Trkačko carstvo smeća

Čini se da u posljednje vrijeme najčešće pišem o trčanju iako za sebe ne bih nikada rekao da sam prvenstveno trkač. Volim trčanje kao što volim i sve druge sportove kojima se bavim. Ipak nekako mi se čini da se u posljednje vrijeme trčanje razvija znatno brže od ostalih sportova, barem kad je riječ o rekreativnom trčanju. U to uračunavam i sudjelovanje u utrkama. No ovaj put želim skrenuti pozornost na nuspojavu na utrkama – otpad.

Ilica nakon Zagrebačkog maratona

Prošli mjesec sam sudjelovao u utrci MedvedRUN i jedan me trenutak sa utrke potaknuo pisati o ovoj temi o kojoj promišljam već dosta dugo. Nakon uspona stižemo do Cmroka gdje je organizator postavio poziciju za okrijepu. Većina trkača stane, osvježi se napitkom i baci čašu ili bocu oko pozicije okrijepe. Osobno se zaustavljam pri okrijepi kako se ne bih kroz trk se zahliknuo vodom što bi mi oduzelo više vremena i daha nego da normalno popijem vodu u zoni okrijepe. Isped mene je trčala žena koja je uzela bocu, otpila cugić i kroz trk ušla u šumu na Dubravkinom putu. Nastavila je istakati bocu po sebi kako bi se bar malo rashladila. U boci je ostalo još 2 dcl vode, a ona je istu samo odbacila u zelenilo ispod stepenica na Dubravkinom putu. Naravno da si nisam mogao pomoći ne prigovoriti joj. Nije organizator kriv da odmah budem jasan. Oni su postavili i vreće za smeće i kupili ambalažu kako to uvijek rade. To je njihova obaveza no apsolutno je nemoguće ići za svakim sudionikom i čistiti otpad poput kakvog osobno čistaća.

Moja prva pomisao je: “Koji je k…c uzela celu bocu, ak’ ju ne bu popila?”.

I tako, milostivica baca bocu, ja preskačem štenge nizbrdo i aplaudiram njenoj “savjesnosti” pri čemu ista dama iskazuje čuđenje. “A kaj se čudiš?”, mislim si. Da je kakav mulac, možda bi tu bilo ozbiljnije razmjene mišljenja, ali emancipacija nije otišla tako daleko pa nisam želio ući u fajt jer to nema nikakvog smisla, a ujedno sje…l bi’ si prolazno vrijeme unatoč činjenici da sam prilično dobro savladao psovanje kroz trk.

Iskreno se čudim rekreativcima na utrkama koji odbacuju te plastične čaše kao da će sad osvojiti prvo mjesto pa će ih ubiti ako zastanu i popiju vodu uz okrijepnu stanicu te svoj otpad odbace u vreću za smeće.

I to uzimanje boce od pol litre od kojih pol izliješ po sebi i cugneš još bar deci. To ti ostavlja cca 1.5 dcl. Pa ako ne možeš trčati do prve kante za smeće s tih niti 20 dkg onda fakat bolje nemoj ni trčati na utrkama. Živimo kao zdrav život i bavimo se sportom pa ćemo zasrati prirodu za slijedećih 100 godina sa plastičnim otpadom.

Plastične čaše i boce

OK, nabrijan sam. Jesam. Jer imamo samo jedan planet, ali taman i da ih imamo dva, ne vidim niti jedan opravdan razlog zbog kojeg bismo trebali uništavati postojeći. Pitam se što bi dotična milostivica rekla da joj ostavim koju bocu ispred njenog doma, onako ovlaš, jer mi više nije potrebna. Svijest o tome se stvarno mora podići. Poseban je problem kad imate vjetar pa je još veći problem kontrolirati tako lagan otpad.

Napuci Greenpeace Croatia

Taj plastični asortiman koji je postao svakodnevica na utrkama diljem svijeta je strašan. No u gradu se isto može relativno lako i skupiti jer je pristup komunalnim službama kudikamo jednostavniji. U prirodi je to gotovo nemoguće. Tko će pronaći bocu ili čašu koju ste zafitiljili u obližnje žbunje, samo zato da vas ne bi usporavalo dok osvajate svoje 247. mjesto. Znam da bi mnogi rekli da sam nadrkanović i iskreno me to uopće ne uzrujava kada je riječ o plastičnom otpadu. Namjera mi je nastaviti istim tempom.

Nije tajna da sam veliki protivnik plastičnih ambalaža pa tako koristim mrežaste vrećice za voće, povrće, sjemenke i dr. umjesto da svaki put dohvatim novu najlonsku vrećicu za kilu banana… samo zato da bih na nju nalijepio etiketu sa cijenom, kao da se to ne može zalijepiti na koru od banane. Čudesno. No vratimo se utrkama.

Gelovi i ostali otpad

Posebno su mi zabavni dugoprugaši, trkači traila, biciklisti i triatlonci. Imao sam priliku utrkivati se i na biciklu i u tenisicama pa me uvijek zanimalo kaj to oni cijede iz tih mini vrećica. Gelovi sa ugljikohidratima. Iskreno tko na tome ne trenira neka ne pokušava isprobati na utrci – osim ako nemaju problema sa opstipacijom. Ipak, pokušaj rješavanja istog problema uslijed utrke nije idealno rješenje, no o tom problemu ću nekom drugom prilikom.

Uglavnom, radi se o vrlo malo vrćici koju obično imaju zataknuto ili na biciklu, zalijepljeno ljepljivom trakom ili o pojas sa brojem. Čovjek bi mogao pomisliti da ako je stalo za pojas na startu, može se nekako vratiti nazad. Znam, utrka je, gine se, napinje, muči, bori,… tko će se sad zajebavati sa pakiranjem nekog mikrosmotuljka natrag za pojas. Iskreno, pojma nemam, no fakat nije rješenje histerično to odbaciti u prirodu.

Ali nisu gelovi jedini problem i onečišćenje prirode. Kad odbacite koru od banane, naranče ili gore spomenutu ambalažu gela, plastičnu čašu, bocu,… na cestu, puteljak, stazu po kojoj trče i ostali trkači (pazi čuda ima i drugih!), onda postoji velika šansa da bi netko tko dolazi iza vas mogao stati na taj artiklić koji će ga koštati trkačke karijere na neko vrijeme i upropastiti mu utrku koju trenutno trči jer će stati na isti taj artiklić i u blagom užasu u slow motion-u promatrati iz perspektive izvantjelesnog iskustva kako noge više ne kontrolira te slijedi pad epskih proporcija. Ok, možda i neće biti pada, ali će tetive i ligamenti vrisnuti na najjače, kao što je to bio slučaj sa mojom dragom Tamarom na Plitvičkom maratonu.

Rješenja

Prijateljica se sa trail utrke u sklopu Soča Outdoor festivala vratila sa silikonskom čašicom koja se da preklopiti. Čaša je bila dio startnog paketa upravo kako bi potaknula svijest natjecatelja o nepotrebnom onečišćenju prirode. Bravo za Slovence… po ne znam koji put.

Čašica sa SOF-a, fotka sa FB profila Ranke Tomljenović

Druga ideja koja mi pada na pamet je određivanje zone okrijepe van koje ne smijete iznijeti NIŠTA!! Jednostavno. A što god odbacite, biti ćete diskvalificirani. Znam da postoje utrke u kojima su navedena slična ili čak ista pravila, no teško su provediva. Trkač si misli “nije to moja briga”, dok gleda lika ispred sebe kako se razbacuje otpadom kao da će ispariti pri dodiru sa tlom u najmanju ruku… i ne poduzima ništa. E pa kad padnete, spotaknete se, poskliznete ili na bilo koji drugi način na vas ne bude utjecalo, vjerojatno ćete i dalje tako misliti. Diskvalifikacija je najmanje što bi organizator mogao učiniti jer ne možeš natjerati nikoga da pokupi otpad nakon što ga je odbacio. Osim ako ne angažiraš nekolicinu stručnjaka za uvjeravanja u klasi “nisko čelo, brzi refleksi”, sa ramenima u različitim vremenskim zonama. No nisam siguran da itko želi tako reklamirati svoju utrku.

Uglavnom, čuvajmo jedni druge, čuvajmo prirodu i okruženje u kojem živimo. Budimo više od sebičnih varijanti samih sebe. Nismo sami i nismo jedini. Sport je prekrasan način ostvarivanja svojih snova, ali se veže prije svega na zdrav način življenja. Za to nam je potrebno zdravo i čisto okruženje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: