Brži sam od tebe, tra-la-la-la-laaa… ma koga je to uopće briga?!

Nakon jednog mog nedavnog članka na blogu, dobio sam komentar kako “osuđujem” ljude koji trče brže od mene. Oni koji me poznaju znaju da me ne može manje zanimati koliko tko brzo trči jer u meni nema tog žara za pobjedom koji je nužan za takvo što. Ja trčim jer mi se trči. Ako toga dana istrčim svoj PB, super za mene. Ako trčim sporije no ikada, opet se ništa neće dogoditi, jer vjerojatno postoji neki valjani razlog i za to no “na kraju krajeva” ipak sam trčao taj dan.

Moj najčešći trkački partner, moj dragi prijatelj Robi je preko 10 godina mlađi od mene i strašno je brz! Brz je za popizdit! Ali u usporedbi sa mnom. Iskreno, mislim da je on i općenito brz jer se počeo penjati na postolja na utrkama u posljednje vrijeme. I to ne po kategorijama, nego ukupno. Baš sam ponosan na njega. Nas dvojica već dugo trčimo, pedaliramo, planinarimo, dižemo utege i pijemo kave gotovo svako jutro. Prijatelji smo i kolege. Dijelimo taj hiperaktivini stav prema životu. I nismo jedini u tome. Okruženi smo ljudima koji dijele taj entuzijazam. No ni u jednom trenutku to nije nadmetanje. Kako bismo se mogli nadmetati kad nismo ni u jednoj istoj kategoriji, osim kategoriji “muškarci”. Osjeća li se i jedan od nas ugroženim zbog toga? Pa kako bih se ja mogao usporediti sa nekim tko puno više trenira trčanje i ima bolju fizionomiju za to. Njegov puls pri naporu je u prosjeku 20 otkucaja sporiji od mojeg. Apsolutno nemam šanse pored njega kada je aerobno u pitanju, opako me šije osim ako je riječ o plivanju… tu je k’o cigla. To se naravno sve može promijeniti, što prije svega ovisi o afinitetima i uloženom trudu.

Photo by Dinko Bražulić

Ipak na nekoj novoj, do tada ne istrčanoj utrci, pogotovo trail utrci, njegov rezultat usporedim sa svojim samo kako bih otprilike vidio kako sam trčao iako to samo po sebi ne treba ništa značiti.

Previše je faktora koji nas razlikuju ili utječu na nas na različite načine da bi se rezultati međusobno mjerili na taj način. Pogotovo kada je riječ o amaterskom sportu, gdje to zapravo ne igra nikakvu ulogu. U Freud’s Runnersima, kojima i Robi i ja pripadamo, kad trčimo po Bikčevićevoj stazi na Sljeme imamo dogovor da svatko trči svojim tempom i čekamo se na Putijarki. Jedni druge bodrimo na vrhu i čestitamo. Kad se svi skupimo, nastavljamo dalje u zajedničkom tempu. Nitko nikoga ne proziva “da se vukao”, ali se veselimo kad netko uspije oboriti svoje najbolje vrijeme od ranije. Naravno da te činjenica da vidiš svoju frendicu ili frenda kako ruši svoj dotadašnji rekord staze razveseli. Pa što i da to znači da je oborila/oborio tvoje vrijeme? Ma super! Bravo!

Netko uvijek trči brže, a netko sporije od vas samih. Lijepo je biti natjecateljski raspoložen, imati natjecateljski duh. To svatko od nas ima barem malo, no likovanje nije poželjno. Nije sportski. Nije baš ljudski, ako ćemo iskreno.

Prošle sam godine sa Robijem i Vjekom sudjelovao u štafeti srednje dugog triatlona u Poreču. Ja sam odradio prvu, plivačku dionicu. Vjeko je potom biciklirao, a Robi je istrčao polumaraton (dok smo Vjeko i ja već pive mazali uz stazu i navijali za njega). Zašto to spominjem sada? Pa eto, jednostavno je. Svatko od nas je bolji od druge dvojice u disciplini u kojoj se natjecao. Čini li nas to boljim ili lošijim sportašem u odnosu na drugu dvojicu? U odnosu na nekog trećeg? Pa ne, nikako. Kada raznolikosti ne naglašavate onda nas iste obogaćuju kao ljudsku vrstu. Uživali smo u uspješno odrađenim dionicama i finišerskim medaljama kao da smo sami sve napravili. Veselili smo se i svojim osobnim pobjedama jer smo svaki svoju dionicu napravili u odličnim vremenima, ali smo navijali i jedni za druge, ali i za ostale trkače. E to je sport. Zaista, bitno je sudjelovati i biti sretan zbog toga.

Bavite se sportom zbog sebe, ne zbog drugih. OK, nuspojave sporta poput mentalnog i fizičkog zdravlja, fit izgleda, izdržljivosti, smirenosti i posjedovanje nekih vještina koje su drugima potpuna enigma definitivno mogu za sobom povući neke dobre stvari u interakciji s drugim pripadnicima vrste. Možda uspijete naći partnera/partnericu, upoznate svog novog poslodavca ili kod svog šefa prikupite neke dobre bodove zbog sličnih navika,… sve u svemu, natjecateljski duh nije loš, no nikako vam ne bi treba biti cilj u amaterskom bavljenju sportom. Ako nećete biti za postolje, nikakve vam koristi što ste brži od nekoga. Tog “nekoga” vjerojatno boli kifla za vaš rezultat. Ako se trudite zbog sebe, da “prestignete” svoj rezultat od prije, onda sam nagazite na gas!

One thought on “Brži sam od tebe, tra-la-la-la-laaa… ma koga je to uopće briga?!

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: