#140: Prvi maraton i što mislim o tome

Odmah da razjasnimo, moj maraton nije ništa posebno ni po kojem kriteriju. Niti je ovo tekst o nekakvom slavljenju mog “nestvarnog podviga”. Toliki ljudi su trčali i istrčali maratone da se moj ne ističe ni po kojoj osnovi, no ipak, pročitajte do kraja jer, ako ga niste istrčali, možda biste mogli nešto naučiti iz mojih riječi. Ako jeste, možda ćete naći nešto što vas prisjetiti na vašu verziju. A možda će vam biti bezveze.

Check the box

Pitao je Zvonimir Mikašek što planiramo za prvo kolo Zimske lige Hrvatska trči, a ja onako ispalio – maratonsku dionicu. Godinama odbijam pomisao trčanja maratona jer jednostavno nemam te kilometre u nogama. Ja za sebe uvijek kažem da nisam trkač i dalje ću tako govoriti, iako sam sam sebe ove godine iznenadio sa pretrčanih preko 1350 km do sada. To je produkt pomanjkanja drugih sportova koje obožavam uslijed pandemičnih uvjeta. Nije loše za jednog netrkača, složili biste se vjerujem. Ove sam godine istrčao Sljemensku transverzalu s Robijem i to je najduža dionica koju sam pretrčao (50km), no trail running nije isto što i non-stop trčanje po asfaltu 42.195 m. Jednostavno nije. I kao roditelj, partner, poslovni čovjek, zaljubljenik u mnoge sportove, bloger i svašta još nešto, pojma nemam gdje bih stavio u raspored još i par sati treniranja za dužine. Tri sata treninga za jedan sport? Pa ja u tri sata odradim trening u teretani, penjački trening, prošećem psa i skuham ručak… ili nešto drugo. Jednostavno mi se ne da potrošiti toliko vremena na trening. No za Grawe sam se želio okušati u tom maratonu koji nikako da dođe na red, ali me samoizolacija spriječila. Nisam trenirao za to, ali sam nekako bio siguran da ja to mogu. Ja volim biti spreman, maksimalno moguće, jer nepredvidivi scenariji će doći bez obzira pa volim, koliko je to moguće, kontrolirati potencijalnu štetu.

I tako, ujutro me dočeka poruka prijatelja Antonija koji mi govori kako mu nije dobro i da ne ide. Zapravo mi je nekako laknulo, jer sam znao da ću se baviti samo svojom mukom, a istovremeno neću nikoga ni štopati ni usporavati. Također, neće morati gledati ono što je slijedilo pred kraj, a to je blagi raspad sistema. Teško mi je bilo izaći iz stana. Sjedim na stepenicama u tanu i pokušavam zavezati tenisice. Mislim si: “Tonček ne ide pa kamo si ti krenuo? Idi gore Maji nazad u krevet i prestani si to raditi.”. Ali, kako je David Goggins rekao: “You need to be driven” pa je u meni proradilo ono “stavljanje u raspored” i izašao sam iz zgrade, govoreći si da se u bilo kojem trenutku mogu okrenuti i vratiti natrag. Pa nije ovo neophodno. Ovo je samo kako bih zadovoljio svoju znatiželju i skinuo s popisa, čisti “check the box”, jer tko ima želju mučiti se preko 4 sata trčeći. Čuda se stignu napraviti unutar tog vremena.

Uspon

Jazbina… ne baš neko čudo od ceste, ali ima puno ležećih policajaca pa ju izbjegavaju auti

I tako ja sasvim opušteno krećem oko 0630 preko platoa Bazena Svetice uz Maksimirsku pa na Fakultetsko dobro prema Jazbini. Još uvijek je mrak… i magla. Jesam li mogao izabrati kakvu drugu rutu? Vjerojatno, ali tražio sam rutu s minimalno visinske razlike. Ovo mi nije prvi put da trčim na brdo od doma, a također sam preko-nekoliko-puta bio biciklom pa mi prilazi Bliznecu nisu nepoznanica. Dakle, ja nisam početnik ni u kojem od segmenata od kojih se sastoji trčanje. Čak znam što me čeka nakon 30-og kilometra, fizički i mentalno. Ja znam da je ovaj uspon laganica u usporedbi s trail varijantom koju sam si priuštio nekoliko puta. Pa to je “do vrha i onda nizbrdo”, zar ne? Naravno da nije. Niti sam to stvarno mislio iako sam si stalno govorio. Nisam ponio slušalice da mi neki podcast odagna misli, dvojbe. Kakav bedak. No sad imam sebe i idem polako. Ideja je bila doći doma najkasnije do 1130, no nekako sam se nadao da će biti do 1100 sati. Ali kilometri ne idu nešto posebno brzo. Sva sreća u tom mraku prolazim većinu Jazbine i polako se dani. Na Bliznecu klasična gužva za 0730, kao da se dijeli nešto, no parking prolazim prilično brzo, mašem frendici Sari usput i nastavljam prema startu biciklističkog Cenera. Tu sam već počeo razmišljati da se okrenem nazad jer bi to taman bilo za polumaraton. No ja sam već istrčao polumaraton. I to ne jednom. I iskreno, nemam ga potrebu trčati često. Ja uopće ništa ne volim raditi duže od jedan i pol sat. Osim možda šetati prirodom. Ali kad je riječ o sportu, uglavnom se sve svodi na jedan do jedan i pol sat. Ideja je da se bavite umjerenom aktivnosti na dnevnoj bazi, a ne da se gazite.

Zapravo mi ova monotonija od magle nimalo nije smetala

I tako, gazim ja liniju Cenera i mislim si kako sam na pola puta do vrha. Samo nastavi peglati, ne žuri, drži pejs koji ti bude odgovarao i nemoj stati. Ispod magle ili iznad magle je ok, no kad uđete u maglu, kapljice vam se cijede s glave. Nije hladno, nekih 2-3 stupnja C. No vlaga me tjera da stavim i druge rukavice te sam navukao šuškavac. Sa sobom imam samo mali trail ruksak s mjehom za vodu. Do vrha imam još 4 kilometara kad se javlja Robi da je ne brdu. Znam da nemam vremena tipkati, ali njemu mi je uvijek teško ne odgovoriti pa mu javljam da sam pred zavojem za Runosti i da se moram fokusirati na sebe i pentranje. On je otrčal do vrha s Freudom. Još uvijek sam dobro. Zapravo, mislim si kako sam odlično. Derem zavoj za zavojem i znam da nema strmica koje bi me mogle izbaciti iz takta.

Vrh, odnosno skretanje za Tomislavac kod Stare Lugarnice, a meni fali možda jedan kilometar da bude polumaraton do vrha. Nastavljam prema Grofici i penjem se na još jednu uzbrdicu cestom u smjeru Puntijarke, no u tom trenutku se okrećem jer sam odlučio da od sad idem samo nizbrdo, a što bude falilo, nadoknadit ću dolje, oko zgrade… ako ikad dođem doma. Noge su dobro i znam da ne smijem žuriti jer imam još 21+ km do doma. Polako počinjem osjećati gladi, no to zapravo nije ništa neprirodno, tako mi je svaki dan. Ok, možeš ti to, sad će biti lakše, nizbrdo.

Silazak

Dakle, večer prije sam čitao knjigu Richa Rolla (Finding Ultra) u kojoj govori o mnogim demonima s kojima se susretao u EPIC5 utrci, a između ostalog govori i o trčanju nizbrdo i spaljivanju kvadricepsa. Prilično dobro podnosim trčanje nizbrdo, pogotovo na trailu gdje je to zapravo stvar vještine kako je naveo Marko Herman u svom članku, s čim se apsolutno slažem jer ja sam uvijek za vještinu ispred brzine, no dugi je put do doma. Iako sam svako toliko provjeravam u kojem tempu trčim, mislim da sam išao na osjećaj i da se nisam opterećivao kada ću doći, već samo da dođem. Za ruke mi je i dalje bilo hladno, a šuškavac sam napola imao otvoren. Najviše mi je trebao za podlaktice. Da sam imao softshell jaknu koju inače nosim, vjerojatno bih zakuhao, no za glavu mi je malo bilo hladno pa bih stavio buff. Buff je zapravo bio najkorisniji tijekom kretanja kroz maglu jer vlaga je zajebana. Imao sam jedan debeli i jedan tanki buff, no tanki je bio u ruksaku… koji je bio ispod šuškavca, a moji prsti su bili poput kineskih štapića. Otkapčati jaknu i ponovno ju zakapčati bilo bi stvarno previše.

Noge su počele boljeti negdje oko 25 km i tu sam uzeo jednu malu vrećicu magnezija (oralno, prah) i to je zapravo jedino što sam planirao uzeti iako sam uzeo i tri vrećice meda, čisto neka se nađe (nisam baš tako blesav). Zapravo su me počele boljeti tetive iznad gležnja što je sasvim očekivano jer iskreno, ja ne trčim duljine. Mišići su super. Puls… rado bih da je niži, ali na tome ćemo početi raditi u novoj godini, no nikakvih problema s hvatanjem zraka ili slično. Krize? Kakve krize. Ja derem dolje u prihvatljivom tempu. Ponovno prelazim crtu Cenera i mislim si kako sam odradio 3/4. Skoro. Tada sam bio na 30.5 km. Tu mi je lagano već bilo sasvim dosta trčanja. Zadovolji sam svoju trkačku potrebu, no odustati u ovom trenutku bilo je neprihvatljivo. E, sad. Sad kreće ono što ste čekali cijelo vrijeme pročitati.

Kreće j…nje majke! Prolazim Bliznec i spuštam se u Jazbinu gdje je promet naravno gušći nego ujutro, kad sam bio u mraku, ali je prošlo sve skupa 5 autiju. Sad mi neki stručnjaci počinju trubiti iako ne znam kamo bih se trebao skloniti jer nije da ima nogostupa. Odnosno, ima ga onako, par-nepar… ali većina središnjeg dijela je bez nogostupa, a trčanje po odvodnom kanaliću nekako izaziva izokretanje zgloba. No nastavljam trčati iako mi se više opako ne da. Ali ponovno promišljam o Gogginsu koji govori da je motivacija sranje jer dođe i ode. Imaš istrčati još tih 7-8 kilometara i prestani cviliti. Pa to je za čas.

Video samo još jednog maratona

Malo morgen! Dolaskom do Jazbinskih odvojaka, pojavljuje se i nogostup. Tu već počinjem i hodati malo da se resetiram, no noge kao da nisu moje dok hodam. Apsolutno kao da nisu moje. Drvene! Lakše mi je trčati, a to mi sve teže i teže ide. Ali ono opako teže! Dolazim do Policijske akademije i Garmin kaže još 4 kilometra! Pa to je vaginalni dim, mislim si, ali tih 4 km je bilo za popizdit teško. Trčao sam pa hodao 20-30 metara, ponovno se pokrenuo kako bih zgotovio s tim svojim… uopće ne znam kako bih nazvao to. Check the box, my ass! Ali stvarno sam blizu. Dolazim pred zgradu i fali mi nekih 500 metara. Zovem dragu da mi otvori vrata jer ne mogu izvaditi ključeve koliko su mi drveni prsti, unatoč dvoje rukavica (Salomon i Underarmour, dakle nisu jeftinjole). Dolazim pred zgradu i na satu stišćem stop na 42.200 kako bi bio siguran da je maraton.

I tu sam puk’o k’o kokica. Eto, iskreno sam zacvilio, rasplakao se kao dijete. Ne zato što sam postigao nešto fenomenalno pa sam nešto ponosan zbog svog podviga. Ne zato što sam nešto kao ponosan na sebe. Zato što me slomio maraton kao grančicu. Nije to sad trajalo. Do ulaza u zgradu sam se resetirao. Jednostavno bilo mi je pun k…c svega. I ništa fenomenalno nema u tom mom maratonu. Odrađen je. I to je to. Nema tu baš ništa specijalno za dodati. Neću sutra hodati uzvišenije zbog toga, samo zato što sam danas maratonac. Koga to uopće briga. I to je moja poruka vama. Biti maratonac nije apsolutno nikakav čudesni podvig kako vam pričaju. To je muka koja je nepotrebna. I moje stav da maraton nije disciplina za sve je još čvršći. Ako ne trčite s lakoćom tu disciplinu, apsolutno nepotrebno. Ne morate se slagati sa mnom. To je ok. Ništa spektakularno se ne događa kad to istrčite. Nema fanfara, a samo neki to trče unutar nekih gabarita koji su respektabilni i za postolje. Ako niste na postolju, iskreno, baš je svejedno koji vam je rezultat. To nikoga nije briga. Tako se i ja osjećam oko ovog svog rezultata.

Zašto brdo?

Nema toga u gradu… brdo je čudesno

Zašto sam izabrao brdo, umjesto trčanja po ravnom? Zato što ako bih i bio trkač u bilo kojim okolnosti, onda sam brdski trkač. I jedino pogled iznad oblaka me može motivirati za ovakvu bedastoću kakvu sam si danas priuštio. Odlazak na Medvednicu, trčanje uzbrdo i nizbrdo ne bih mijenjao ni za kakvu ravnicu, a posebno ne boreći se sa prometom, semaforima ili se pak vrtiti u krug po kakvoj kružnoj stazi. Ja to ne želim. I zato brdo. I da trebam sutra ponoviti ovo, a naravno da za to nemam nikakav poriv, ponovno bih odabrao isto.

Intermittent fasting (IF)

Nemam namjeru pojašnjavati IF, ali ću vam samo objasniti da u mojem slučaju taj prozor od 8 sati unutar kojeg konzumiram hranu je između 1200 – 2000 sati. Što bi značilo da kad sam krenuo u 0630, bio sam daleko od konzumacije ičega. Nikad prije nisam istrčao maraton, ali puno aktivnosti sam odradio na tašte. I gle čuda, dok ovo pišem, sasvim sam ok. Bolovi u tetivama pojavili bi se bez obzira na konzumiranje kalorija. Jednostavno to nema nikakve veze. Bolovi u mišićima… kvadricepsima… tu bih bio sklon promišljati i debatirati, ali budimo realni, puno sam trčao pa je sasvim logično da mišići osjećaju neki umor. No nikakvu posebnu glad nisam osjećao. Nikakvu vrtoglavicu. Slabost ili štogod slično. Pio sam vodu i to je to. Ja bez kapi vode bez problema istrčim 15-20 km, pogotovo po ovakvom vremenu koje ni po čemu nije ekstremno.

Moja draga prijateljica Nina kaže kako to nikako ne bi savjetovala nekome i djelomično bih se složio. Ne možeš krenuti trčati maraton bez goriva. I to prvi dan IF-a. To jednostavno ne ide. Ja sam na tom režimu od 28.1.2020. i niti u jednom trenutku se nisam osjećao loše. Nikad nisam izgledao bolje ujedno. Snaga je gotovo identična, no zbog manjeg volumena treninga snage (uslijed pandemičnih okolnosti), razumljivo je da je došlo do određenog atrofiranja, odnosno transformacije mišića zbog fokusa na trčanje koje je dostupno cijelo ovo vrijeme. IF nije neko naročito čudo, a omogućava vam da ne žderete k’o mutavi pred televizorom. Meni je pomoglo u discipliniranosti i tjelesna težina mi ne varira uopće. Nimalo. A endurance nikako ne pati.

Meni za oporavak

Ovo danas je bilo ozbiljno testiranje mog IF-a i ni u jednom trenutku nisam posegnuo za medom koji sam ponio sa sobom, nimalo mi nije falila hrana ni energija. Falilo mi je da je maraton dugačak 30 km. I to je to. Drago mi je da nisam jeo ništa jer znam da mogu puno više nego sam mislio. No po dolasku doma, pojeo sam prvo bananu i popio ibuprofen da utječe na upalni proces u mišićima. Potom sam navalio na lješnjake, orahe, datulje, kikiriki maslac, kavu s medom i mineralnu vodu. Čisto da me drži do ručka. I sad kad ovo pišem, navečer, osjećam se sasvim dobro. Osjećam zatezanje u stražnjoj loži obje noge. Ne znam kako se vi osjećate nakon dužih distanci, ali mislim da je ovo sve unutar razumljivih gabarita.

Hoću li ponovno?

Kompresijske štucne za oporavak (ne trčim u njima)

Pa iskreno, nemam nikakvu želju. Zašto? Jer za to treba puno više trčati, a mene to ne privlači. Baš ne. Bar ne sad. Ne volim raditi stvari poput ove danas. Ali, u svoju obranu, ja treniram i aktivan sam preko 10 godina barem. Raznorazne sportove i izazove, uključujući i endurance sportove poput brdskog biciklizma, trčanja i plivanja i moj današnji maraton baš zato nije ništa posebno. Čisto demistificiranje u stvarnosti, ne u glavi, mogu li ja to ili ne. Naravno da mogu, ali dok to ne napraviš za stvarno, to ne postoji.

Dakle, da rezimiram. Maraton je izvediv, ali nije za svakog. Nije za mene. Ali sam ga odradio. I to sasvim solidno s obzirom na elevaciju unutar njega. Nakon puno pretrčanih kilometara, mogu reći da sam maratonac. Ne čini me ni boljim ni lošijim od bilo koga. Ali eto “that box got checked”. Nemojte se žuriti i srljati u duljine, osim ako ne trenirate za to, ali to onda nije srljanje već smisleno treniranje. Jer bez toga srljate u ozlijede. Postoji razlog zašto profesionalci trče 2-2,5 sata. To je onda čak i prihvatljivo. A ne mojih 4,5 sata! Pa to je školska ekskurzija već. No što bih ja znao. Napravite kako vas je volja.

NADOPUNA: Eto, utorak je, tri dana kasnije pa samo update o fizičkom stanju u posljednjih nekoliko dana. Subota, dan trčanja, osjećao sam muskulfiber u kvadricepsima i zatezanje tetiva potkoljenica-peta, ali to je sasvim normalno nakon maratona s 850m elevacije. Popodne sam išao s dragom šetati. I to je to. Nedjelju je sve to skupa spalo na nekih 20%, a ponedjeljak se jedva osjećalo išta… i da, otišao sam lagano trčati s psom ujutro. Nikakvih znakova slabosti, tegoba ili nešto slično. Kako sam i rekao, treniram bar 10 godina intenzivno i tijelo je naviklo na stres pa se naviklo i oporaviti. Danas, u utorak sam uredno napravio trening u teretani… naravno, ne noge. 🙂

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: