#113: Silite li klince na sport?

Odmah da vam velim, ja da. Možemo raspravljati u kojoj mjeri, no moj sinko nije jedan od onih što jedva čeka istrčati za loptom na igralište. Ipak, imam razumno dijete s kojim se stvari dogovaraju. Uostalom, za pretpostaviti je da ste pročitali njegov članak od neki dan u kojem on daje osvrt na ovu temu o kojoj ću govoriti.

Eto počeo nam je godišnji odmor, a još i prije odlaska sinko i ja krenuli u pregovore oko treniranja. 2 ili 3 trčanja tjedno? Dva. OK. Jedno do dva planinarenja tjedno? Jedno. OK. Plivanje ćemo svaki dan, bar malo da održimo dobru tehniku plivanja. Ok tata. A sklekovi, trbušnjaci,…? Kaj ne bismo mogli to onak‘, svaki dan. Bar po malo? HA?! Pa ono, da kad se vratiš u Zagreb budeš spreman za treninge juda i penjanja. To će ti sigurno pomoći. A ne znam tata,… kaj mama veli? Pa ne znam kaj mama veli, jer ju iskreno nisam ni pitao. Razgovaramo ti i ja sad. A ok, valjda.

Uglavnom moj sinko je duša od djeteta. Nije uvijek jednostavan, ali nisam ni ja pa se učimo. Zezne on, zeznem ja. Ali volimo se jako pa se uvijek nađemo negdje u sredini. Teško mi je objasniti mnoge benefite tjelesne aktivnosti kad su mi protivnici YouTube, Nintendo i PlayStation. Fakat opaka ekipa. A ni Nickelodeon nije baš od neke pomoći. Sve u svemu, uopće ne kužim kako smo mi preživjeli bez svega toga. Ja sam gledao Opstanak i čitao Walt Disney knjige kao klinac, učeći uglavnom o prirodi, a kasnije sam ipak pokleknuo pred kompjuterima. No samo djelomično, jer mama nije bila blagonaklona prema cjelodnevnom buljenju u ekran. A iskreno, pored dvije škole koje sam vukao paralalno kroz osnovnu i srednju (obična i muzička), teško da sam imao puno vremena za komp. Jednom u životu i to negdje oko 20-e godine sam potratio doslovce 20 sati pred StarCraft-om i to mi je bilo osvješćivanje. Ni prije ni poslije nisam toliko buljio. Jesam dosta, ali ne toliko koliko današnji klinci mogu.

I tako, ja se budim u 0630 i idem plivati svaki dan, a moj junior otvara oči kad se ja vratim, želi mi dobro jutro, još uvijek mi da pusu, obavlja jutarnju higijenu i gotovo mjesečarski odlazi natrag u krevet uz Nintendo Switch.

Cijedim ja sok od agruma, dodajem kurkumu i đumbir te javljam kako je sok spreman… evo tata… Evo što?! Ja sam se navikao biti mrvu strpljiviji, a on se navikao biti poduzetniji pa me ne pušta da čekam predugo. Doručak je u 0900 i tu sve štima. Kod mene je satnica načelno bitna i toga se držim. I zbog sebe i zbog drugih. Nikad nisam kužio “ručak u 5 popodne” ili “kasna večera u 10 navečer”. Pa što ste radili svo vrijeme prije toga? Moj sin isto tako pazi na dnevnu satnicu i rutine. Takvo je dijete. Odgovara nam obojici.

Ipak, vratimo se godišnjem i treniranju. Trčanje sa sinom je prilično zeznuto jer neće ići ujutro kad je ugodnije, nego hoće popodne kad mu “nije baš tako ugodno”. Točnije, sunčano je. Držim se ja tako hlada, pokušavajući održati neki tempo, da ipak nije hodanje, a da se bar malo pomuči. Mislim, onda možemo i šetati. Dogovor je pao na tri kilometra. Neću produljivati ni metra. U dva tjedna treba istrčati sve ukupno 4 puta. Ja zadovoljan.

Plivanje… stvarno je poboljšao tehniku. Da je tako plivao na treninzima plivanja vjerojatno ne bi odustao, ali tko će to sad znati. Uglavnom, pokušavam ga dobiti “do bove i nazad”. To je maksimalno 100 metara. Nije ništa. Razvalio bi on i puno više da mu se da, ali ja sam zadovoljan i ovim. Svaki dan ponešto.

E sad… sklekovi, o kojima je on pisao. Ne znam kako smo došli do toga da moje dijete, pored dvoje roditelja koji naprave tonu sklekova u treningu, ne može pošteno sastaviti dva komada, ali da su ispravna (tijelo kreće u plenku na ispruženim rukama i zaključanim laktovima i spušta se prsima do poda pa nazad; guzica ostaje ravna!). Ako ste mislili da vaše dijete može, možda ste pristrani. I ja sam. Inicijalno smo se dogovorili kako ćemo svaki dan povećavati za dva skleka, no vratio sam ga na inicijalnih 20 vrlo brzo. Zašto? Zato što želim da tih 20 napravi sve ispravno. Kad nauči to, lako ćemo dalje. A ja? Gledam li ga ja i zapovijedam? Ne. Za svaki njegov sklek, ja napravim 5 ili više. Tako da na njegovih 20, ja nasadim preko 100. I meni će dobro doći, a nema mi što za prigovoriti jer nisam onaj “tribinski roditelj”, što na distanci puši, preko trbušine se dere i psuje dijete, trenera, suca i sve svece.

Nope, tu sam. Uz njega. Nije ni meni baš svejedno tamo nakon 75-og. Kisele se i meni ručice. Ali svakim danom i meni je lakše. I to mu govorim. Kako će biti kad ode s mamo na ljetovanje? Pojma nemam. Nadam se da će istim žarom uprijeti, jer bih ja inače mogao ispasti negativac prilični. Uh, moram i s “mamicom” razgovarati. Neki dan smo nadoknađivali pa je on napravio 30. On jedan pa ja šest. Za mene je ispalo na kraju 180. Probajte, slobodno. U serijama je lakše? Sigurno, no probajte ih nasaditi 180 (op.a. nije mi prvi put, a u Murphu sam ih radio 200 s prslukom od 9kg tako da znam koliko je to).

Iskrenost i povjernje

Zašto ja to sve radim? Mogao bih biti omiljeni tatica koji sve dozvoljava, koji samo kupuje, poklanja i sve je ok. Ne, ja to ne želim iako bih mogao. U nekim izazovnijim trenucima pomislim se predati i reći kako ću mu samo sve dozvoliti pa neka sam odluči. Aaaaa ne! Za vrijemem prvog vala pandemije COVID-19, nije bilo treninga pa je jedan dan trenirao s mamom, jedan s tatom. Izmjenjivali smo trčanje i vježbe snage. U to vrijeme sklek je sličio na mahnito izvijanje pregažene gliste. Oprosti sine, ali stvarno nije bio neki prizor. Prvo, nije mu se dalo. Drugo nije slušao što mu se govori. Treće, vjerojatno sam i ja kriv za štošta što bi došlo pod razlog 4 i nadalje. Kako god bilo, ja nisam odustajao i govorio sam mu da može sve na što se fokusira. Iskreno, isti smo razgovor vodili i o matematici. Petica za kraj godine i veliki pomak u odnosu na prošle tri godine u “gromoroznom trojstvu” Prirode i društva, matematike i hrvatskog gdje je četvorka čudo, za mene je potvrda da on može sve i da se upornost isplati. Ali to je i stvar povjerenja. Tako se gradi i povjerenje. Dakle cilj je uvjeriti dijete kako može ono što misli da ne može. U životu uspijevaju uporni.

Danas radimo naših rutinskih 20 sklekova i gledam ga kako od tih 20 gotovo su svi stabilni. Da, fali im dubine i stablinosti u stopalima (ergo i trupu), ali za mene je to ogroman pomak. A osmjeh? I na njegovom i mojem licu. I onda ja napravim svojih zadnjih 6 (to je bio omjer današnji), a on dođe i zagrli se sa mnom. Znam da sam napravio dobru stvar i da njegovo povjerenje u sebe samoga, ali i u mene raste. Kao roditelj, ja sam danas odnio još jednu malu pobjedu.

I tako skoro svaki dan na moru!

No cijeli vrijeme sam iskren sa sinom. Ni u jednom trenutku mu ne govorim da će to doći samo od sebe. On mora raditi, on mora učiti, on mora stisnuti zube i potegnuti. Ja nisam niti trener niti učitelj. Ja sam roditelj. Nemam posebnih roditeljskih škola. Učim zajedno sa svojim djetetom. Učim o sebi, o njemu, a on čini isto. Testiramo svoje vlastite granice i granice jedno drugog i nekako još uvijek imam osjećaj da obojica pobjeđujemo. Bar tako želim misliti.

I mene je moja majka gurala i tjerala. Ne na sport koliko na razne škole, ali danas sam joj zahvalan. Ne znam koliko je mene trebalo gurati u sport, ali mi se čini da sam želio sve probati. I sportove s loptom, pojedinačne sportove kao i borilačke sportove (više vještine zapravo). Moj je stav da treba djecu gurati, poticati, a vjerojatno i malo siliti. Jer to je za njihovo dobro. Mi kao roditelji imamo odgovornost stvoriti ljude sposobne za život, a ne osobe koje misle da sve zaslužuju bez truda, bez boli, bez napora. Jer zaista ne znamo kakvi će im profesori biti, kakvi će im šefovi jednoga dana biti, ali i životni partneri. Vjerujem da djeca koja odrastaju uz napor u sportu koji uz sebe donosi neminovne uspone i padove, gdje je fizički napor i emotivno proživljavanje (ne)uspjeha sastavni dio, lakše podnose izazove koji se stavljaju pred njih. Vjerujem kako je toj djeci lakše podnijeti posljedice neuspjeha tih istih izazova te da više znaju cijeniti svoj uspjeh koji im nije poklonjen, već zaslužen.

Nemojte gledati svoju djecu kako se bave sportom već im se pridružite. Lake ćete shvatiti njihov napore, strahove, borbe i sve druge emocije s kojima se susreću jer će to postati možda i vaše borbe i osjećaji. Istovremeno ćete djetetu biti primjer i podrška. Moj sin zna da može računati na mene u svim situacijama. Jer sam s njim išao planinariti, trčati, plivati, roniti, igrati badminton, nogomet, košarku, rolati, voziti bicikl, klizati, skijati, penjati na stijenu,… bacati baseball lopticu čak, kao i učio školske predmete i slagao video uratke za njegov YouTube kanal koji je želio te igrao igrice na PlayStationu. Tako se stvara odnos i povjerenje. Bar ako mene pitate.

Svu sreću Vam želim s vašom djecom i budite im pozitivan primjer i motivacija.

Share – like – comment – subscribe!

2 thoughts on “#113: Silite li klince na sport?

Add yours

  1. Ivana ne silimo na sport. Ili možda ipak da? Jer kad bi mu se ponudio izbor – plejka ili trening, bilo bi ovo prvo😕 Ali taj se izbor ni ne nudi😊 Trenira taekwondo od 4. godine, klub je super, sretan je, ima puno prijatelja, a i svaka medalja ili viši pojas su dodatna motivacija … Trening je sastavni dio dana i tako ga i prihvaća, iako znam da mu se baš ne ide uvijek. Kako idemo na trailove, i to jako voli i na utrci se strašno trudi, nastojimo da tu i tamo malo trči, pogotovo kad nema treninga … E, to mu se ni najmanje ne da🙁 Trčanje po Klaki mu je noćna mora … pa onda ipak izlicitiramo koji krug😊 U biti, ono što želim je da mu sport bude dio života, nikakvi posebni rezultati nisu važni … nadam se fazi kad će sam izabrati dodatni napor i trening čisto zbog toga jer će mu to biti gušt. Sad na moru sam najsretnija kad vidim da mu je zabavno plivati, roniti, skakati … Super mi je kad s dečkima igra nogomet na igralištu, kad bicikliramo, ma štagod, samo da što manje bulji u razne ekrane …

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: