#167: Hahlići 2021 – back to basics… and then some!

Planovi iz 2020. su prebačeni na 2021. pa mi se velika želja da istrčim sve četiri utrke iz serije Kvarner Trails čini čak i izvediva. Jučerašnji dan bio je obilježen mnogim utrkama, a izdvojio bih Absolute Biokovo Challenge, gdje je Danijela zasjela na postolje, ako sam dobro shvatio te onom jednom underground utrkom preko Medvednice – Traversom na kojoj su se okupili mnogi moji frendovi, što kao trkači, što kao potpora. Ima i onih nekih kojima Traversa nije bila dovoljna pa su zagrijavali Reversom prvo kako ju je nazvao Dinko Bažulić. Petra, svaka ti čast. Išao sam Sljemenskom traversom i uopće ne znam kako i od kud energija, ali čini se da treninzi idu odlično i rezultat je vidljiv (za sve koji su zainteresirani pročitajte njen članak na blogu o ovoj avanturi). Možda jednog dana… nikad se ne zna. Meni je 50 bilo previše!

Uglavnom, moja iskustva sa Hahlićima za koje mogu reći da spadam u veteransku skupinu već nakon trećeg pojavljivanja na cilju, su uvijek fenomenalna. Pogled iz Dražica prema Grobničkim Alpama je uvijek impresivan. Pogotovo kad dođeš dan ranije po broj, a sunce kupa obronke. No iskreno nisam niti jednom došao ujutro na utrku, a da iznad brda nisu bili oblaci… sve do sad! I zapravo sam se nadao da ću konačno doživjeti Hahliće bez kiše, tuče, oblaka i vjetra. Tamo se vrijeme mijenja nevjerojatno brzo. Ali ono, čudesno brzo pa se i prije događalo da krećemo u oluju, a izlazimo na onu prekrasnu mješavinu oblaka i sunca s prekrasnim pogledom na Kvarner.

Ovaj put prekrasno sunčano! Da, ima pokoji oblačić jer je takva prognoza, ali budimo iskreni, nebo je ljepše kad ima od svega po malo. Prijatelj Andy, s kojim sam došao i ja uzimamo brojeve i prijavljujemo se, bacam oko na Salomonov štand (jer si ne mogu pomoći), pozdravljam organizatora jer je to red i odlazimo na brzinsku kavu (i sve ono što ide nakon kave). Dolazi Vanja i njegova frendica Jelena pa kratko, ali veselo izmjenjujemo nekoliko rečenica podsjećajući se nekih mojih pejsanja Vanje na utrkama koje su u konačnici završile u njegovu korist. Temperatura je oko 15 stupnjeva, bez vjetra pa vrlo brzo postaje toplo. U ruksak sam osim prve pomoći ugurao i vjetrovku jer sam se već smrzao na Hahlićima pa za svaki slučaj. Nije teška i neću dramiti oko par grama. Odlično smo raspoloženi i jedva čekamo start. Andy starta u drugoj skupini, a ja dvije minute kasnije u trećoj (zbog pandemijskih mjera). Na startu najavljuju da je staza nešto izmijenjena u odnosu na gpx trag zbog vodostaja rijeke preko koje se inače prelazilo. Nisam skidao gpx jer znam da je staza uvijek dobro označena pa se nisam time zamarao. No kad smo s ceste skrenuli na trail, kao da sam zaboravio kamo smo to već prva dva puta išli jer mi određeni pejsaži uopće nisu poznati, da ne kažem koliko su me iznenadile pojedine vertikalice kojima smo se vrlo brzo počeli kretati nakon suhog korita nekog potoka. Tehnički zahtjevno je je trčanje ograničeno. Naravno, ne mogu uvijek biti gotovo položene singlice. Nešto nalik Horvatovim stubama, ali bez finog kamenja na koje možeš sigurno stati. Skoro isto, zar ne?

Uglavnom, nakon izlaska iz prve šumice, dolaze livade. Prekrasno nešto, a pogled puca na sve strane. Kako se više penješ to je pogled spektakularniji. Naravno, ako nisi u oblaku s tučom kako nam je bilo 2019. kad smo Robi i ja jahali Hahlićima zajedno. Čak je i Skole bio, čiji je osmjeh ove godine malo nedostajao. I Robija nije bilo, ali smo Andy i ja činili fakat spektakularni tandem – amer & blogger. Kako god, penjanje Hahlićima nije nešto pretjerano trčljiva stvar, bar ne u mom slučaju. Zatekla me malo strmina s početka, ali se nisam htio zaklati odmah u startu jer sam znao da je staza izmjenjena i da je u odnosu na prethodne godine nadodano još četiri kilometra i nekih 400m+ elevacije.

Stižemo do okrijepe (piće) negdje na pred deveti kilometar, unosim vodu i izotonik te nastavljamo prema vrhu na desetom kilometru. Dakle tom posljednjom uzbrdicom smo se inače spuštali prethodnih godina i fakat je opako strmo (ima fotka gore gdje se vidi strmina ispred mog nosa)! Sunce je već dobro zagrijalo i znam da sad ide nizbrdica preko livada i to je moj forté, ono u čemu sam dobar. Ako ništa drugo bolji od većine i nešto u čemu prilično uživam. I fakat sam jurnuo nizbrdo. Mješavina trave i šodera s tim da ne znate gdje stajete jer busenovi trave su kao male stepenice kad jurcate dolje! Fakat ludo. Pogledi fenomenalni kad bih imao vremena stati i uživati u pogledu jer sav svoj fokus usmjeravam da se ne spičkam. Mislim da je bilo dovoljno za ovu godinu. No prošli smo pored krda konja zbog kojih sam jednostanvo morao stati i fotkati ih. Mnogi su to napravili i Hahlići sa svojim livadama su poznati po tome da imaju poludivljih konja posvuda. To je čudesno. Stajem, ali samo nakratko jer nastavljam lagano trčkati nizbrdo prestižući mnoge za koje sam prilično siguran kako će mi uzvratiti istom mjerom čim krenemo uzbrdo, gdje definitivno nisam na svom terenu pa ne dajem sve od sebe. I bi tako. Imam neki svoj tempo, ali me ljudi sustižu. Postaje vruće i uopće ne uživam. Gotovo pred sam vrh uspona, srećem Romea i Matka koji me sustižu ili ja njih, pa se prestižemo naprijed nazad što je zapravo bilo do samog kraja jer čim bi se ukazala nizbrdica, ja bih se ponovno približio. Gledam Matka i mislim si “znam ovog lika”, ali ne znam od kud. U jednom trenutku mi pokazuje dva konja na vrhu i moli da ih fotkam, odnosno da fotkam i njega, ali da će me naći već na fejsu. Velim mu tko sam, a on meni veli da smo trčali onaj Anti-cener s Nedeljkom Vareškićem. Nas 6! I eto, gle gdje se našli. Superica. Tu počinjem osjećati glad! Kakva glad, pobogu? Od kud to? Čak sam i doručkova (shake) što inače ne činim. Uglavnom, vadim granolu (onu odličnu, paleo od Filipa inspiriranu uputama trenerice Željke Šaban Miličić) s datuljama i kikirikijem da nekako dođem k sebi i ne padnem u energetski minus. Idem sporo i žvaćem na uzbrdici. Jedva sam dočekao popeti se do kraja uspona i krenuti nizbrdo preko Kolaca dolje, a u međuvremenu me i Andy prestigao pa ga sustižem na Kolcima s fenomenalnim pogledom prema Kvarneru, otocima, Učki,… oblaku kiše koji se istresa malo prema sjeveru. Čudesno. Jebeš sve, usporavam i bacam pogled na tu ljepotu, okidam i pokoju fotku. Prilično sam siguran kako me neće stajati postolja na koje se vjerojatno nikad neću popesti, osim ako ne uvdeu kategoriju srednjovječnih blogera. Možda imam šanse tada! No nažalost ne možemo se diviti previše jer ipak je ovo utrka. Zapravo ponajviše s ostatkom dana u kojem obojica “trčimo” svojim obiteljima.

Većina fotki s Hahlića

Opet ostavljam Andyija i jurcam nizbrdo, no ovaj put osjećam da nisam baš skroz svoj. Noge ne slušaju kao inače na nizbrdici. Opet prestižem Romea i Matka pa se nalazimo na okrijepnoj stanici na kojoj pravo obilje. Datulje, sir, suhe smokve, jabuke, napolitanke, banane, naranče,… napici… stvarno super! Prava hrana! Da je netko skuhao tursku kavu, vjerojatno bih sjeo tamo na proplanak i rekao: vidimo se kad se vidimo! Kako sam zapravo maloprije jeo gotovo iste stvari pokušavam se ne natrpati no ipak sam mrvu pretjerao. Kreće lagana uzbrdica pa nakon toga samo nizbrdo uz poneki metar prema gore na kojima hodam! Hodam?! Pa što mi je? Noge kao da nisu moje. Čini se da je ova nadodana elevacija i kilometraža učinila svoje, ali derem dalje koliko ide. Iza sebe ne vidim nikoga no sve je to varljivo jer nismo startali u isto vrijeme pa se razlika lako nadoknađuje. Šake su mi nabubrene poput hobitskih stopala. Uopće ne kužim što se događa. I prije sam imao tih problema, ali uglavnom kad nemam štapove.

Štapovi! Taman sam u Keindl sportu kupio nove Masters preklopne štapove za ovogodišnju trail sezonu. I mislim si na startu bih li ih uzeo ili ne. Gledam oko sebe, skeniram trkače, njihovu konstituciju, opremu, oblekicu, tenisice i pokušavam povući paralelu nose li štapove ili ne. Uglavnom, vidim da je to vrlo osobno jer bilo ekipe koja nije imala ni kap vode sa sobom. I tako ja štapove lijepo ostavljam u gepeku… pored teleskopskih štapova. Ono, nije da imam jedne u autu. Kakav mulac! Eto, rekao sam. Baš sam mulac. Trebao sam ih uzeti. Trebao sam rasteretiti dio kretanja uzbrdo s nogu na ruke. I to me koštalo. Baš je. Zadnjih 4 kilometra, od kojih dva na singlici kroz borik nizbrdo (prekrasno trčljivo inače) je bilo fakat naporno, a najviše od svega sam se fokusirao da ne padnem i ozlijedim se. Dosta mi je toga. Posljednja dva kilometra su livade i asfalt. I tu me stiže Matko, a Romeo je smanji razliku i obojica u konačnici imaju bolje vrijeme. Potpuno zasluženo. Utrčavam u cilj nakon isprekidanog trka s hodanjem do samog stadiona, stavljam Salomon maskicu koju sam ugrabio kao poseban suvenir, a Vanja , frend trkač i bloger fotka moj grandiozni ulazak u cilj. Očekivano vrijeme bilo je sub3, ali ipak 20 minuta preko toga. No završio sam. Naučio ponešto. Uživao puno i malo se mučio. Veseli me povratak na Hahliće jer je to jedna od mojih prvih trail utrka, ako ne i prva (da sad ne idem previše unazad). Odlična utrka, odlična atmosfera, odlična ekipa.

U cilju vidim neke ljude koje poznajem preko društvenih mreža, a istovremeno mi neki ljudi koji čitaju ove retke govore kako im se sviđa što pišem. Hvala! Iskreno hvala! Lijepo je to čuti. Koji put imam osjećaj da to nitko ne čita pa se iznenadim. Odlazim na pipu u WC da gurnem pod hladnu vodu ove sad već debrecinke od svojih prstiju kako bi malo splasnule. Moram skužiti u čemu je štos, ali kao da mi je netko rekao već da korištenje štapova pomaže oko toga. Nekoliko fotki s ekipom u cilju pa Andy i ja odlazimo na ručak (uzeli vege opciju), maznuli mineralnu i bezalkoholnu pivu (odgovoran sam dok vozim) te nakratko poćaskali s Vanjom i Jelenom koji su također otrčali. Prekrasan dan, prekrasan događaj i prekrasno mjesto. Jeste li me već čuli da govorim kako se želim vratiti na Hahliće? Ali do tada treba odraditi Risnjak 30K, Učka 31K i onda brzinac u Malinskoj na 24K. Samo. Još da u međuvremenu ne ispadnu neke želje poput trk po Premužićevoj u lipnju (nije utrka već izazov)… ali čovjek treba maštati.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Jedna misao o “#167: Hahlići 2021 – back to basics… and then some!

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: