Ok, već je svima jasno da ovo nisu nikako normalne okolnosti. Rekao bih da je ovo blago rečeno. Postoje ograničenja uslijed pandemije i bolesti COVID-19. I što sad? Dobro je rekao trener Darko Pirc u svom postu:
👎 možeš nastaviti kukati
👍 ili možeš preuzeti kontrolu nad svojim životom
Nije neobično da vas ljudi pitaju kako ste. I mene pitaju kao što ja pitam druge. Ljudski je i pristojno. Ja sam blagoslovljen (i to uvijek naglašavam) jer nisam izgubio posao. I moj poslodavac i ja smo se morali prilagoditi novonastaloj situaciji. No nisu svi izgubili posao pa ne bih sad volio da se ovo pretvori u laprdanje o temama kojima ovdje nije mjesto. Ja ovdje govorim o ljudima koji su također blagoslovljeni kao i ja, ali im trebaju idealni uvjeti kako bi se i dalje brinuli o svojem zdravlju. Kao da je vaše zdravlje povezano samo s jednim mjestom.
Kako ću ja sad kad mi zatvore:
- teretanu? Pa gdje ću dizati utege?
- Maksimir i Jarun? Pa gdje ću šetati? Gdje ću trčati?
- tartan stazu na Sveticama i Kušlanovoj?
- pilates i joga centar? CrossFit box?
- … itd, itd, itd.
Evo, iskreno vam kažem da se ograničavate nepotrebno. U jednom od prošlih članaka pisao sam o mnogim crossfit boxovima, teretanama funkcionalnog fitnesa, pilatesa i joge čiji vlasnici, voditelji i treneri nastavljaju s online radom i na taj način su se prilagodili novonastaloj situaciji, ali i svojim klijentima. No učinili su to i zbog svoje svoje egzistencije. Potpuno razumljivo. Prilagodba je odraz inteligencije. Letargija i kukanje to definitivno nije.
Gdje ćete dizati utege? Pa zar je za vaše fizičko zdravlje nužno da dižete utege? Moj se ritam definitivno promijenio uslijed pandemije. I da, ne dižem utege kako sam to činio do sada. Nemam ih kod kuće niti ih dižem. Imam dvije bučice kod drage i tim se koristim povremeno, no to je samo povremeno. Stavio sam naglasak na druge stvari. “Je, ti to možeš! Ti voliš druge sportove. Ja nisam takav.”
Pa iskreno, prvo što mi padne na pamet jer reći: “E pa ti krepaj onda!”. Stvarno. Od dosade, od čega god hoćeš! To je ono što u meni prvo prokuha, jer stvarno ne volim one koji konstantno kukaju. To su ljudi koji stalno traže problem i traže “dlaku u jajetu”. Ja pronalazim i često drugima nudim alternative. “A kako ću ja sad to?”. Pa iskreno, probaj ili nemoj uopće. Meni svejedno.
Na muci se poznaju junaci.
narodna poslovica
Ja nisam trener, nisam life coach, ne živim od ovog bloga i iskreno to mi je super je mogu reći ono što mislim, ne polažući račune nikome zbog svojih riječi. Uživam u toj neovisnosti. Gore navedena poslovica govori o razlici između onih koji se mogu odnositi s problemima i onima koji to ne mogu. Na onima koji mogu je da pokušaju pomoći onim slabijima no nigdje ne piše da moraju biti žrtve tih istih ljudi. Vi koji niste dovoljno jaki i trebate pomoć, ne birajte savršeni tajming već uzmite što vam se nudi. Niste u mogućnosti birati. Ne u ovim okolnostima. Ili niste u mogućnosti birati do te mjere.
Kako ćete trčati ako vam Jarun zatvoren? Iskreno, ljubazno vas molim da svi odete upravo na Jarun! Jer mi je to jedina garancija da će mi sve ostale ulice ovoga grada ostati dovoljno puste da mogu trčati sam ili sa svojim sinom dok šećemo psa. Zamislite, imate cijeli grad na raspolaganju. Promet je blage gustoće, imamo široke avenije na kojima gotovo da nema pješaka, ali svi žele stati na tih 6.3 km jarunske staze. Potpuno nepotrebno. I nije ni čudo što vas policija tjera da se sklonite. Trčite doma u dnevnom boravku! U stubištu zgrade! Moj trkački frend Vanja je istrčao 5 kilometara u svom boravku. Na fotkama sam vidio njegov dnevni boravak i ne izgleda kao aerodrom (iako Vanja, ako budeš čitao, fino i s ukusom je složen). I može se.
Nema vam vaše omiljene utrke? A taman ste se dobro krenuli pripremati? Pa odradite virtualnu kakvu su ponudili sa 3sporta: Jači od korone! Čak su i majicu napravili pa tko se prijavio i uplatio na vrijeme, dobio je majicu (ja bar jesam). No bilo je mnogih koji su trčali bez obzira na prijavu i majicu (kao i na nekim službenim utrkama… ahahahaha). Ma nema veze, glavno da se trčalo, hodalo, planinarilo. Sve po uputama kriznog stožera.
Maksimir? Jeste li probali se dignuti u 06.30 i otići trčati u Maksimir? Ili na Sljeme? Ili u park Mladenaca u Sigetu? Ne? Rano vam je? Pa iskreno, tko vam je kriv. Ja jesam. Sve to. I nemam namjeru stati dok ne zabrane izlaske. Ne činim ništa što je protuzakonito niti ću to činiti. Držim se uputa i većinu dana sam u #ostanidoma modu. No kad trčim, trčim rutama koje mi omogućavaju nikakav vizualni kontakt ili minimalan vizualni kontakt s drugim ljudima. Mimoilaženje na distanci preko 2 metra predstavlja prema postojećim uputama statistički prihvatljiv rizik, odnosno gotovo nikakav.
Ne možete na svoje omiljeno brdo? Pa što onda? Pronađite 10 stepenica (ili koliko ih god imali) i penjite se po njima. Nije isto? Stvarno? Ne bi se reklo… no jednog dana kad se vratite na svoje omiljeno brdo, vi koji ste peglali te štenge redovite, ići ćete posebnom lakoćom. Ali činjenica da ste odradili nekakav trening, možda ne onakav na kakav ste navikli ili kakav ste priželjkivali, na kraju istog će vas definitivno ispuniti nekom vedrinom.
Svako toliko na Facebooku osvane neki novi izazov. I gotovo da mi nije bitno je li me netko tagirao ili nije, a uglavnom me označe, odlučim ga probati. Zašto ne? 10 minuta penjanja na klupicu, gore dolje. Pa kako to može biti problem. Nije vam to dovoljno? A što biste vi? Nešto izazovnije? Pa pokušajte prvo tih 10 minuta, a ako vam je premalo izazovno vi slobodno produžite. Ili se penjite na stolac? Ako ste fizički sposobni, možda nemate mentalne snage pa je vrijeme da ojačate i taj mišić.
Zatvorili su vam vaš omiljeni penjački centar? Penjite se po krošnjama drveća, gelenderima u stubištu ili kuhinjskim elementima ako su u stanju podnijeti vašu težinu.
Isto se može odnositi i na plac i ostale specijalizirane prodavaonice hrane. Ne možete izabrati naranče, limunčiće, mrkvicu, paradajzeka i sireka (…) kod svoje omiljene kumice na placu? I što sad? Pa ima cijeli niz OPG-ova koji vrše dostavu na vašu adresu. Istovremeno osiguravate radna mjesta drugima koji vam tu hranu uzgajaju i dostavljaju na kućni prag. “Ali ja sam navikla…”. Nema toga više! Bar ne sad ovog trenutka. Vjerojatno će biti iako nitko ne zna kada točno.
Sve te odluke koje se odnose na vaše ponašanje vezano za fizičku aktivnost, mogu se preslikati na gotovo sve životne situacije. Niste bili sa svojom obitelji na Uskršnjem doručku ili ručku? Niste vidjeli svoju majku, oca, brata, sestru, sina, kćer, nećakinju,… već 4-5 tjedana? I onda još na Uskrs ne možete biti zajedno? Nedvojbeno je da je to tužno. Ja sam rastavljeni roditelj i dijete “dijelim” sa svojom bivšom suprugom. Prema našem internom, izvanrednom dogovoru uslijed pandemije, dijete je kod mene gotovo svaki drugi dan. Jedan dan kod mene, drugi kod nje. Maksimalno se trudimo biti ravnopravni roditelji . I imamo partnere. Uslijed navedenog stvorili smo mali krug ljudi koji je međusobno u socijalnom kontaktu zbog djeteta. I znate kako provedemo Uskrs? Svi zajedno. Doručak kod jednih na Uskrs, ručak kod drugih na Uskršni ponedjeljak. Nas pet smo se zrihtali k’o za crkvu, dva dana družili i pokušavali nadomjestiti manjak i obitelji i društvenog života. Bismo li tako da nema pandemije? Vjerojatno ne baš tako (sigurno bismo se vidjeli i popili piće makar), ali posebne okolnosti nude alternativna rješenja. Mi smo svi skupa odlučili iskoristiti to na najbolji mogući način. Najveći dobitnik je sinko, ali i mi smo se lijepo proveli.
Nitko od nas nije savršen niti postoje idealna rješenja koja svi mogu primijeniti. Ipak, predati se letargiji, kukanju i pretjeranom analiziranju je odlika gubitnika. Vi sami birate koji ćete biti.
Thomas' Life Without Pause 