#145: Probudite sportskog oportunista u sebi

Znam da sam o ovoj temi već pisao i zapravo volim ovu temu jer govori u prilog vještini i znanju, iako bi ju neki rado nazvali svaštarenje. No ako niste profesionalac i/ili fokusirani specijalist (da slučajno ne bih rekao zadrti), onda vam je svaka vještina korisna. Doduše, stava sam da svaka promjena može donijeti neke dobre stvari, odnosno da bi biciklistu možda moglo koristiti otići trčati, plivati ili čak igrati badmington. Znam da recimo Kilian Jornet cijelu zimu skija i planinari, umjesto što trči (malo je teško po dubokom snijegu)… o skijanju bolje da ne govorim koliko mi nedostaje, ali sezona još nije gotova pa ću se još nadati.

Na današnji dan prošle godine! Uhhhhh….

Što se promijenilo od kad ste bili klinci? Činjenica da ste odrasli ne znači da ne možete biti otvoreni za neka nova iskustva. Sjetite se kako ste kao klinci igrali nogomet. Nije uvijek onaj formalni nogometni teren bio nadohvat ruke no kao klinci stavili bismo dvije torbe i krenuli. Sjećam se kako su moj stari i stric igrali košarku u šumi iza kuće u Jurjoj Vesi, na lešu, zemlji, a koš i tabla prestrašna. Posebno je bilo veselo gledati kad bi im se lopta otkotrljala nizbrdo prema jarku s Obojem. Isto je tako bilo i nama klincima koji smo igrali nogomet gore kad bih otišao kod bake. Ništa bolje nije bilo ni meni i susjedu Siniši s kojim sam dijelio dvorište na Šalati. Dvorište ne da nije bilo ravno već je imalo padinu po sredini, a golovi su nam bili dvokrilna vrata ograde sa svake strane dvorišta. U odnosu na strica ni meni nije ništa bolje jer smo moj frend Siniša i ja igrali i košarku u dvorištu. Koš nasađen na drvo šljive ringlovke točno ispod izbočenog ugla zidića tako da je ideja o kakvom zakucavanju (naravno, obruć je bio niže) bila vrlo često povezana s riskiranjem kakve ozlijede u vidu zapucanja u drvo, popikavanja na zidić ili prosklizavanja na zgnječene šljive po betonu. Dakako, ispod našeg “terena” bila je livada, padina,… prema današnjoj Jurkovićevoj pa smo se nadali da će lopta, ako krene nizbrdo zapeti na čempresima. U suprotnom, slijedila je šetnja kroz trnje i šikaru po loptu. I skijali smo na istoj toj padini kao i na Psećoj livadi na Voćarskoj. Cmrok je bilo ozbiljno skijalište u usporedbi s tim, no nama je poslužilo i za skijaške skokove. Naravno, tada je bio pravi snijeg i nije trebalo potrošiti pola gradskog buđeta za stvaranje sanjkališta ne 1/10 padine. Sve se moglo. Tenis smo igrali na zidu od kuće, što je moju mamu izluđivalo jer bi akustika bila prestrašna. A tek kad su preuredili Šalatu za Univerzijadu! Čudo.

To je isto kako znate vidjeti u filmovima kako su klinci igrali baseball na ulici sa štapovima. Uostalom, nije li gumi-gumi ista stvar? Oportunizam na djelu. Netko je osmislio igru, čak prilično kompleksu s običnom gumilastikom. Fenomenalno. Samo je nebo granica kad imaš maštu.

Pa što se onda promijenilo? Jesmo li postali pre odrasli da bismo bili otvoreni prema novim stvarima? Prema novim sportovima, vještinama, događajima,…? Čitam članak Namčoraste na njenom blogu o Blatersi 2020. i iako uopće nemam potrebu biti na njenom mjestu (i njenoj muci ili guštu), ali shvaćam kako je upravo fantastično kako se ljudi odlučuju za to noćno valjanje po blatu. Zanemarimo sad činjenicu da se radi o 50 km sljemenske transverzale i da je to teško izvesti i po suhom, a kamoli po kaljuži i magli koja ih je ove godine razveselila, no ideja da se ideš trkeljati po blatu je zapravo djetinjasta u onom najboljem smislu. Pa to je zapravo divno. Mislim ideja jest. Ako niste probali to napraviti i priželjkujete, pročitajte ili članak koji je u linku ili moj članak o istoj toj pizdariji, ali po ljetnoj vrućini.

Faaaaliiiii mi bouldering!!!

Nedvojbeno je da mi ova situacija s COVID-19 ide opako na živce (da ne kažem na nešto drugo) jer ne mogu na umjetnu stijenu ili pak u teretanu kad želim. Ova pandemična vremena onemogućavaju nam pristup naših uobičajenim mjestima bavljenja sportom, no u Hrvatskoj je zapravo još jako dobro. Mi možemo van! Nemamo pojma što znači pravi lockdown i dao Bog da to nikad ne saznamo, jer nije jednostavno trčati dnevnim boravkom. Da, to je stvarnost i realnost nekih velikih gradova poput New Yorka, gdje ljudi trče po garaži jer jedino tamo smiju. Imam jednog prijatelja crossfittera koji je počeo trčati. Jasno je i njemu i meni da to nije njegov đir (Dalmoš je pa smijem reći đir), no čovjek roka kilometre na silu i vježba na Sveticama na onim street workout spravama. Njemu je nepojmljivo da ne vježba. Svojevremeno sam uplaćivao utrke samo da bih otišao trčati. Lako je bilo tako slagati PB-ove kad bih se toliko zaželio jer nisam stigao trčati (ali sam bio aktivan u drugim sportovima) da bi na utrci razvaljivao (samog sebe naravno). Uživam li ja u treniranju kod kuće? Apsolutno ne. Potpuno dosadno i neinspirativno, no to je nešto što se nametne samo po sebi kad je potrebno. I najdraže mi je kad sa sinom odlučim napraviti trening. Ja pokrećem njega na prvu, ali zapravo on pokreće mene jer inače ja taj trening ne bih napravio. Možda moj trening s njim nije nešto posebno bilo kome drugome, ali je i dalje puno više od ništa. Situacija s potresima definitivno sve skupa dodatno komplicira ukoliko ne živite sami pa se pojedini ukućani boje ostati sami ili se pak vi ne usudite njih ostaviti same i otići van. Očajno. Sve vas tjera van, ali vi ni to ne možete. Neki doma imaju osobe s posebnim potrebama, starce koji neće biti u stanju izaći sami iz zgrade ukoliko krene opet tresti. Klince koje se boje ostaviti dok idu baciti smeće jer nisu sigurni hoće li zgrada izdržati potres kakav je zadesio Petrinju, Sisak i okolicu baš te sekunde kad se spuste ispred zgrade. Partnere koji boluju od kakve bolesti ili se baš oporavljaju od operacije. Trudnicu koja jedva sebe nosi, a kamoli da bi još u tom svom ludilu trčala s još kojim djetetom ili kućnim ljubimce. Ali to ne znači da se treba predati. Danas sam ujutro bio slobodan pa sam sina poveo na kraće planinarenje do Kraljičinog zdenca. Prekrasan i sunčan dan. Savršen za napucavanje derezama po zaleđenoj planinarskoj stazi.

Kako škripi led… puno bolje nego u subotu kad sam padao u tenisicama! LOL

A za sve one koji imaju djecu, shvatite da su oni vaša najveća radost zbog još jedne stvari. Djeca su sklona probati svakojake stvari. I vi ste bili dijete pa biste to možda mogli shvatiti. A možda vam se tek sad pruži prilika probati nešto što ste željeli kao klinac/klinka, no niste uspjeli sve do trenutka dok vaše dijete nije reklo: Tata bismo li mogli igrati badminton? Tata, ja bih probao baseball rukavicu, možemo? Tata, hoćemo li ići na rolanje? Tata ja bih skijao, ali samo s tobom, ne s instruktorom.

Ok, moj klinac je takav. Možda je vaš hiperaktivac koji jedva čeka nešto novo i piči sam, no moj je oko tih stvari malo oprezniji i umjereniji. Treba mu vremena da mu stvari sazriju, a meni treba puno više truda da ga pridobijem na neke stvari pa jedva čekam da on sam predloži neke stvari. Neki dan smo igrali Minecraft… uopće mi igra ne leži, ali probao sam radi njega. Zašto ne? Definitivno nešto novo. To je novo znanje, nova vještina i ono najbitnije, zajednički provedeno vrijeme. Ok, nije sport, ali stavlja naš odnos u određeni balans jer sam pristao učiniti nešto što je on želio. Bilo bi dobro promisliti i o tome.

Šetnja planinom je izvrsna stvar i to uvijek dobro dođe. Dobro je za dušu, dobro je za tijelo, dobro je mentalni imunitet, za druženje s obitelji i prijateljima, povezivanje s kućnim ljubimcima koje izvedete u šetnju prirodom. Nemojte nigdje žuriti niti nikoga požurivati. Ako ste već pristali ići s drugima, shvatite da pratite tempo najsporijeg. Ako ste mislili brže, trebali ste ići sami. Zamislite samo da zapravo više vremena provodite s najdražima u vašem omiljenom okruženju. Uvijek će se naći vremena za brzance.

Kako ja vidim Sljeme najčešće! Ali nije svaki dan subota.

Jako mi fali penjanje na umjetnu stijenu, bouldering. Čaki sinu fali, ali kaže da mu judo fali više. Od toliko trčanja i povremene teretane poprilično sam zakočen pa se trudim istezati maksimalno moguće kako bih održao fleksibilnost i range of motion koliko je to moguće. No prihvatio sam činjenicu da je to trenutno tako i zahvalan sam što mogu oportuno prihvatiti sve što mi se nudi u nadi da će se lista mojih omiljenih stvari pomalo proširivati. Veselite se onome što možete, kad već ne možete sve. Treba gledati čašu da je napola puna, a ne poluprazna. Optimističnije je! 🙂

Mi kao roditelji imamo dogovor sa sinom da sad kad nema treninga sudjeluje na našim treninzima ili osmišlja svoj. Neki sam dan odradio jedan kratki trening s njim popodne, iako sam ujutro odradio svoju aktivnost. Zašto? Pa neće me ubiti stotinjak sklekova, može mi samo koristiti, ali ću nešto raditi sa svojim djetetom i dodatno se povezati. Pljesnut ćemo high five jedan drugom na kraju, oboje zadovoljni i ponosni što se nismo prepustili slučaju i letargiji. Poseban je i odnos koji se izrađuje na taj način, a meni kao roditelju to čini ogromnu razliku. Činjenica da mi je draga bolesna nije neka tajna, a njena baterija, kad je riječ o količini dnevne energije je uvijek u zoni nepredvidivog. Ići autom na Sljeme za mene je gotovo blasfemično, potpuno neprihvatljivom, no postigli smo dogovor da se odvezemo gore i onda šećemo na zraku s manjom elevacijom. Da, to je kompromis, ali uživamo oboje u njemu. Vidjeti svoje najmilije kako se vesele na svježem zraku, te osmjehe na njihovim licima,… ni jedno trčanje koje odradim sam mi ne može to zamijeniti. Volim ići na brdo sam. Tako sam i krenuo biciklirati na Sljeme. No u posljednja sam tri dana uspio tri puta ići na Medvednicu. U subotu sam išao u svom tempu dok je draga spavala, taman da se vratim na vrijeme za šetnju Maksimirom s prijateljima i kavicu koju smo si ponijeli za popiti na Vidikovcu. U nedjelju smo se dovezli do Puntijarke rano ujutro dok nema gužve i prošetali do Tornja i Stare Lugarnice s prijateljima na kavu, a u ponedjeljak sam prije prvo školskog dana, popodnevnog turnusa sa sinom gazio brdom od Šestina. Možda nismo tako planirali, ali definitivno smo iskoristili najbolje što smo mogli. Dok ovo pišem dogovaram se s bratom da još malo protrčimo Maksimirom navečer nakon što će mi nešto pomoći u stanu sastaviti.

Budite oportuni. Iskoristite ono što vam se nudi i ne kukajte za onim što nemate. Kukanje nikome ne pomaže. Ugrabite svoju priliku i učinite sebe i svoje bližnje sretnijima. Ako ništa drugo, ispuhat ćete se, proventilirati pa ćete biti manje nervozni što će vaši ukućani definitivno znati cijeniti.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: