Je li rekreativni sport kod klinaca iluzija ili stvarna mogućnost?

Moj sinko ima roditelje koji vole sport. To bi bio blagi understatement, jer i mama i tata shvaćaju sport kao nešto što je dio svakodnevice. No ni jedno od nas nije do te mjere kompetitivno da bismo pored svojih poslovnih obveza sport smatrali kao nešto u čemu moramo pobjeđivati. Želja da nam se dijete bavi sportom bila je s ciljem da dijete ima redovnu tjelesnu aktivnost koja će poboljšati njegove motoričke sposobnosti te regulirati tjelesnu težinu i funkcionalnost, no ujedno nam je jednako bitna bila društvena komponenta sporta u kojoj se dijete kroz dodatnu aktivnost razvija i kao osoba u interakciji sa drugom djecom.

Sinko je s četiri i pol godine počeo trenirati judo u Judo klubu Maksimir i to se eto zadržalo do danas, šestu godinu za redom. Kada je prvi put otišao na natjecanje, ušao je u dvoranu Osnovne školu u Pisarovini i vidio otprilike 300 djece, okrenuo se prema meni i onako suznih očiju tiho rekao: “Tata, ja se ne mogu boriti protiv svih njih!”. Nasmiješio sam mu se i objasnio mu kako se to neće dogoditi i da će imati onoliko borbi koliko ima i na njihovom Božićnom turniru (malo veći trening u klubu), odnosno 2-3 borbe maksimalno sa djecom u istoj kategoriji. Tako je i bilo. Slijedeći put smo otišli na turnir u Sutinska vrela i po dolasku je rekao: “Ja se ne bih natjecao danas.”. Od tada, pa do danas nismo tražili da se natječe i što se mene tiče, niti ne mora. Želimo ga vidjeti na klupskim, Božićnim druženjima kad imaju borbe među sobom no ni to nije prioritet. Nama, kao roditeljima je bitno da on zadrži judo kao dio tjedne rutine jer sama činjenica da se bavi sportom na tjednoj bazi, umjesto da isto to vrijeme trati pred ekranom, čini se kao mala roditeljska pobjeda. Mi smo to objasnili i trenerima jer nam je bitnije da dijete redovno trenira, napreduje i bude zadovoljno nego da bude izložen natjecanjima koji ga ne zanimaju već u njemu stvaraju odbojnost prema ovoj vještini-sportu. Istovremeno, meni kao roditelju to odgovara jer radije provedem vikend sa klincem u nečem što zajedno radimo, a on pronađe vremena i za neke aktivnosti koje nužno ne uključuju mene (na njegovo insistiranje) pa tako sastavimo raspored koji odgovara svima. Pokušamo izbalansirati sve to.

Polaganje za narančasti pojas uspješno zavšeno

Istovremeno, u petoj godini smo ga upisali na plivanje, prvo na usavršavanje, a potom u Plivački klub Dubrava. Gotovo svi njegovi bratići i sestrične su trenirali plivanje u tom klubu pa se otvaranjem bazena na Sveticama pružila prilika da ne moramo voziti dijete na bazen u Utrine s obzirom da živimo u Maksimiru. U PK Dubrava radi se drugačije u odnosu na JK Maksimir. Plivački treninzi su intenzivniji i naglasak je na razvoju natjecateljskog kadra. Imaju odlične rezultate, super trenere i želja im je imati odlične rezultate u budućnosti. Za to im treba kvalitetan natjecateljski kadar koji se ima želju natjecati prije svega, ali i i biti redovan na treninzima na kojima je za očekivati napredovanje. Napredovanje ne dolazi samo po sebi. Za to je potreban trud kako sportaša tako i trenera. Mojem je sinu plivanje postalo teret, a očekivanja trenera u trećoj godini treniranja bila su prilično visoka – 80% odrađenih treninga kako bi dijete moglo pratiti ritam predviđenih treninga. Obiteljski sastanak završio je tako što je dijete izrazilo želju prestati trenirati plivanje, nastavilo sa judom te upisalo Digitalnu akademiju za djecu, što je sam izabrao. Sa 4 treninga na 2 treninga tjedno. Bilo je to malo neobična promjena no prilično nužna za dijete. Što je to značilo za mene? Pa iskreno više vremena sa sinom, ali manje plivačkih treninga za mene. Zahvalan sam na svakom koji je moj sin uložio na tim treninzima, ali i naporima njegovih trenera zbog kojih danas uživamo zajedničkim plivanjima.

U međuvremenu ga je mama, sasvim slučajno odvela u Penjački centar Hive, gdje se zainteresirao za boulder pa je krenuo sa treninzima jednom tjedno. Eto ga sad u drugoj godini penjanja. No napravio je još jednu bitnu stvar, a da nije ni znao za to u startu – tati otvorio vrata još jednom vrlo zabavnom sportu u kojem možemo zajedno sudjelovati. Divota!

No ono što me danas muči oko mnogih sportova, pogotovo što čujem od roditelja čija djeca idu na timske sportove poput nogometa, rukometa i košarke je da, kao i kod gore navedenog plivanja, klubovi očekuju da će iz određenog pool-a iznjedriti natjecateljski kadar. Pa tako imamo 4-5 treninga tjedno gdje se djeca nadmeću jedni protiv drugih kako bi “upali” u krug onih koji će za vikend koji slijedi igrati na utakmici. Apsolutno je jasno kako je takva selekcija obavezna za razvoj pojedinog sporta, jer kad tog ne bi bilo, ne bismo vjerojatno imali niti jednu ligu. No isto tako znam za priče u kojima se djeci roditelja “dubljih novčanika”, potplaćivanjem trenera omogućuje igranje na vikend utakmicama. Iskreno, nisam tome posvjedočio pa mi je teško objektivno komentirati, no da je riječ o mojem djetetu koje “izvisi”, teško da bih ostao hladne glave i pustio to samo tako.

Nisam protiv kompetitivnosti, jer vjerujem kako ista stvara izvrsnost. No stvara i iskompleksiranost. Neka djeca jednostavno nisu zainteresirana nadmetati se ili bar ne u svakom segmentu svog života, a današnji život, počevši od škole pa nadalje kao da traži da svi budu odlikaši. Nije realno da smo svi u svemu najbolji niti je realno da otpadaju svi koji nisu izvrsni. Kada bismo zaista bili potpuno realni, ocjena 5 bila bi samo za nadarenu djecu, a četvorka bi bila zapravo carska ocjena kojom bi se djeca upisivala na fakultete. Petica bi trebala biti u rangu natjecatelja na Olimpijskim igrama, što ne može svatko. Ona bi trebala raditi distinkciju pojedinog djeteta, učenika ili studenta u odnosu na ostatak njegovog okruženja u samo jednoj domeni. Tako bi se moglo prepoznati genijalca-specijalista kojeg valja usmjeravati da razvija svoje vještine i znanja. No većina nas je u zoni trojke i četvorke, barem prema ovdje ponuđenoj ljestvici što uopće nije loše jer se radi o izvrsnim all-rounderima, osobama obogaćenih mnogim iskustvima, znanjima i vještinama koji su nužni za normalno funkcioniranje svijeta, dok oni s peticama pomiču granice. U tom smislu djeci treba omogućiti razonodu i mogućnost aktivnog bavljenja mnogim stvarima kojima bi razvijali sebe, ne tražeći nužno da razvijaju potrebu za nadmetanjem. Nadmetanju je rezultat bitniji od igre, što ja ne želim ni za sebe ni za svoje dijete. Neki bi rekli čemu igrati ako ne želiš pobijediti, no onda na utrkama ne bi bilo više od 10 ljudi koji su sposobni pobijediti jedni druge, a neka prosječna europska liga bilo kojeg momčadskog sporta bi se sastojala od nadmetanja možda 3-4 momčadi.

Timski rad kroz igru i bez nadmetanja

U vrijeme kad sam ja bio dijete, prašnjava udolina na Popovom (danas se tamo nalazi Teniskog centra Mala Šalata; u sklopu kruga svećeničkog Sjemeništa na Voćarskoj cesti) bila je fantastično mjesto za nogometni sraz ekipe s kvarta. Na velikom igralištu su uglavnom bili stariji, a često nas se nije ni dovoljno skupilo da bismo mogli odigrati na “velike” golove. Ma što govorim, dovoljno nam je bilo baciti školske torbe ispred škole ili u nečijem dvorištu i eto stativa. Izgradnjom SRC Šalata za Univerzijadu 1987. dobili smo priliku za mnoge sportove u okruženju koje nam je tada izgledalo kao futuristički grad. Sve novo! Teniski i košarkaški tereni, novo plivalište sa skakaonicama! No vrlo malo mojih vršnjaka se bavilo nekim stalnim treniranjem u klubu. Možda ih je ponajviše treniralo hokej na Šalati. Ostali su se zapravo igrali kroz sport. Sve smo igrali. Nogomet, košarku, rukomet, tenis, klizali smo,… ma bili smo stalno u pokretu unatoč činjenici da su sredinom 80-ih kompjuteri postali sastavni dio dječje svakodnevice. Čak smo i baseball utakmicu odigrali na Psećoj livadi na Vočarskoj jer je frend počeo to trenirati pa nas je sve podučio što i kako.

Nogomet na starinski način

Čini se kako su se vremena promijenila. Vjerojatno je broj vozila u prometu utjecao na voljnost roditelja puštanju djece “na ulicu”, jer mene nitko nigdje nije navažao ni vozio (a bilo je aktivnosti), dok ja svojeg sina pratim na svaku aktivnost. Mi smo se pretvorili u taksiste, a klinci u potencijalne zvijezde svojih klubova.

Ima naravno roditelja, a bilo ih je i tada kad sam i ja bio klinac, koji bi bili u stanju stajati uz sami nogometni teren ili uz bandu na klizalištu i drečati se na svoje dijete, psovati čak, kako bi bili sigurni da je dao 150% na svakom treningu. Hej, ja treniram. Nema šanse da dam 100% na bilo kojem treningu. Čemu očekivati to od klinaca? Iskreno, dođem na pojedine treninge od sina, no ne često, jer želim osjetiti, vidjeti taj pomak koji ne vidite kad ste stalno prisutni na treninzima. Jesam li ikada rekao sinu nešto tijekom treninga? Jesam, priznajem. No uglavnom se to odnosilo na to da ne zeza trenera. Ako ovo budu čitali njegovi sadašnji ili bivši treneri, bit će im jasno. Moj sinko ima poseban šarm i pristup trenerima kako bi fatao krivine. No ne jednom sam pročitao upute klubova i trenera koji upućuju roditelje “da budu roditelji, ne treneri” svojoj djeci. Ono što pak mogu tim istim roditeljima poručiti je da pokušaju raditi to što njihova djeca rade. Ja nisam jedan od onih roditelja koji se sa obale dere djetetu da izvoli isplivati do bove i nazad, dok u ruci drži pivu. Kad moj sin pliva do bove i ja plivam do bove. Kad mu se nije dalo, nudio sam mu opcije u kojima ja isplivam tri puta onoliko koliko od njega tražim da ispliva. Pred kraj sezone juda, kad slijedi polaganje za pojas, ja vježbam sa svojim sinom. Sva sreća pa i tu imam neka predznanja. Pokušavam mu dočarati da u judu nije bitna snaga i veličina pa kroz zajedničko ponavljanje zahvata i bacanja podižemo njegovu svijest o tome što je judo, ali osnažujemo i njegovo samopouzdanje pred polaganje za pojas. Na Sljeme ga ne šaljem pješice, a ja odem autom gore. Idemo zajedno. Tako da, dragi moji roditelji, činite stvari sa svojom djecom dok još možete jer brzo će doći pubertet i past ćete u zaborav. A svi vi preglasni uz teren, ako ste i bili nešto u sportu nekada, imajte na umu da vaša djeca nisu vaše kopije. Oni mogu i ne moraju imati sličnosti sa vama, no bitno je da ih podržite u tome što rade i načinu na koji to rade. Slušajte ih.

Divno je vidjeti napredak no valja biti strpljiv

Volio bih kada bi danas bilo više klubova (svih sportova) koji nude rekreativnu opciju bavljenja sportom, gdje se od djece uopće ne očekuje ništa osim da se zabave kroz sport. Da se određeno vrijeme bave nekom fizičkom aktivnošću koja od njih ne traži stopedesetpostotni angažman. Ja od svojeg djeteta očekujem da poštuje trenera i da poštuje priliku koju su mu roditelji omogućili, želeći mu priuštiti što više u životu i oplemeniti ga. Dati mu što više vještina koje bi mu mogle koristiti u životu. Nitko ga ne sili ni na što, no ukoliko odabere ići, to je u kalendaru i to je nešto što je on odabrao. Sva sreća pa između zgrada ima maleni park u kojem se djeca (ali i roditelji) okupljaju, gdje može i odigrati nogać, onako kako sam ga ja igrao nekada. Koji put dođe razderane trenirke ili čak koljena, no to je isto dio odrastanja koje želim za svoje dijete. Stvarno volim biti roditelj iako nekako s vremenom shvaćam kako to nije jedina stvar koja me determinira kao osobu no za svoje dijete želim ono što je najbolje za njega, a svijet u kojem se sve gleda kroz tablicu nije sretno mjesto ni za klince ni za roditelje. Kad vas vaše dijete slijedeći put pita može li ići na školsko, nasmiješite se od uha do uha i potaknite ga da češće ode. Nadajte se da će mu se svidjeti, a slobodno se pridružite. Možda uspijete i sami odraditi neki trening dok vaše dijete napucava loptu s frendovima.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Up ↑

%d bloggers like this: