#111: Zapustio/la bi se malo? Bolje nemoj!

Jedna od mojih omiljenih filmskih izreka je kad Thomas Wayne kaže svom sinu Bruceu aka Batmanu, da padamo kako bismo naučili ustajati. To govori u prilog upornosti. No to nije odlika koja krasi puno ljudi. Kod mnogih ljudi radi se o pukom preživljavanju, a kod većine o makar prešutnoj predaji. Kako god bilo, ja nisam jedan od onih što se predaje. Bar to ne želim biti. Ako ne zbog sebe samog, što bi trebalo biti, onda zbog svog sina kojem se trudim biti primjer. Nimalo ne mislim da sam idealan i činim pogreške kao i svi drugi. No trudim se iz njih naučiti nešto i nekako držim da ne postoji loše iskustvo. Svako iskustvo, bilo ono gorko ili veselo, uči nas nešto novo pa nekako vjerujem da i su ona neugodna zapravo dobra iskustva.

Odrastajući na zagrebačkoj Šalati, bio sam izložen mnogim sportovima. Sretnik rekao bih. Prvi susjed mi je bio legendarni Ivica Šerfezi, koji je osim po šansonama bio poznato po izuzetnoj ljubavi prema sportu, a odrastajući s njegovim kćerima i nećacima kuća do kuće, bilo je sasvim normalno da i mene povuku u tenis i nogomet. Na Šalati ste željeli biti dio svega. I bazena, i hakla na košarci (da, ja i mojih metar-i-čevapčić-u-skleku), klizanja, hokeja, tenisa,… svega. Kad nismo bili na ŠRC-u, igrali bismo nogać na Sjemeništu na Voćarskoj. Izmiješani kvartovski klinci bez obzira jesi li bio akač, bekač ili cekač… ili koji razred više ili niže. Sport je bio dio odrastanja.

Moja najveća životna inspiracija – moj sin!

U srednjoj sam počeo redovno trenirati kod kuće s utezima i spravom za veslanje, a pred kraj se upisao u svoju prvu teretanu u sklopu osnovne škole Augusta Harambašića. Old school style teretana. Nije tu bilo sprava previše, puno se grešaka radilo, ali sva sreća živ sam. Neke su osnove ostale ipak. Stalno sam tako pomalo trenirao, ali nekako se sve zatomilo tijekom krajem dvadesetih do sredine tridesetih. Povremeni trening u teretani i to je bilo to. Početi iz početka negdje oko 2008. bilo je prilično naporno, a iz moje trenutne perspektive hebeno penzionerski. Počeo sam hodati sa štapovima za nordijsko hodanje. Pa to rade penzići!!! Ali krenuo sam! Pa sam kupio bolji bicikl, hardtail. Nakon njega došao je fully paralelno s CrossFitom. Crossfitom!!! Ne nekom zajebancijom, nego najžešćim oblikom treniranja. Uslijedila su i natjecanja u CFu. U 38. godini. Pa supersprint, sprint i u konačnici olimpijski triatlon na trećem, novom cestovnom biciklu. Dalje već znate, da vam ne govorim iz početka kojim se sportovima bavim jer i ptice na grani o tome sve znaju.

No ni danas mi nije jasna jedna stvar – zašto sam prekinuo trenirati? Iz ove današnje perspektive to mi je potpuno nejasno. Jasno mi je zašto i kako sam se probudio. Ponajviše činjenici da sam postao kruškolikog oblika što mi nije bilo nikako primamljivo. Gledam one love handles na kukovima i mislim si: “Ma kaj to fakat mora biti tako?”. Čak mi ni tadašnja supruga to nije prigovarala, jer nas je valjda ta neka poluletargija oboje uhvatila, a pogotovo s roditeljstvom. Znao sam da se želim promijeniti. Promijeniti i navike i svoj izgled. Nisam bio zadovoljan pa mi je lako bilo motivirati se. No jednom kad dođete u fazu u kojoj ste zadovoljni svojim izgledom i životom, vrlo je lako pasti. “Pa mogu ja taj sladoled/pivu/kolač/što god ekstra”. Naravno da možeš, ali povremeno. Ne svaki dan jer to je zapravo put prema onoj točci iz koje sam došao, a tamo ne želim. Naravno da imam uspona i padova, ali ne volim svoj trening svaki dan, a često imam dva treninga dnevno. No volim produkte tog treninga. Pogotovo kako postajem stariji. Sa 46 godina se osjećam superiorniji u odnosu na onog prije 20 godina. U svemu. Apsolutno svemu. Ne znam što mi je bilo da nisam vidio ovakav način života kao puno interesantniji i ispunjeniji.

Pogledajte od 1:20 (muški pogotovo). Meni jedan od duhovitijih pojašnjenja “zašto” paziti na liniju

A valjda se bliži i kriza srednjih godina. Ne razumijem tu riječ baš, ali mi se sviđa ideja da si kupim motor. Ono, zašto ne? Pogotovo ako imam tako dobar izgovor poput “kriza srednjih godina”. Pa to bi svatko uvažio… pretpostavljam. No mnogi se nekako uhvate te “krize srednjih godina” prilično rano. Ne znam koja je stvarna granica, ako postoji u medicinskim knjigama, no ja se ne osjećam kao da sam tamo. No gledam neke ljude koji kao da će svaki čas umrijeti pa je ovo poput posljednjeg trzaja, posljednja igra leptira valjda. Samo mi nije jasno kako brzo planiraju umrijeti jer niti je to moguće planirati niti gledam na godine kao neku kočnicu i prepreku da se mora stati s aktivnostima. Nastavite se kretati ljudi moji! Zemlja je stara k’o Biblija pa se i dalje kreće. Svi bismo se trebali ugledati na Zemlju i nastaviti se kretati dok nas ovozemaljska smrt ne pošalje negdje drugdje.

Žene proživljavaju preobražaj u trudnoći i to istinski nije lako… niti jednom muškarcu! ŠALIM SE… bar djelomično. Ženi je apsolutno najgore no “fantastično” mi je koliko se žena prepusti tom stanju i nabaci 30-ak kilograma tijekom trudnoće. Nikad neću moći osjetiti što se zbiva u tijelu žene, ni u trudnoći ni bilo kako pa ne želim zaprdivati o nečemu o čemu nemam pojma. No prošao sam sve faze trudnoće, porođaja i postporođajnih muka sa svojom bivšom ženom. Ne u birtiji ili s dečkim na nogaču, već uz nju. Zanimljivo je da nitko muškarca ne pita: “Ej stari, kako si?”. Muškarcima zna biti jako grdo. Jako, jer ženski hormoni su prilično zeznuta pizdarija. No ne zamišljam da nam je teže nego ženama. Nimalo. Pa svi eventualni komentari o meni kao šovinistu, slobodno se obratite mojoj bivšoj i pitajte ju jesam li šovinist. Prilično sam uvjeren da ćete dobiti iskren odgovor. Za mene su svi ljudi raznoliki i ravnopravni te je tu kraj razgovora o tome.

Moje frendice, a sve redom majke (osim jedne)

Anyhow… moja bivša supruga nije bila zadovoljna svojim fizičkim izgledom nakon trudnoće te je počela aktivno trenirati, relativno brzo nakon poroda. Krenula je trenirati sa sestrom koja je do tada rodila već troje djece. Kod trenerice koja je majka dvoje djece. Zašto to naglašavam? Što što se ne radi o jednom izoliranom slučaju, već o obrascu. Činjenica da ste rodili dijete ne znači da morate izgledati kao da vas je voda donijela. Poznajem mnoge majke koje redovno treniraju i ta rutina treniranja predstavlja njihov način života. Svaki komentar koji bi bio išao u smjeru “Ali kako držiš tako dobru liniju?” ili “Ona može jer…. blablabla!” su za mene bedastoće i izgovori onih koje to izgovaraju. Sve te žene, bile majke ili ne, naporno treniraju da bi održale svoje tijelo u formi. Ponavljam, naporno treniraju! Ne promišljaju o treniranju niti o tome cvile. Šute i treniraju. Ne smišljaju izgovore već su odlučile utjecati na svoje stanje. Smatram to izuzetno bitnim zbog nekoliko razloga. Prije svega tjelesna aktivnost je bitna za normalno funkcioniranje organizma, jer tako smo zamišljeni. U zdravom tijelu, zdrav duh – sjećate se toga? Tko god vas pokuša uvjeriti u suprotno, griješi. Čovjek nije zamišljen da bi mirovao. Trudnoća ostavlja manje tragova na tijelu o kojem se vlasnica brine, dakle manje je i tih postporođajnih drama. Mislite da to nije bitno? E pa bitno je većini žena. A ni partneru nije baš nebitno. Ako vam je bilo bitno prije, siguran sam da vam neće prestati bitno ni kasnije, pogotovo nakon što djeca postajati samostalnija. A onda ćete se pitati zašto niste počele trenirati prije. Iskreno, to ovisi od osobe do osobe. Neke su stanju krenuti ranije, realno sagledavajući situaciju, a nekima treba više. Koliko god vremena treba, bitno je da krenete, no jasno je da što više odgađate to ćete više trebati popravljati. Nemojte odgađati ništa, jer to je vaše tijelo, vaš život, vaše zadovoljstvo. Stava sam kako roditeljstvo ne odgađa brigu za sebe. Ni kod jednog roditelja.

Još jedna stvar koja me uvijek mučila, a nekako vjerujem da će ovo izazvati različite komentare, je metamorfoza tijela koja se događa u vezi. Obično kad ljudi prekinu neku vezu, počnu se ponovno baviti sami sobom. Kreću u teretane, počinju trčati, ići na fitness i kojekakva druga čuda. Kupuju novu odjeću i mijenjaju frizure. Zašto? Žele biti poželjniji mogućim novim partnerima. Slobodno recite što god hoćete, nazovite to ljudskom površnošću no većina nas želi izgledati privlačno. Ja ne kažem da je fizički izgled bitniji od onog u nama, no nije nebitan. Ne znam koliko vas prvo vidi dobru dušu, no ja ju ne vidim. Vidim ono tjelesno i sasvim je nebitno vidite li oči, guzicu ili štogod drugo, no ja dušu još nisam nikad vidio prvu. Stoga da, bitan mi je fizički izgled. I moj i moje partnerice. Tako se ljudi privuku. Bar u mojem slučaju, a ako tijekom prvog razgovora ili prvih nekoliko skužimo da nismo ništa drugo no krasna pakiranja neprihvatljivog proizvoda, prekid je neminovan. Dakle, i ono unutarnje mi je bitno. Ipak, držimo se tjelesnosti, jer ovo je blog o aktivnom životu i sportu pa stoga i o tjelesno lijepom, a duhovno i duševno slobodno prepustimo nekom drugom.

Ljudi se dakle u veze trude ući u svojem najboljem vizualnom izdanju. Ja to volim nazivati lijepom pakiranju. Ako već imate lijepu osobnost, zašto ju ne zapakirati u kakav krasan paketić. Moglo bi pomoći, zar ne? E ono što ne razumijem je kako ljudi zaborave na to tijekom veze pa se nakon nekog vremena provedenog u istoj toj vezi dogodi da jedan od partnera odjednom ima 15-20 kg previše. Pa postoji više teorija toga, ali oba su partnera po meni kriva za to. To je na neki način svojevrsna prevara (ne baš u klasičnom smislu), ali jest. Svojeg ste partnera na početku privukli jednom stvari i sad ste mu/joj to uskratili. To nije fer. A s druge strane taj isti partner griješi ako misli da to ne treba reći i naglasiti da je to bitno. Meni višak kila nije seksi niti privlačan. Nimalo. Ne kažem da treba izgledati kao profesionalna sportašica, ali višak kila mi definitivno nije privlačan kao ni “trbuščić”. Bolje da ljulja nego da žulja? Nikako. Naravno, mršavost mi je jednako neprivlačna jer je također produkt loših prehrambenih navika i izostanka tjelesne aktivnosti. Pa dobro, što bih ja to? Fit, treba biti fit. I ta fit zona ostavlja dovoljno prostora za sve. Ne morate biti mitski likovi, Apoloni i Venere ili Marvelovi junaci.

“Ali zašto bih se ja sad morao mučiti? Pa u braku sam već 10 godina.”

Prosječni partner

E pa zato što je to dobro za vas i za vaš ljubavni život. A ako ništa drugo i za vaš džep jer rastave nisu jeftine. A vaš bi partner, vaša partnerica jednog dana mogao/la reći kako niste ono što je upoznao/la. I počet će prigovaranja. “Zašto ti ne možeš, ako ja mogu?”, “Zašto nisi kao moje trener/trenerica?”, “Zašto ždereš kao da je sudnji dan?”, “Moraš li svaki dan popiti tri pive?”, ” A da pokreneš malo to masno dupe?”,…

Meni je to jednako kao i da ne slušate svog partnera ili ne donosite cvijeće kako ste nekad radili. Tu baš nema razlike. Uvijek postoji nešto što bi vašem partneru moglo dopizditi da kaže: Ti i ja smo gotovi! Iskreno, ako vam se to mota po glavi, možda ne bi bilo loše izreći na glas ono što vas smeta kod vašeg partnera. Siguran sam kako postoji i ljepši način za to izgovoriti od onog koji vam se inicijalno mota po glavi. Moglo bi imati bolji učinak. Pokušajte se naravno ne dovesti do tog stanja i svoje nemojte odustajati od svojih dobrih navika treniranja. U slučaju da vas partner ne sluša niti čuje, vi nastavite sa svojim dobrim navikama. Ako ništa drugo pri prekidu veze, vi ćete i dalje biti interesantniji proizvod na tržištu, upravo zbog tog ljepšeg pakiranja, a u slučaju da ste potreseni istim tim prekidom, veća je vjerojatnost da će vas upravo te vaše navike redovnog treniranja izvući iz to emotivnog sranja koje vam se događa u glavi i duši. Meni je pomoglo, tu nema dvojbe. Ne jednom.

Ali što je s onima koji su inicijalno bili u nekoj od krajnosti pa partneri počnu u čudu pratiti koji se klinac događa. “Ima li ljubavnicu/ka?” je vjerojatno prvo na što pomisle najbliži prijatelji. Iako je to vrlo izgledan scenarij i zapravo ne rijedak, ovaj bih scenarij nazvao evolucijski u odnosu na inicijalno stanje kod upoznavanje svojih partnera. Da, možda su se upoznali svojem najkrupnijem izdanju u životu i kao takvi prihvatili svoje partnere. No svi imamo pravo evoluirati. Osobnog smo stava da se ljudi ne mijenjaju već evoluiraju, napreduju. Tako bih najradije opisao i tu naglu promjenu životnih navika koja vrlo vjerojatno uključuje trenažne procese upotpunjene pravilnijom prehranom. Uostalom, ja sam svjedok toga (donekle). Godinu dana nakon rođenja sina prestao sam pušiti nakon 23 godine, a o svojim sam životnim navikama počeo ozbiljnije promišljati gotovo u isto vrijeme ponukan terminalnom bolešću moje šogorice. Čovjek se osvijesti. U tren oka. Ili ne… To je stvar evolucije valjda. Možda i inteligencije, savjesti ili makar sebičnosti i straha za svoj život. Ja nisam pomišljao da bi mi i jedna slična odluka trebala osigurati vječni život, ali sam promišljao da ako postoji opcija u kojoj ja smanjujem rizične faktore kako bih vidio svog sina da postaje muškarcem, učinit ću sve što mogu.

Već sam jednom citirao Hemingwaya koji je rekao (parafraziram) da “čovjek nije otok“, odnosno da nitko od nas ne živi samo za sebe. Kad umremo, ostavljamo za sobom bar jednu osobu kojoj je stalo. Bar se nadam. Pa ako ništa drugo, toj jednoj osobi smo dužni biti ovdje što je duže moguće. Ali zašto ne biti fit? Kakav je to život s partnerom kojeg ne privlačite fizički? Što kad nestane strasti? Mene intelekt privlači, ali hej… budim iskreni. Jedino ako vam to nikako nije bitno, odnosno vama i vašem partneru. Takvi vjerojatno ili se zavaravaju ili ovaj blog neće nikad pročitati. Jasno mi je da vrijeme čini svoje, no siguran sa da se efekti starenja mogu usporiti kvalitetnijim životom. Ustanete li ujutro i počešljate se? Zašto? Da izgledate bolje, zar ne? To isto možete napraviti i s ostatkom tijela, jedino što morate malo jače zapeti. Teško vam je? Pa nije ni fora da je lagano. Većina dobrih stvari zahtjeva da se pomučite za njih. Neki puta više, neki puta manje. Vi odlučujete što vam je bitno. Biti fit nije samo stvar lijepog i privlačnog iako na prvi pogled to upravo tako djeluje. Ljudi koji se bave sportom smireniji su, opušteniji, odvažniji, osjećaju se slobodnije, veselije, ispunjenije i zdravije. To nije privid, već stvarnost. I tko uostalom želi biti uspoređivan s moržom, kravom ili bogomoljkom? Koliko god te životinje bile krasne, mi smo ljudi. I ne, ja nemam ništa protiv pretilih ljudi niti vodim kakav križarski rat protiv njih. Ne mislim da su manje vrijedni, lošiji niti išta slično. Poznajem neke prekrasne pretile ljude. Neki su sretni kakvi jesu, neki nisu. Ovo nije članak o pretilim ljudima pa se ne dižite na zadnje noge ni ne palite na guranje. Čitajte što piše i ne iščitavajte između redaka jer ja tako ne pišem. Uostalom, muško sam – mi ne razumijemo to između redaka.

Shvatit ćete vrlo brzo da se izdižete iznad prosjeka, jer vjerujte mi, većina ljudi je ispod ili unutar prosjeka i osjećaju se kao da su zapeli, a svoju nemoć i negativu pokušavaju zamaskirati lažnom duhovitošću ili konstantnom kritikom i negativnim stavom prema onima kojima je stalo do zdravlja. Dakle, nemojte posustajati i nastavite trenirati, a svi ostali koji su “zapeli”, probudite se i pobrinite se za sebe.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: