#103: Tri dana Gorskog Kotara i okolice

Već sam objasnio što je za mene godišnji odmor. Ono što drugi vide kao “umor”, ja vidim kao odmor. Tko god je sa mnom ima priliku vidjeti stvari koji svi mogu, mnogi maštaju, ali rijetki ostvare. Bar si ja to tako pojednostavljujem. Sinko i ja smo povezali Tjelovo s vikendom i zaputili se “malo” u prirodu. Teško će biti ovo stisnuti i ograničiti se fotografijama. Imajte strpljenja, ali isplati se jer smo uživali.

Dan prvi

Krenuli smo u iz sunčanog Zagrebu u vremensku neizvjesnost Gorskog Kotara. U planinskom kraju i kad prognoza kaže sunčano, moguće je da padne kiša. Sasvim normalno za planinu i šumu, čemu sam se posvjedočio ne jednom, a posljednjih je nekoliko dana bilo zaista čupavo s prognozom koja je najavljivala strašne scenarije, potope biblijskih proporcija. No kažu da hrabre sreća prati pa smo tako odlučno krenuli prema Zelenom Viru i Vražjem Prolazu. Prirodnoj divoti podno Skrada. Dolazim tu opetovano i vjerojatno ću opet doći, a sa sinkom sam bio zadnje 2014. Vražnji prolaz smo rutinerski odradili za cca pola sata u oba smjera do Muževe hižice, spilje na kraju tog kanjona. Ma prekrasno. Taman kad smo se vraćali natrag, počelo se javljati sunce, a kako smo imali vremena odlučio sam pridobiti sina i na Zeleni vir, prilično dugi slap s bazenom vode. Kratki je to ali intenzivni uspon nakon kojeg slijedi ravnina do slapa. Divota o kojoj bolje da govore fotografije. Taman što smo završili, počela je lagano paduckati kiša. Da, sreća hrabre prati jer nama nije pala kap do tada.

Ulazimo u auto i unosimo koordinate za Novi Vinodolski gdje nas baka Sanja čeka s ručkom. Lasagne jer i sin i unuk ih vole. Red grljenja, red časkanja, red pićenca,… pa je bio red da odemo skočiti u more sinko i ja. Sve što sam mu rekao jest da bude klinac i odluči što hoće. Može u kupaće i odustati u zadnjem trenutku, a ne mora ništa. Naravno, skočio je prvi. Sve imamo snimljeno. A na kraju se i “brkata baba” Dana okupala. Riječ je naravno o psu… s brkovima i bradom. Nešto nalik mojima, ali onako kako bih ja rado da imam. Prekrasan pogled na Zavižan i Krk uz sasvim solidnu temperaturu mora pa u auto i pravac Fužine. No rutom preko Batera kako bismo ipak bacili pogled na poludivlje konje koji pasu na pašnjacima prije Breza. Divota. Stara cesta je prekrasna, vodi kroz šumu i super je i za bicikliranje, a inače nudi i odlična mjesta za jesti kao što su Vagabundina koliba i Vera. Nismo se dugo zadržavali jer nas naš domaćin Anita za slijedeća dva dana čeka. Kod Anite u Apartmane Belvedere dolazim već dugi niz godina. Tri su razloga za to: u Fužinama je, ugodno mi je u njenim apartmanima i ona je duša! Kad god prolazim Fužinama trudim joj se javiti pa ako se potrefi da popijemo piće super, ako ne, prilično sam uvjeren da će doći taj slijedeći put. I eto, došao je na red da nas dvoje sjednemo i popijemo piće ugodno izmjenjujući priče i nadoknađujući od zadnji put što smo se vidjeli. I sve to uz pogled na jezero Bajer i sunce koje pada prema brdima iznad jezera. Inače, Anita radi čudesnu maneštru koju sam imao priliku isprobati za ispračaj Stare godine 2018. Još jedna od stvari koju možete slobodno staviti na bucket listu.

