Jednom tamo prije sto godina počela je moja trkačka avantura… zapravo više ono, kao sedam godina da budemo potpuno iskreni. Muka koja se javljala u tom trenutku zbog pomisli da sad moram ići trčati bez da me itko ganja je bila iritantna. No kako je sinko bio malen i kao svako dijete trebao je prisutnost bar jednog roditelja, vrijeme koje bih imao za sebe je bilo prilično limitirano. Njegova mama je također trebala vrijeme za sebe i jedino što mi je zapravo preostajalo kada sam želio upotpuniti dan sa treningom bilo je trčanje za vrijeme šetnje psa. Naravno, moja rotvajlerica Luna nije bila trkački pas, ali je pristojno mogla pratiti moj tempo. Bar tada kad sam ja počinjao, a iskreno, puno dužu šetnju bismo napravili u Maksimiru tako nego da smo išli polako s noge na nogu.

S vremenom, moj se trkački tempo popravio, no glava je nedostajala. Iako mi je počelo odgovarati što mogu trčati više od 100 metara u komadu i dalje sam se mučio sa razmišljanjem o tome zašto ja uopće trčim. Ideja da sve pošaljem vrit, stanem i okrenem se prema doma i dalje me je mučila. U to vrijeme sam također vozio i bicikl na posao i na Sljeme, puno redovitije nego danas i često bih znao staviti slušalice u uši, napičiti glazbu i pedalirati. Pokušao sam to i sa trčanjem. Zapravo je divno upalilo. Osjećao sam se kao da sam u nekoj reklami za Nike, baš onakvoj super reklami gdje kad ju gledaš već se umoriš i uznojiš koliko je nabijena energijom. Složio bih si play listu i krenuo.

Dugo sam ja tako trčao i pedalirao uz slušalice, no postepeno su se počele događati određene promjene. Prije svega, kad u subotu u 6 ujutro krenete biciklom na Sljeme, gotovo da i nema buke. Do Stare Lugarnice gdje bih stizao na kavu prije 8 prošla bi možda dva auta i autobus. Iako mi je glazba stotine puta “dala” energije, dala boost, u jednom trenutku sam shvatio kako zapravo želim čuti tu tišinu oko sebe. Slušno osjetiti prirodu oko sebe. Divno mi je biciklirati na moje brdo (op.a. Sljeme, za one koji nisu do sada čitali moje članke) i upijati ono što me okružuje svim osjetilima. Počeo sam shvaćati kako mi je glazba koja me do jučer pokretala, postajala buka koja mi smeta. Pojavio se i još jedan detalj zbog kojeg sam počeo izbacivati slušalice, a to je društvo. Počeli su i neki prijatelji pedalirati sa mnom pa smo vrteći pedale lagano čavrljali. Nemreš voziti i pričati pa svaki čast paliti-gasiti glazbu. I dalje sam znao voziti bicikl na posao sa slušalicama, no tu je pak prevagnuo sigurnosni element gdje sam slušalice izbacio zbog prometa u kojem sudjelujem te sam shvatio da sa slušalicama u ušima ne mogu adekvatno i pravovremeno percipirati promet. Sudjelujući u nekoliko triatlona, različitih dužina naučio sam kako slušalice nisu dozvoljene zbog sigurnosnih razloga pa je eto biciklistički trening morao biti odrađen bez slušalica kako bi se bar djelomično oponašali uvjeti s kojima ću se susresti na utrci.

Kod trčanja mi je i dalje odgovaralo imati slušalice i napičiti glazbu. Jednostavno mi je trebalo nešto što će me dodatno pogoniti. Nisam bio spreman odreći se te Nike reklame u mojoj glavi. No došlo je i tu do promjene sa utrkama i trail utrkama. Zapravo je ispalo da češće trčim sa slušalicama dok treniram u Maksimiru ili na kružnoj stazi na Kušlanovoj. Zašto sa utrkama? Utrke imaju onaj posebni štih koji stvaraju navijači. Po prvi put sam to osjetio na Noćnom ceneru. Prolaziš pored nasmijanih i veselih ljudi koji nešto uzvikuju, mašu rukama, daju ti pet, a ti pojma nemaš o čemu je riječ, jer zvuk iz slušalica zaglušuje sve. I počinješ gasiti mjuzu kako bi shvatio o čemu je riječ. Tada postaješ svjedokom prekrasne buke, spoja navijanja, bodrenja, glazbe bubnjara i duhača,… prekrasno! Ti ljudi su došli bodriti mene i meni slične. Pa kako bih onda sve to propustio? Ne trčim zbog njih. Trčim zbog sebe no stvarno ne bi bilo fer da propustim sve ono što ti ljudi čine kako bi utrku učinili posebnom na svoj način. Trčanje mojim gradom, pogotovo tijekom utrka centrom me naučilo da maknem slušalice i osluškujem svoj grad, a kad sam počeo trčati brdima i šumom, sve ono što sam naučio vozeći bicikl počeo sam primjenjivati i na trčanje.

OK, možda mi je malo pomogla i činjenica da imam iPhone koji ne funkcionira po sistemu drag-and-drop već moraš ići na iTunes. To mi je supernaporno. Fakat je. Nije da nisam dovoljno techy već jednostavno nemam ni volje ni vremena za sinhronizacije.

Kako god bilo, često čujem od trkača “početnika” kako razgovaraju o play listama, o tome koje slušalice najbolje koristiti, jel slušaju preko mobitela, sata ili nekog drugog uređaja. Iskreno, što vas god pokrene iz mirovanja u kretanje od tih tehnoloških igračaka, imate moju podršku (dokle god nije nastrano). Ipak, bar u prirodi pokušajte uživati u ljepoti tišine. Ništa od toga nije uklesano u kamenu pa i ja još koji put kombiniram. Ima dana kad mi treba “pomoć”, ali sve češće mogu istrčati planiranu dužinu bez slušalica i tada znam da trčim suvereno. Nekad mi odgovara krenuti bez slušalica pa se prebaciti na slušalice, pogotovo kod dugih ravnih dijelova utrke na kojima nema nikoga. Tada mi glazba u ušima često pomogne da se “isključim” i održavam neki određeni tempo koji sam si zadao, a da pri tome ne mislim previše o tome kako mi je i mogu li. Naravno da mogu. Zato sam tu. Nemojte me krivo shvatiti, nije bavljenje sportom i slušanje glazbe kriva ili loša odluka niti je njeno ne-slušanje bolja stvar. Ima trenutaka kad biste mogli uživati u zvukovima koji odgovaraju okruženju u kojem se nalazite, a koji put će vam, upravo suprotno tome, odgovarati da se od tih istih zvukova isključite.

Ipak, bitno je znati kako je vaša muka moguća i bez tog pomagala, a da sve skupa ne ispadne loše. U svojim trkačkim počecima sam odrađivao treninge sa prijateljem s kojim sam znao izmijeniti neke neke dnevne ili tjedne događaja pa smo se kroz razgovor i ventilirali jedno drugom. Teško bi to bilo izvedivo sa slušalicama. Ako imate trkačkog ili biciklističkog partnera, bilo bi uredu da ga ne ignorirate tako što se isključite slušalicama no za pretpostaviti je da znate navike svojeg trening partnera ukoliko takvog imate. Ako vam je vaš trening partner pas, tada bi bilo najbolje da nemate slušalice, bez obzira puštate li psa da slobodno trči za vama ili je na lajni. Razlog je sigurnosni jer ipak biste trebali osluškivati što se zbiva oko vas i vašeg kućnog ljubimca, odnosno znati je li zaostao/la negdje, laje li na nekoga, zaziva li ga netko ili ga drugi pas izaziva (na igru ili borbu). Većina socijaliziranih pasa naviknutih na trčanje prati svojeg gazdu i neće se značajno udaljavati od njega, no ako se isključite od svog ljubimca moglo bi se dogoditi da isti zaostane, prestane vas pratiti, a vi ne znate gdje se to i kada dogodilo, unatoč recimo upozorenjima nekog drugog vlasnika psa ili prolaznika no vi to nećete čuti jer ste… u Nike reklami. Procijenite sami što vam je najbolje, ali savjetujem da uvijek odvažete, posebno kada je riječ o sigurnosti. Vaše trčanje ili bicikliranje ne ovisi o glazbi iz vaših slušalica, bar ne bi trebalo. Naviknite se slušati stvari oko sebe, a neka nova glazba za vaša slušna osjetila bude kadenca i zvuk dodira tenisice sa podlogom.