Slušao sam TEDx Srecka Vukova i zapeo mi je jedan pojam o kojem razmišljam već neko vrijeme – mentalni imunitet. Svatko ima neke svoje probleme, demone, drame ili kako god ih želimo nazivati pa je za vjerovati kako svatko ima svoj način hrvanja s istima. Neki pišu, neki plaču, neki se tuku i razbijaju, neki piju i drogiraju se, neki se sklupčaju u fetus pozu i čekaju “da prođe”,… a neki idu u prirodu i/ili se bave sportom. Ja nisam jedan od onih što plače. Ne kažem da nikad nisam zaplakao, nego se to uglavnom ne dogodi jer ne vjerujem da suze rješavaju išta. Po prirodi sam problem solver, onaj koji traži rješenja problema pa mi gomilanje dodatnih problema kroz posezanje za alkoholom, drogom, agresijom ili potpuno ignoriranje situacije nisu neke opcije. Posao se sam neće napraviti niti očekujem da to učini netko umjesto mene. Računi se neće sami podmiriti niti će to učiniti netko umjesto mene. Utrku neće nitko završiti umjesto mene također. Što god se događalo oko mene ili vezano na mene neće se samo od sebe riješiti. Bar ja to tako ne doživljavam. Tko god misli da hoće, načelno trpa stvari pod tepih. Naučio sam kako stvari “ispod tepiha” ne nestanu s vremenom. Možda se djelomično zavuku u fuge parketa, ali ne nestanu. Samo promijene oblik. Ovo je prilično slikovito prikazano pa imajte razumijevanja za moje metafore kojima inače nisam sklon.

Unazad posljednjih nekoliko godina, prošao sam kroz neke životne trenutke koji su bili sasvim u suprotnosti s onim kako sam zamišljao da će se moj život razvijati. Je li me to pogodilo? Zasigurno. No sklupčati se u fetus pozu nasred dnevnog boravka nije moj izbor. Ne kažem da je loš, nego nije moj. Istovremeno mi je jedan prijatelj rekao da to što činim u teškim trenucima i kako se odnosim prema problemima, daje primjer mojem sinu “kako se muškarac ponaša”.

Naravno da bismo sada mogli ući u debatu činim li ja stvari (uvijek) ispravno i jesam li još uvijek dobar primjer svojem sinu. Trudim se biti, ali u svakom slučaju primjer sam mu. Ipak, nemojmo to učiniti jer nije bitno za temu aktivnog života. Ono što je meni pomoglo sačuvati bistru glavu (koliko toliko) su moje navike stečene kroz sport i moja ljubav prema prirodi.

Što te ne ubije, ojača te

Ne znam koliko puta ste vi ovo čuli ili čak izrekli, ali ja sam čuo “par” puta. Iskreno ne vjerujem da nas na svakom koraku očekuje nešto što će nas ubiti, niti nas takve stvari čine nužno jačima. Više bih rekao da nas otupljuju na bol. Znam ili sam sretao mnoge ljude koji su prvi put krenuli na planinarenje ili došli na neki trening i “nakon 5 minuta” zakukali kako više ne mogu, kako će “umrijeti”, srce će im stati,… svašta nešto. Naravno da se i meni takvo što dogodilo i to ne jednom. Ako ste ikad probali CrossFit, moglo vam se to dogoditi na gotovo svakom treningu. Ni sam ne znam koliko je bilo trenutaka gdje sam se uspinjao trčeći na neko brdo i pomislio “što mi sve to skupa treba”. Ali treba. Treba meni. Za moj mentalni imunitet. Jer na taj ga način jačam. Ne znam je li Srećko mislio na upravo ovo o čemu ja pričam sad, ali ako ništa drugo, dao je naziv, oznaku onog čemu težim. Mentalnom imunitetu. Kako bih mogao prebroditi sve one stvari s kojima se čovjek danas susreće. Sve pritiske tijekom dana kojima je izložen. Meni su tjelesna aktivnost i odlasci u prirodu odličan način za jačanje mentalnog imuniteta

Neki kažu da nije fizički napor za svakoga, a ja kažem da smo zamišljeni da bismo to izdržali. Ja jačam svoj mentalni imunitet na dva načina. Jedan je fizički, a drugi je osjetilni.

Činjenica da ste svojevoljno izloženi fizičkom naporu na koji morate mentalno utjecati, a bez obzira jeste li bili izvrsni ili nešto manje dobri u svojem performansu, vi ste na kraju pobjednik jer ste ipak učinili nešto umjesto da ste se prepustili ljenčarenju. Unatoč svim naporima pa makar i izgubili utakmicu, vi ste se ipak izložili naporu bez predaje. Izgurali ste to do kraja. Dakle, bavili ste se sportom, izložili naporu i pobijedili onog lijenog sebe. Za mene je taj osjećaj izlaganja fizičkom naporu izuzetno bitan i ja u tome uživam. Ima li trenutaka da odustanem, da kažem sam sebi kako ne mogu više dizati utege, da ne mogu više trčati, voziti bicikl, plivati,… pa da! Naravno, no najlošiji je trening onaj koji ste preskočili. Taj se nije dogodio uopće. Koji put se dignem na trening prije posla i samo se istežem. Ne izlažem se gotovo nikakvom posebnom naporu, ali radim određene vježbe kojima poboljšavam fleksibilnost svojeg tijela. Jesam li najsretniji takvim treningom? Ne, ali i to je bolje nego ne učiniti ništa, a sastavni je dio mojih tjelesnih aktivnosti.

Osjetilni način je nešto sasvim drugo i nadovezuje se na prethodni. Činjenica da upravo to što ste se izložili i preživjeli, zapravo puni emocionalno i mentalno. Ako ste se još k tome okružili ljudima s kojima volite biti ili ste otišli u okruženje koja vas puni onda je taj osjećaj tim jači! Meni tako treba odlazak u prirodu. Ja volim šumu, posebno na planini. Trčanje u takvom okruženju za mene je apsolutno predivno, bez obzira na vremenske uvjete. Koji put je hladno, blatnjavo, kišno,… no meni je i tada prekrasno jer je prirodno.

Moj fizički imunitet je zapravo preslika mojeg mentalnog identiteta. Ja sam “ono” koliko mogu podnijeti. Ali za to su mi potrebne tjelesne aktivnosti i odlazak u prirodu. Tamo i tada nema foliranja. Tamo ste to što je u vama. I ta lažna činjenica da smo “pobijedili planinu”, odnosno da smo nadjačali onog “lijenog sebe” zapravo nam jača taj mentalni imunitet jer shvaćamo da smo u stanju izdržati i kad je najteže. Naime, općepoznata je stvar kako planinu ne možete pobijediti, kao ni prirodu jer one nam samo dozvoljavaju da se tamo krećemo. Vrlo lako se to promijeni.

Meni taj pogled na tjelesnu aktivnost i prirodu te discipliniranost kad je riječ o treningu pomažu u izazovnim životnim trenucima na dnevnoj bazi. Uspijem li možda to uvijek? Ne. Ali to je život. Takav je i sport. Ne postoji taj koji nikad nije pobijeđen. Ali je bitno što naučiš iz tih “pobjeda” i “poraza”. Odlazak u prirodu meni nije zamjena za život. To jest život. Ja ne živim kako bih radio, već radim kako bih živio, odnosno kako bih si mogao priuštiti stvari koje me ispunjavaju. Ne govorim o materijalnim stvarima. Govorim o trenucima ispunjenja.

Dakle, mene su sport i priroda naučili kako se nositi i sa fizičkom i psihičkom boli i ako ništa drugo, osim prekrasnih trenutaka i oduševljenja, naučili su me kako to preslikati na ostatak životnih trenutaka, ali kako se nositi i sa lošijim životnim trenucima. Danas sam zbog toga pozitivniji i stabilniji, a moj je mentalni imunitet snažniji nego ikad.