E pa kako bi to bilo da dan završi bez posjete jezeru. Stvarno ne bi bilo u redu. Sinko i ja uzimamo Danu i spuštamo se do jezera kako bismo ju prošetali, ali i posvjedočili divoti prirode Fužinarskog kraja. Ah… stvarno volim Gorski Kotar. I jedva čekam uspon na Snježnik!

Dan drugi

Budimo se polako. Kad se Kezeli bude polako to je onda oko 8. Bar junior. Ja sam već pustio psa van i cijedio sok od limuna i naranče, što je dio svakodnevne rutine. Malo đumbira i kurkume da potakne tijelo. Sinko je doručkovao i odradio svoj dio ekrana i medija što je sasvim ok. Cijeli dan ćemo biti u pokretu pa neka dijete dobije vrijeme za sebe. Tako on to gleda.

Krenuli smo uz Bajer kad mi je auto signalizirao pad tlaka u gumama. Vraćam se na benzinsku postaju u Fužinama i tijekom pumpanja guma vidim šaraf u zadnjoj lijevoj gumi. Na pumpi mi kažu da idem kod Čebuhara u Vrata, što i činim. Parkiram u dvorište vulkanizerske radnje, ulazim u garažu pao s Marsa, vičem: Dobri ljudi, pomognite da odemo sinko i ja planinariti! Mladić pušta što je radio, vadi šaraf iz gume i krpa. 10 minuta i mi na putu gdje smo krenuli! Svaka čast! Brzo, efikasno i povoljno. Ljubazni i dragi. Još jedna odlična priča iz Gorskog Kotara. Nisam dramio jer mi nije prvi put. U Austriji sam jedva došao do kraja radnog vremena kod vulkanizera koji me uzeo za 70 eura. Samo ću reći da je ovo danas bilo upravo onako kako sam se nadao da će biti. Brzo i jednostavno uz minimalnu cijenu.

Nastavljamo prema Platku s malim kašnjenjem u startu no sinku je to omogućilo samo produženo Matej vrijeme (prijevod: vrijeme uz ekran). Krećemo stazom za građanstvo. Široka i blaga šumska cesta koja kasnije prelazi u singlicu, a povremeno se miješa s šumskom cestom. Bitno je naglasiti kako smo naišli na oznaku VA, što znači da je ovo dio Via Adriatica staze. Prekrasno! Iako je pri dolasku autom izgledalo da bi nas vrijeme moglo zeznuti, po putu nas prati sunce i na sam vrh, stazom preko grebena, imamo divotu i pogled prema sjeveru i susjednom Risnjaku na istoku. Pre-kra-sno! Najviše od svega me veseli oduševljenost moga sina. Sjedimo na vrhu, gledamo na Risnjak i jedemo sendviče i čopkamo špek sa strane. Ručak na vrhu. Teško da može bolje.

Ipak, oblaci su se lagano prebacili preko Snježnika do kojeg smo došli za laganih 1:20, a natrag smo krenuli preko starog doma na Snježniku, stazom kroz grlo. To je lakša staza, ali nudi manje lijepih pogleda. Do auta smo došli za cca 40-45 minuta. Malo je bilo sklizavo, ali smo to riješili bez problema. Sjedamo u auto i krećemo prema Rijeci. Tražim balans. Treba djetetu priuštiti i nešto moderno.

Interesantno mi je to moderno jer je Peek&Poke muzej starinskih kompjutera. Ma totalni vremeplov. ZX Spectrum, Commodorci, Amige, prve plejke, Nintendo, PacMan, joysticki su samo dio ponude. Fantastično! Poigrali smo se obojica. Sinko najviše sa Pacmanom i Super Mariom, a ja sam probao malo Colin McRae na originalnoj PS konzoli. Zaaaakon!! Ljubazni gospodin nam je pokazao i Muzej igračaka koji se nalazi odmah pored no nije skroz u funkciji.

Bilo bi bedasto da kad smo već u Rijeci da ne prođemo bar malo riječkim Korzom pa smo potekli na sladoled u Filodrammaticu jer to je navodno dobro mjesto. Tako su mi rekli. I stvarno je dobar sladoled i ugodno mjesto uopće. Dva sata Rijeke proteklo je u tren oka, ali trebao nam je reset. Vratili smo se u Fužine malo odmoriti kako bismo u smiraj dana, iza 17 sati napravili krug oko Bajera do jezera Lepenica. To su dva jezera koja se nastavljaju jedno na drugo. Krasna šetnica, a Matej je isprobao svaku spravu za vježbanje po putu. Dana i dalje nije davala znakove umora, no nas dvojica jesmo. Pred kraj te cca 6.5 km dugačke šetnje, sjeli smo na terasu manjeg, novog kafića na kakao i pivu. Svatko po svojem čejfu. Malo smo se osvježili i nastavili do auta kod brane jer ipak, dosta je bilo brijega za danas.

Drugi dan bio je ispunjen kao i dan ranije, a veselimo se slijedećoj avanturi već slijedeće jutro. Idemo u Winnetouov Roswell i izvor Kupe koji smo trebali vidjeti prvi dan, ali smo se u zadnji trenutak predomislili.

Dan treći

Odlazak od Anite nikad nije veselje, kao ni odlazak iz Fužina. Ja jednostavno tamo pripadam. Nema tu puno mudrosti, kao što nema ni puno mudrosti kad se treba spakirati u auto. Usput sam stao na kavicu u susjednu pizzeriju Landravec, nepretenciozno mjesto odlične pizze i fine kave. Još nisu otvorili, ali mi je draga gospođa rado skuhala kavu. Gorani, što drugo reći! Divni su. Auto spakiran, sok popijen, Matejev doručak i malo medija, Matej vremena, kako on to voli zvati i eto nas na putu prema Roswellu. Krenuli smo prema Vratima i prošli izlaz za autocestu te nakon stotinjak metara skrenuli ulijevo, prema putokazima, ispod autoceste i dalje u šumu. Šumska cesta u sasvim solidnom stanju te ne bi trebalo biti nikakvih problema za bilo koji auto. Dolazimo na prvu od 3 današnje destinacije, no još ne rade. Trće nam u susret tri psa iz gradića s jednim mladićem i dvije djevojke koji se tamo brinu za konje pa nas ipak puštaju u kratko razgledavanje. Šteta što nisu krenuli raditi jer smo se nadali malo pucati lukom i strijelo ili zračnom puškom, no i kratka tura ovim više rančom nego gradićem je sasvim super. Vidljive su i neke novine u odnosu na naš prošli posjet pa smo tako vidjeli jedan novi klavir i pravi pravcati bazen. Imaju i kokoši koje nisam imao priliku vidjeti prošli put. Ma super je to. Roswel je postao atrakcija Fužinarskog kraja. Neki ne vide poveznicu no mislim da je bolje iskoristiti nešto što je ostalo od filmskog seta i obogatiti turističku ponudu.

Nismo se dugo zadržavali jer je do izvora Kupe trebalo voziti još 45 minuta. Iako bi vas Google mogao uputiti da nastavite šumskom cestom u smjeru sjevera, odmah vam kažem da se vratite gdje od kud ste došli i do Delnica idete asfaltiranom cestom (lokalnom ili autocestom) pa se uputite prema Crnom Lugu. Umjesto da skrenete prema NP Risnjak, na križanju skrenite desno prema Gerovu i nastavite se voziti tako dok ne naiđete na tablu za izvor Kupe. To je šumska, ali većinom asfaltirana cesta (ulaz je šoderica). Kućica za izdavanje karata (primaju samo gotovinu) vas upućuje da ste na početku staze. Do samog izvora ima 2 km staze, koja zapravo počinje s muzejom. Silazak nije dramatičan, ali znajte da se istim putem morate vratiti nazad. Donji dio je strmiji no apsolutno se isplati. Silazak u korito bi vas mogao podsjetiti na film Jurski park 2, no činjenica da nećete vidjeti Julianne Moore kako fotografira krdo stegosaura nije prebitna jer prvi pogled na Kupu izaziva divljenje. Kojih pedesetak metara lijevo nalazi se sam izvor. Prekrasan zelen prizor zbog kojeg biste se vrlo rado bacili u vodu. Naravno, imajte na umu da je temperatura oko 7 stupnjeva celzijusa pa bi bez neoprenskog odijela vjerojatno bili uskraćeni za gušt. Uživali smo kratko u toj divljini i ljepoti te se zaputili nazad prema gore. Pas je veselo skakutao posvuda ne odavajući znakove bilo kakvog umora, no stepeničasti uspon natrag gore, prema autu definitivno nije nešto lagano. OK, nije ni nešto preteško. Jedan stariji par ispred nas je krčio put bez pola problema. Sinko je malo gunđao no u konačnici je uspješno savladao i taj uspon. Prvi dio uspona je malo zahtjevniji u kondicijskom smislu, no ako krenete nekim umjerenim tempom, sve se da. Nakon pola nema ozbiljnijih strmina već široki put. Put primjeren svakoj dobi. Samo treba imati strpljenja.

Sjedamo u auto i Dana se isključuje. Čini se da je i njoj bilo dosta. Za danas je to zapravo to to. Naša posljednja destinacija su Delnice i njihov Lovački dom na Jalpenškom vrhu. Nisam prvu puta ovdje no došao sam na novost na njihovom meniju – Wildburger. Ovo je definitivno dobar fusion ako mene pitate. Nešto domaće ubačeno u strano. Mislim da je omjer uloženog i dobivenog prilično dobar. Uživao sam. Fini umak, tajnih sastojaka, a pržene krumpiriće dobijete u cijeni hamburgera od divljači. Primjereno podneblju u kojem se nalazimo. Cijeli taj događaj upotpunio je susret i ugodno časkanje s sportskim entzijastom i motivatorom broj 1 u Delnicama, Darkom Pircom. Darko je jedna krasna osoba, voditelj Cross Sporta Delnice i veliki sportaš koji potiče ljude goranskog kraja na aktivnosti. Imali smo sreću da je bio prekrasan sunčan i topao dan pa smo sjedili na samom kutu terase i uživali u pogledu na Delnice. Prekrasan kraj skromnih i vrijednih ljudi. Kaže Darko da je lijepo ovdje živjeti i ja mu vjerujem. Siguran sam da nije lako i da ima izazova, ali njegova energija je zarazna. Ukoliko se bazirate u Delnicama, znajte da imate još jedno odlično mjesto za objed, na suprotnom brdu, Petehovcu je odličan restoran i hotelčić. Također, apsolutna preporuka, a ako se ne varam, kućni ljubimci su dobrodošli i u samom restoranu, što se ne viđa baš svugdje.

Svemu lijepom dođe kraj, kad tad pa smo se i mi tako pozdravili sa svojim domaćinom, ugodnim osobljem delničkog Lovačkog doma i krenuli put Zagreba. Uživali smo. Ovaj članak nije zato da bih se hvalio gdje smo sve bili već da bih vam dao ideje. Meni drugi ljudi daju ideje pa je red da šaljem dalje. Kaže moj sinko da nemaju svi moju energiju pa rasporedite svoje vrijeme u Gorskom Kotaru na način na koji to vama najbolje odgovara. Možda ćete nešto izbaciti ili ćete nadodati nešto iz mog prethodnog članka (na engleskom doduše) nadodati još koji dan u ovom prekrasnom kraju i prirodi. Posjet NP Risnjak ili rafting u Brodu na Kupi možda? Bio sam pa mogu reći i da je to super, no drugom prilikom. Ionako sam pretjerao s tekstom.

Ako vam treba gpx koje od ruta za koje sam stavio poveznicu, zatražite u komentaru pa vam ih mogu poslati ukoliko se ne može downloadati odmah sa Garmin Connecta. Ostavite email i pošaljem. Vrlo rado.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: