Kad dan krene pospano

Ja rijetko izlazim. Jednostavno je tako. Nije to ni loše ni dobro. To je tako. Ali volim izaći i zabaviti se. U mom najdražem Zagrebu fala Bogu, uvijek je živo pa ne treba biti pretjerano maštovit kako bi se pronašlo nešto interesantno. No čini se kako sam se dobro opustio kad sam eto popio i tu treću pivu, što je za mene puno. Niti stane u mene puno niti mi je jutro blagonaklono nakon treće pive. Ipak, u prekrasnom društvu i izvrsnu glazbu Ricarda Luquea čovjek se lako opusti.

No jutro je donijelo neke stare izazove, meni nesvakidašnje, a pogledom na društvene mreže i aplikacije za poruke, utvrđujem kako je već hrpa mojih frendova po brdima. Uključujući i mog mlađeg brata koji je sa aktivnostima ispalio u posljednjih godinu dana. Ma šalim se, neka je on meni aktivan. Baš me čini ponosnim i veselim.

I tako se ja probudim i vidim da “svi su gore” dok se ja nešto pretačem iz šupljeg u prazno, a vani prekrasan dan. Nije ovo prvi put da nemam ništa zacrtano pa sam odradio kasni doručak, srknuo kavu, došao sebi pa pokušao donijeti odluku kako ići na Sljeme – biciklom ili pješice. Nekako sam želio ići biciklom, no za bicikl morate imati potpun fokus, pogotovo pri spustu kroz šumu. Nisam se osjećao tako, a riskirati ozlijedu mi baš i nije neka fora. Navlačim tenisice, sjedam u auto i eto me pred zgradom stare žičare u tili čas. Odmah sam bolje. Više ništa nije teško no rekao sam sam sebi kako danas nema nikakve žurbe. Spuštam se prema Bliznecu jer idem Bikčevićevom gore, a Leustekom ću dolje. Danas nema žurbe. Sunčan, topao dan, a pred vrh lagani povjetarac. Taman da malo osuši znojno čelo.

Činovnička livada… predivno

Zašto pišem o jednom tako banalnom guštu i tako običnoj stvari poput ove? Pa zato što želim objasniti koji mehanizmi mene pokreću. Prije svega provesti dan zatvoren u četiri zida teško mi je prihvatljiv i za puno lošije vremenske uvijete, a kamoli kad je dan idealan za planinarenje. Zapravo teško da bih si opravdao bilo što drugo doli odlaska u prirodu. Možda je bilo jednostavnijih alternativa poput odlaska u Maksimir koji mi je pred nosom no odlazak pješice umjesto biciklom već je samo po sebi alternativa.

Ono drugo što me pokreće je onaj stav koji gradim godinama, o kojem u konačnici i pišem, da ako si stavio u raspored, ispoštuj to. “Nemam volje” nije neka opcija, a što sve iz početka razumijem onog trenutka kad se počnem kretati. Tog trenutka mi sve postaje jasnije koliko je moja odluka da odem u prirodu, odem na trening, zapravo ispravna. Tu dvojbe nestaju i žalio bih da sam donio bilo koju drugu odluku.

Practice what you preach

Dolazimo i do treće stvari, o kojoj nisam ni promišljao trkeljajući se po stanu isprva, ali mi je postalo jasnije nešto kasnije kad sam sreo jednu staru frendicu iz djetinjstva (zapravo starija sestra mog frenda) s kojom se uglavnom sretnem na Bikčevićevoj. Hodam ja prema gore, klasični ja bez majice, srdačno se pozdravim sa Dinom uz prijateljski zagrljaj i veli ona meni: “Ti si kao reklama za život!”. Ja se zahvaljujem na komplimentu ne znajući zapravo kako bih ispravno procesirao taj podatak, koji iskreno godi. Pustimo na stranu to i činjenicu da su me malo kasnije tri postarije gospođe u zoni 80+ opasno mjerkale od kojih je jedna čak rekla: “Vidi ti muško!”. Uvijek mi je drago zabaviti pripadnice treće generacije, ako to već ne mogu kod mlađih no ono što ne mogu i ne smijem zaboraviti je da ja kroz svoj način življenja i u konačnici ovaj blog, promoviram život. Bar onaj zdrav i aktivan način života kojem težim. Stoga bih zaista bio licemjeran propovijedati jedno, a živjeti nešto sasvim drugo. Rekao bi pokojni Barry White “Practice what you preach”, iako je njegov kontekst bio nešto drugačiji.

Sasvim je ok da vam se ne da. Nitko vam ne može reći niti vas prisiliti da nešto činite protiv svoje volje. Barem to ne bi smjelo biti tako. No toliko sam se puta natjerao na aktivnost da već unaprijed znam kako je teško nadmašiti taj osjećaj zadovoljstva. Pospano nedjeljno jutro pretvorilo se u prekrasan aktivni dan u prirodi, a po silasku sa brda otišao sam u Penjački centar Hive isprobati i izgaziti nove penjačice. Medvednica me razbudila i izbalansirala dovoljno da još sat i pol provedem na stijeni. No ništa se neće dogoditi samo od sebe. Za sve što valja se treba potruditi. Valjalo bi gledati i dalje od samih sebe, jer naši postupci utječu na ljude iz naše okoline. Našu djecu, partnere, prijatelje i poznanike, a ponekad i na roditelje. Biti pozitivan primjer nije uvijek jednostavno, a uvijek je daleko teže od biti loš primjer. Pokazati upornost i ustrajnost onda kada i niste motivirani je po meni vrlina, a vama na volju promisliti gdje spada.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Up ↑

%d bloggers like this: