Racio i emocio

Ovo se čini kao vječna tema i vječna borba. Da mogu naplatiti jednim novčićem svaki put kad sam čuo neki fantastičan izgovor zbog kojeg ljudi ne mogu otići na trening ili sudjelovati u nekoj aktivnosti, pretpostavljam da bih bio Bill-Gates-bogat. Ali bez zajebancije.

Upravo je nevjerojatno kako smo u stanju zanemariti svoje tijelo tražeći izgovore za koje ni sami ne vjerujemo da su stvarni. Jedan od meni najdražih je: “Moram se dovesti u formu…”. U tom slučaju sve što želim znati jest kako to planirate izvesti? I kad? Jer to “dovođenje u formu” nema vremensku odrednicu. A kad nije u rasporedu, kao da ni ne postoji. Nedavno me jedna osoba s posla pitala kako ja to odem na trening prije posla… “kako mi se da”. Ja joj odgovaram kako nije da mi se baš uvijek da, no shvaćam to kao nešto što mi omogućava da funkcioniram i da ostvarujem neke zacrtane ciljeve. Pitao sam ju da li ona dvoji kad mora na posao, na što mi je odgovorila kako to nije opcija. Pitam ju je li dvojbeno odvesti djecu u školu? Ona ponovno govori da nije dvojbeno. Znači možemo prilagoditi svoje vrijeme za posao i za obaveze, za gledanje televizije, informiranje o tragedijama u Siriji ili corona virusu u Kini, no problem je posvetiti vrijeme sebi.

Kad vas šef pita hoćete li doći na posao odgovorite li mu “kad se budem osjećala/osjećao spremna/spreman”? Kad vas dijete traži da budete roditelj, odgovorite li mu da se morate pripremiti za roditeljstvo? Uglavnom previše razmišljate, promišljate, gruntate i gunđate za jednu tako jednostavnu stvar. Nitko vas ne traži da svojim dolaskom na trening u teretanu, započetim trkom u kvartu, početkom teniskog meča ili odlaskom na planinu postavite imperative pobjede i ostvarivanja svojeg najboljeg rezultata. Pa to je bedasto. DA! Slobodno me citirajte! B-E-D-A-S-T-O! Ako vaš odlazak na trening stavite u raspored kao svaku drugu obavezu prilično je sigurno da ćete se toga držati i zbog toga biti sretnija osoba. I zdravija jer jačate svoj imunitet.

Naravno da je svaki početak težak, ali početi s imperativom pobjede ili nametanjem nekih čudesnih rezultata stvarate si nepotreban pritisak pri nečemu što bi trebalo biti gušt. Ok, koji put se treba malo i pomučiti, no shvatite da ste u mogućnosti pomučiti se. Nije li to divno? A za sve one koji su redovni u svojim treninzima ili bar redovitiji, imajte na umu da je sasvim ok da vam se ne da! Govorim naravno o rekreativcima kojima sport nije posao. Ne da vam se i bok. To je ok. Ali nije ok da tražite opravdanja iako znate da zapravo lažete sami sebi.

Racionalizacija nije loša. Recimo, ujutro imate običaj otići u teretanu ili otrčati kraću distancu, a popodne imate dogovoreni termin nogometa, košarke, squasha ili čega već. Ako ste se ujutro probudili i odlučili da ćete spavati još sat vremena i osnažiti svoje tijelo, učinili ste super stvar zapravo jer samo odmoreno tijelo može napredovati.

U vama se konstantno odvija borba između onog racionalnog, za što znate da je dobro za vas i onog emotivnog, što vas motivira ili demotivira. Srce nas može pokrenuti i onda kad imate najmanje snage, no iskreno vam savjetujem da svoje aktivnosti pokušate sagledati racionalno.

Neki dan smo sinko i ja vodili raspravu oko odlaska na Sljeme i kako nije siguran da to može. Ja vjerujem u svoje dijete i znam koliko može, no klinci variraju u raspoloženju također. Znam pouzdano kad ide s frendicom na Sljeme da ne čujem niti jedno kukanje do vrha, jer su mu misli okupirane druženjem. Pokušao sam mu to racionalizirati tako da ga uvjerim kako je njegova loša volja nešto što ga samo sputava jer mi na Sljeme idemo. Kako nije bolestan, a na Sljeme se popeo sto puta ne postoji sumnja da on to može. Dakle, njegovo je tijelo spremno što je potvrđeno ne jednom do sada. Treba se samo pouzdati u svoje tijelo i nastaviti se kretati. Također sam mu rekao da i mene uhvati kriza koji put. Kako na treninzima, tako i na utrkama. Počinjem se pitati “što to meni treba”, “zašto se mučim”, “neću izdržati”,… ali onda se sjetim kako to ne radim prvi put i nastavim se kretati jer sam donio racionalnu odluku da je moje tijelo spremno za to. Naravno, valja razlikovati racionalnu analizu od sumanutog tjeranja “u crveno”, no većina rekreativaca to može razlikovati.

Nedavno sam postavio pitanje što bi se dogodilo da sad iz šume izleti neka divlja životinja. Tako dok smo kompletno potrošeni. Bismo li divljoj svinji rekli: “Joj nemoj majketi, nemrem disati!”? Biste li uzviknuli: “Time out!”? Nekako sam prilično siguran da ne biste. Možda bi se neki smrznuli od straha, ali većina bi našla neku navodno skrivenu energiju za bijeg ili borbu. Iskreno, mislim da nemate šanse u borbi sa divljom svinjom, a ista prilično brzo trči tako da bi veranje na drvo možda bila najbolja opcija no i za to treba energije. Netko bi rekao, ali onda sam motiviran/a. To vjerojatno i jest istina, ali i dalje govori u prilog da bi vaše izmučeno tijelo i dalje imalo dovoljno zaliha energije za to. Shvaćate li o čemu govorim? Ako vam se ne manta pred očima, ako ne povraćate, ako stabilno stojite na dvije noge, vrlo je vjerojatno da previše gruntate. Sve što trebate jest prestati se samosažaljevati, mrdnuti guzicu i krenuti prema zadanom cilju.

Isto je i s učenjem za školu i fakultet, odnosno pripremom za poslovne projekte. “Nisam motiviran učiti” je stav koji je apsolutno nepotreban. To nije nešto što je zapravo bitno za vaše rezultate. Ono što je bitno jest da vas učenje vodi k boljem rezultatu, odnosno korak bliže vaših životnim ciljevima, zaposlenju, boljim šansama za osiguravanje egzistencije, boljom financijskom moći možda kako biste ostvarili sve one stvari koje nisu vezane za posao. Kod klinaca je to jednostavnije. Bolje ocjene znače možda više vremena uz PlayStation ili izlazak s prijateljima. Možda dugo očekivani i dogovoreni dolazak kućnog ljubimca za kojeg ste postigli 5.0 rezultat na kraju školske godine. Ukratko, uporni uspijevaju.

Emotio, odnosno vaša motiviranost je divna dok postoji, no kako biste održali određeni željeni nivo bilo da se radi o sportu, edukaciji, poslu ili nečem toliko jednostavnom poput roditeljstva (šalim se naravno), motiviranost morate ostaviti postrani ili se bar naučiti nositi sa situacijama kada motiviranost izostaje te maksimalno iskoristiti sve ono racionalno, iskustveno u sebi kako biste si osigurali uspjeh. Uspjeh ne znači da ćete svaki put biti bolji u izvedbi toga što radite. Može se dogoditi da u badmintonskom srazu sa svojim prijateljem vi napravite manje pogrešaka, čime ste zapravo statistički uspješniji, no vaš je suparnik bio bolji tog dana i odnio pobjedu. Osim što ste po meni pobjednik jer niste propustili trening, tehnički ste nadmašili samog sebe zbog manjeg broja pogrešaka, čime ste pobijedili samoga sebe što je vjerojatno najbitnije.

Postoje perfekcionisti koji nikad nisu zadovoljni i njihova ambicioznost im često zna biti njihov unutarnji neprijatelj jer imaju prevelika očekivanja od sebe, a ujedno nisu racionalno sagledali sve okolnosti i činjenice. S druge strane postoje ljudi koji nisu gotovo nimalo ambiciozni te se na prvu čini kao da im je svejedno hoće li biti debeli ili mršavi. Nikome to nije nebitno, samo pokušava pronaći svoju racionalizaciju, odnosno opravdanje zašto se nalaze u tom stanju. Ovo neću pretvoriti u članak o debelim i mršavima, jer je općepoznat moj stav kako ni jedno ni drugo nije dobro. Također ne želim kritizirati ambicioznost niti njeno pomanjkanje. Ja težim balansu i u tom segmentu, ali prije svega zbog zdravstvenih razloga. Ne postoje nikakve garancije, no tijelo fizički aktivne osobe koja pokušava održati izbalansiran životni stil u kojem su svi segmenti zastupljeni, stvara jači imunitet. I mentalni i fizički.

Kako god bilo, moj je stav da je ono na što ste svoje tijelo navikli kroz vaše uobičajene tjelesne aktivnosti odličan ulog za jačanje vašeg imuniteta. Stres je danas okidač mnogih bolesti tako da je vašem tijelu potrebna fizička aktivnost za koju smo stvoreni, ne samo radi održavanja kondicije i dobrog mišićnog tonusa, već i radi mentalne stabilnosti ili mentalnog imuniteta o kojem sam već pisao. Ipak, ljudsko tijelo je jedan fini stroj o kojem se treba brinuti i ne zapostaviti ga. Ako ste ikada bili u avionu, sjetit ćete se da su vas informirali kako u slučaju potrebe, masku prvo morate staviti sebi. Morate se prvo pobrinuti za sebe kako biste bili u stanju pomoći drugima. Stoga, pobrinite se za sebe kako biste mogli bolje funkcionirati. Ako tako gledate, onda sam prilično siguran kako si nećete nabijati osjećaj krivnje jer ste otišli trčati 30 minuta umjesto da ste bili s djetetom… naravno pod uvjetom da vaše dijete ima s kim biti na sigurnom.

Nemojte prestati biti emocionalni, lijepo je imati osjećaje. Ipak pokušajte racionalno sagledavati stvari oko kojih prečesto i vrlo nepotrebno razbijate glavu. “Mogu li ja to?”, “Želim li ja to?”, “Kako ću sad?”, “A što ako…?”,… overthinking je super izraz koji to odlično opisuje! Previše mozgate oko vrlo banalnih stvari poput 30 minutnog treninga ili odlaska na Sljeme. Ako ste to jednom u nečemu uspjeli prilično je izvjesno da biste to mogli ponoviti. Sve što trebate je postaviti si određene okvire u kojima je realno da ćete uspjeti to napraviti, npr. recimo predvidjeti neko vrijeme u kojem ćete se uspeti na vrh planine i samo se nastavite kretati. Ako vas samo noge bole od umora, usporite i nastavite dalje blažim tempom. Vjerojatno samo dramite.

2 thoughts on “Racio i emocio

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: