#114: Samarske i Bijele stijene kroz Vihoraški put s “dodacima”

Slušam o tim stijenama već dugo. Kako su prekrasne, kako je zahtjevna staza, kako ima prilično prekrasnih vidika, kako je šuma divna, kako se vereš među stijenama i po lojtrama. I nekako sam 30.12.2018. uspio iz Novog Vinodolskog gdje sam otišao dočekati Novu, odvesti se podno Bijelih Stijena s društvom. Bilo nas je 3 para, od kojih troje u dobroj kondi, a troje u ne baš nekoj. I unatoč hladnoći i možda ne najpopularnijem terminu, Majka Priroda nas je podarila prekrasnim sunčanim danom. Za mene je ovo sve skupa bila jedna lagana šetnjica koja je počela na cesti i preko Doma na Bijelim stijenama stigli smo do njihovog vrha. S obzirom na zimu, iako bez puno snijega, zadnji metri od Doma bili su sklizaviji zbog zaleđenog snijega, ali i to smo odradili bez pol problema. Bijele stijene su jedan šiljak s usjekom u stijeni po kojem se verete na njihov vrh od kud puca prekrasan pogled na sve strane. Prilično impresivno, ako vas posreći lijepo vrijeme.

Dugo sam se dogovarao sam sa sobom da napravim cijeli krug Vihoraškog puta, u kojem mi je želja bila vidjeti i povezati Samarske stijene, poznato Ratkovo sklonište i Bijele stijene. Neobičnim spletom okolnosti, oslobodio mi se jedan vikend u lipnju i uspio sam čak dogovoriti neku ekipu. Iz Zagreba mi se pridružila Tamara, a iz Novog Vinodolskog mi se pridružio brat Luka. Razgovarajući s prijateljima na FB grupi Freud’s Runners, moj rijeko-krčki frend Nikola Kereković (jedan od organizatora 10K Omišalj) veli da dolazi i on te mu se pridružuje još troje prijatelja. Nalazimo se u Mrkoplju na kavi te nakon inicijalnog upoznavanja s novim ljudima, krećemo s 13. kilometra, poznate startne pozicije te kružne staze.

Uspon do Samarskih stijena i nije nešto niti zahtjevno niti daleko. Brzo dolazi iako na početku ima jedna strminica. Načelno, kad Freud’s Runnersi idu na brdo, to je češće brzinski i više u trail run (mentalnom) modu nego kakvo planinarenje. Bar kada je riječ o dnevnim izletima. Tamara, Luka i ja grabimo prilično brzo, jer smo navikli na jači tempo, a u šorcu i tenisicama se tako lako i ide. We travel fast and light. No kolegijalno smo pričekali ostatak ekipe ne žureći se nigdje. Jednostavno, idemo brže. Vidim da bi i Nikola potegnuo brže, ali je kolegijalan. Potpuno razumljivo. Ubrzo izlazimo na vrh Samarskih stijena i nekako mi se to čini… majušno. S obzirom da sam bio na Bijelim stijenama s kojih je pogled zaista prekrasan, ovo mi se mrvicu čini majušno i skučeno. No ok, siguran sam da će dalje biti lijepih momenata, a ja se zapravo najviše veselim Ratkovom skloništu. Ne znajući kamo idem jer nisam nikad prije bio, krivo sam protumačio upute na svom Garminu na koji sam instalirao trasu kretanja i krećem prema Piramidi i Stepenici. Uhhh… meni zapravo svejedno, jer ja mogu hodati i trčati cijeli dan, no novim frendovima to baš i nije po volji, ali su nastavili jer eto, idemo zajedno. Prekrasan dan i obećavajuća prognoza za ostatak dana, govorila je da nas čeka super dan za biti na planini. Inicijalni silazak sa Samarskih stijena donosi neke izazove dvoje od troje novih (meni novih) zbog problema s koljenima. Vertikala kojom smo krenuli uz preskakanje palog drveća nije svima po volji, no nastavljamo prema Stepenici gdje znatiželja prevladava pa se moramo popeti i vidjeti što to ima tamo gore.

Kamenčić na Stepenici i ja

Stepenica je jedan od mnogih šiljaka krškog krajolika s upečatljivim komadom kamenčine na vrhu. Stoji kao da je neki div to nasadio gore slažući kamenčiće. Ne bih rekao da je uspon u rangu penjanja na El Capitan no neiskusnom penjaču priuštit će pokoju sekundicu nesigurnosti, ako ne i straha. Tu onda prijatelji da uskoće. Naslikali se mi na tom vrhu šiljka uživajući u pogledu na sve strane nakon čega smo se zaputili dalje. Sad je već prilično jasno kako idemo rutom koju nismo zamislili, koja je paralelna Vihoraškom putu, no nešto duža. A kaj sad… idemo dalje. Meni je i dalje prekrasno, jer je priroda divna. Znam za onaj članak bloga Zov divljine u kojem se ova staza ne hvali posebno i razumljiv mi je njihov stav, no nije sve u vidicima. Blog im je zanimljiv i preporučam da zavirite što nude. Priroda ovdje je prekrasna i ja volim šetati šumom. Svako toliko naiđete na neki šiljak kojim se popnete i bacite pogled, ako vam je bitno.

Tako smo ubrzo naišli na Piramidu. Nije riječ o nekoj verziji onih poznatiji egipatskih ili najpoznatijoj bosanskoj već o još jednom šiljku koji strši iznad šume. E pa kad smo već ovdje, zašto ne otići i vidjeti što ima. Ovaj je uspon bio puno elegantniji od onog na Stepenicu pa smo se i brže vratili na put prema Ratkovom. Šećemo mi tako prirodom već treći sat i dolazimo konačno do Ratkovog skloništa. Prilično lijepa građevina u stijeni i upravo onako kako sam zamišljao. Ovo je ozbiljno sklonište. Razgledavamo malo i upisujemo se u knjigu te odlazimo na stijenu ispred pojesti nešto i dogovoriti se kako dalje. Jasno je kako je moje skretanje s rute ostavilo traga u raspoloženju grupe no prepuštam ljudima da donesu odluku, jasno dajući do znanja kako nas do Bijelih stijena očekuje bar isto toliko, ako ne i više. Garmin pokazuje kako smo skrenuli 1.5 km s rute, odnosno toliko smo nadodali. Na ravnom to naravno nije ništa, no po ovom gore-dolje krškom terenu nekima nije svejedno. Do Bijelih ima još koliko od Samarskih do Ratkovog, a na tabli piše 4 sata hoda. Iskreno, mislim si ovim tempom bi moglo biti i više, a s Bijelih se treba spustiti Begovom stazom do makadamske ceste i potom nešto više od 2 km do početne točke. Objašnjavam kako ovim tempom bi nas mrak mogao uhvatiti te da bismo se možda trebali razdvojiti. Društvo se u konačnici slaže kako je tako najbolje te se oni vraćaju stazom prema auto, upravo onom kojom smo mi trebali doći do raskršća na kojem smo se u tom trenutku nalazili (kod Ratkovog skloništa). Za ručak, odmor i dogovor smo potrošili otprilike jedan sat te je time postalo prilično jasno kako ćemo se Tamara, Luka i ja odvojiti i krenuti jačim tempom kako bismo stigli sve što smo planirali, ali i u nekom sigurnom vremenu se vratili doma.

Pozdravljamo se s ekipom i krećemo u tempu. Na tabli piše 4 sata, ja kažem 2! Nema zajebancije, mi smo ipak Freud’s Runners. Tempo nam svima odgovara i krećemo se super. Stižemo na tablu s oznakom “Bijele stijene 2 sata”, a mi se krećemo tek jedan sat. Eto, rasturamo. Prolazimo Ljusku koja nas sve zabavlja i impresionira. Nismo išli težim putem niti u jednom trenutku puta, jer se nekako pokušavamo vratiti na vrijeme u Zagreb. Nismo riskirali ništa i pazili smo na kompleksnijim dijelovima. Garmin govori da smo blizu, a OsmAnd maps to potvrđuje. Dolazimo do račvanja za Begovu stazu i jasno nam je da se tu moramo prošetati do Bijelih stijena i vratiti natrag.

Kreću usponi i ja ponovno griješim, no ostavljam ekipu u podnožju skoro da provjerim je li ispravan put te se verem na još jedan šiljak kojem ne znam ime, ali pisalo je Kuća. Jasno mi je na vrhu da su Bijele stijene još malo naprijed jer ih vidim. Kakav stručnjak. Ali bar se Tamara i Luka nisu penjali nepotrebno. Vičem im da silazim i da moramo još malo ravno. Nisu sve markacije potpuno razumljive ili bar ja ne znam pročitati sve kako treba. Ali ako ništa drugo, sad ću znati. U roku zamišljenih 2 sata dolazimo pred sami uspon na vrh Bijelih stijena. Luka je tu bio unutar mjesec dana no zbog ozlijede noge nije se uspeo na sami vrh. Do vrha se verete uz stijenu po sajli, ali oni koji su vični stijeni mogu i bez sajle. Do vrha je kojih 30 metara vertikale. Nije svakome to ugodno, no nije baš ni u rangu Tomiškove poti. Znam jer sam bio. Gore si za čas i pogled s vrha je vrijedan svakog trenutka promišljanja “kako ću sad dalje”, za one koji bi možda imali problema s tim. Drago mi je da je Luka ipak uspio ostvariti uspon na još jedan vrh, pogotovo što je bio pred vrhom nedavno, ali je morao odustati.

Pogled prema Kleku

Kratko se zadržavamo na vrhu, javljamo da smo živi onima koje bi to interesiralo (jer gore ima signala) te se vraćamo prema Begovoj stazi. Još malo gore-dolje, smjerom kojim smo došli te smo za čas na Begovoj stazi. Načelno tu se samo spuštate dolje i to mi se nekako činilo prilično dugačko. Valjda sam osjećao da je kraj puta. Spust je bio cca 2 km i ukupno nekih 250m visinske nakon čega slijedi kratki uspon do ceste kojom šećete nešto više od 2 km do vaše startne pozicije na 13. kilometru.

Vesela Freud’s Runners družina

Uglavnom, sretni i veseli dolazimo do naših auta nakon čega Tamara i ja krećemo smjerom kojim smo došli, prema Mrkoplju gdje smo popili kavicu i odjurili u Zagreb, a Luka se spustio cesto prema “dolje”, prema jugu i dalje prema Novom Vinodolskom.

Ako imate terenac, SUV ili auto normalnih profila guma, ne biste trebali imati nikakvih problema, no ako ste na niskoprofilkama ili je vaš limeni ljubimac sportskih gabarita, možda je bolje da pitate frenda da uzme svoj auto. Makadamska cesta je ok, ali ima rupa tako da niskoprofilke osjete i najmanji kamenčić. Nemojte reći da vas nisam upozorio.

Sve u svemu, Vihoraški put ” dodacima” ispunio je moja očekivanja. Prekrasna priroda i zahtjevna staza. Mora biti bar malo izazovno. Postoje staze poput Premužićeve staze na kojoj sam bio eto neki dan (do Rossijeve kolibe) s klincima gdje uživaš bez napora. No ja svaki odlazak u prirodu vidim i kao svojevrsni trening pa se volim i malo pomučiti. Vjerojatno bih priličan dio toga puta mogao i pretrčati, pazeći pritom na one mrvicu zahtjevnije dijelove gdje krivi potez može značiti ozljeda, što definitivno nije opcija. To bi moglo pokvariti izlet meni, mojim frendovima, a dragim i dobrim ljudima HGSS-a samo dati nepotrebnog posla.

Ako ste mislili voditi djecu na ovo, moj savjet je nemojte osim ako zaista nisu za zahtjevnije staze. Moj klinac ima 10 godina i vjerojatno bi bilo kukanja, a cijelu stazu sigurno ne bismo prošli u jednom danu. Niti bi meni bilo ugodno jer bih stalno bio u grču hoće li mu misli odlutati pa će se popiknuti i ozlijediti. Hoda po Sljemenu od malih nogu, no ovo nije Leustekova staza. Ipak, ako ste mislili napraviti dva zasebna izleta, od 13. kilometra do Samarskih ili od donjeg parkinga pa na Bijele stijene, to bi čak bilo moguće i ne toliko zahtjevno jer se ipak radi o kraćoj distanci. Garmin kaže da smo se kretali nešto preko 4 sata, a sve skupa je trajalo više od 7 sati. Sve u svemu, valjalo bi ponoviti i provjeriti one teže smjerove koje smo ovaj puta propustili. Siguran sam da će biti prilike.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: