Sjećam se jednog svojeg rođendana iz tinejđerskih dana kad se popis uzvanika popeo do vrtoglavih 80. Da me danas pitate da nabrojim 20 ljudi od tih 80, to bi bio ozbiljan problem. Bila je to vrtna zabava i ni u jednom trenutku nije bilo svih 80 ljudi odjednom jer bi to bilo previše za moj vrt na Šalati. Ipak, ljudi su se izmjenjivali, a poklona nije bilo već je svatko donio nešto za jesti ili piti. Bilo je bitno družiti se. Ako ste živjeli ili ste dolazili na Šalatu tamo nakon obnove za Univerzijadu 1987. onda bi vam ovo sve skupa moglo biti ne tako strašno, čak možda logično. Svi su bili gore i svi su sve znali. Ne znam da je danas tako, no postoji sportska zajednica koja me na to podsjeća. Zašto spominjem taj svoj rođendan. Zato što sam oduvijek volio biti okružen ljudima. Ekstroverti su takvi valjda.

Meni sin kaže da je on introvert i da se puni kad je sam, a prazni kad je u društvu. Onako, vrlo filozofski on to meni objašnjava, vrlo ozbiljno, a ja ga u čudu gledam, okrečući se naokolo ne bi li vidio kakvu skrivenu kameru. Sin mi je fantastičan. Obožavam ga! Nisam skroz siguran u tu njegovu priču kako je introvert, ali dozvoljavam da je u pravu. Kako se čini, ja sam ekstrovert, koji se pak s godinama nekako gotovo nasilno pretvara u introverta jer svijet nije uvijek spreman za otvorenost i iskrenost ekstroverta pa sam bar u poslovnom svijetu vrlo često prisiljen zatomiti svoju veselu, glasnu, iskrenu i hiperaktivnu stranu. Ljudima je to previše. Ili je jednostavno ljudima previše mene. To također dozvoljavam, no u privatnom životu si ipak dajem odušak i veselim se ljudima i druženju.

Ne želim biti prijatelj sa svima iako sam nedavno slušao podcast s likom kojeg zovu friend hunter. Nije mi to cilj iako strašno volim upoznati nove ljude i čuti, saznati neke nove stvari o onome što me zanima. Nemam baš nikakav problem prići ljudima ili zapodjenuti razgovor s ljudima koji meni priđu. Ljudi su mi interesantni, ali ima onih koji su interesantniji. No nisam ljubitelj ljudi koji se ljute, koji su konstantno nezadovoljni i nesretni. Ljude koji nemaju energije, kojima smeta svaki k…c. Ali pozitivne, energične, nasmijane, uporne, pametne, obrazovane, načitane, duhovite,… ljude koji motiviraju i od kojih uvijek nešto možeš naučiti bih mogao slušati stalno. Čak i ja koji voli preuzeti inicijativu u razgovoru. Volim kad me ljudi razuvjere zapravo. Koji put doznam neke apsolutno nove stvari koje me iznenade da potpuno promijenim svoj fokus. No ne gledam broj prijatelja na FBu ili koliko me ljudi prati na Instagramu. Jednostavno mi je to previše posla. Čak me koji put plaši broj ljudi koji prati moj profil iako imam određenu kontrolu nad ljudima koji imaju pristup mojim profilima i stranicama na društvenim mrežama. No stvarno volim razgovarati s ljudima koji se bave sportom. Pogotovo onima koji unose određeni smisao u taj svoj aktivni život (ili ga bar traže poput mene), a posebno me vesele razgovori s ljudima koji smisleno treniraju posvećeni određenom cilju. Ja to ne radim iako sam imao faze koje su imale nešto nalik tome kad sam se pripremao za neke određene sportske događaje. Možda je upravo to razlog zašto sam se našao u ulozi voditelja podcasta, a gušt razgovora s ljudima koje poštujem je fenomenalan pa se veselim nastavku “projekta podcast” u kojoj god on formi išao u budućnosti.

Ali osjećaj pripadnosti nekoj određenoj skupini posebno kada je riječ o brdskom trčanju, posebno me veseli. Osjećam tu neku povezanost. Pripadnost, u nekom smislu koji je lišen sektaštva ili bilo čega sličnog, je divna stvar, a čini dostupne informacije i određenu podršku te zajednice bilo da je riječ o ideji za trening, meni nepoznatoj utrci, načinu prehrane ili samo nekoj novoj turističkoj destinaciji. Pozorno pratim gdje ljudi idu, pogotovo oni koji to ljepše prezentiraju poput Sanje, čije fotke čak i kad su sa Sljemena izgledaju fenomenalno! U svojim pokušajima smanjivanja hrane životinjskog podrijetla, moja draga kolegica blogerica Petra Kulić Domitrović dala mi je puno fantastičnih ideja i recepata, odvojivši tako svoje dragocjeno vrijeme za mojiih 5 tisuća pitanja!

Ima toliko stvari koje su mi nepoznate, a koje želim znati. Kažu da je čovjek umro onog trenutka kad pomisli da zna sve. Ja sam po toj logici tek počeo živjeti jer toliko toga želim doznati, naučiti i probati. Svašta me zanima i prekratak je dan. Vratio sam se knjigama. Možda je faza, ali od kad pišem blog, čitanje me više privlači, a neki moji čitatelji koji obraćaju više pozornosti na moj literarni izričaj, kažu kako je vidljiv napredak u načinu na koji pišem. Vjerojatno je i to stvar vježbe. Vještina koja se da usavršiti. Ali rado čitam i druge blogere pa njihove članke i podijelim na svojoj FB stranici, jer osim što je interesantno štivo, gledam na to i kao na dodanu vrijednost sadržaju moje stranice, a ne kao nekakvu vrstu konkurencije. Uostalom, ja bih pisao blog kako god, a ljudi koje pratim zaista divno pišu i osim što je odlično štivo, pokrenu mozak pa se vrlo često dogodi da nakon nekog takvog teksta dobijem ideju za neki svoj članak koji se ili nastavlja na tu temu o kojoj su pisali ili jednostavno tok misli ode u nekom sasvim drugom smjeru. Kako god, tuđi članci su mi inspirativni. Od interesantnijih bih izdvojio dvojac iza Zov Planine, Maki s njenim Volim brdo, Natašu i njen Namčorasti blog, ali i mnoge druge poput Matta, Selmin Riječ po riječ. Ako se sjetite još kojeg interesantnog za preporučiti, slobodno predložite u komentarima. Čitam što moji, mahom ili bar inicijalno, virtualni frendovi rade do prilike kad se nađemo na nekakvoj aktivnosti. Tako sam nedavno imao priliku naći se s Mattom na moru i istrčati koji kilometar uz more, nakon čega smo nastavili svoj razgovor uz kavu na terasi. Možda se ne bih digao tako rano da se nisam dogovorio s njim, a prilično sam siguran da bi on još satima spavao da nije bilo mene. Ali ovako smo potaknuli jedno drugo na druženje i aktivnost.

Prošli sam tjedan konačno dogovorio trk s Bojanom Grbićem iz adidas Runnersa. Čovjek s kojim definitivno dijelim strast i zanimanje za trail trčanjem i trkama s preprekama poput Spartan Race-a čiji je on ambasador ako se ne varam. On je svojim aktivnostima tijekom ljeta (ali i prije) potaknuo trkačku zajednicu na kretanje kroz neke izazove koje si je nametnuo (#hvAResting odnosno Everesting na Hvaru), a najmanje što sam mogao je pridružiti mu se. Ja nisam na njegovom nivou izvrsnosti, ali to mi svakako nije bio izgovor da se pridružim i pridodam koji visinski metar kroz dva tjedna. I tako nas dva trčimo Maksimirom, a po putu srećem hrpu dragih i aktivnih ljudi poput Matee iz Swibira, blogerica Ive (Maki) i mnoge drugi koje inače rado vidim u Maksimiru ili gdjegod drugdje. Svi imamo zajednički nazivnik, a to je da smo aktivni ljudi. Dolazim doma nakon gotovo sati i pol potpuno ispunjen dobrom energijom. Ne samo zbog sporta, već zbog ljudi koji me okružuju. Oni svojim primjerom utječu na mene pozitivno. adidas Runners su mi jedna posebna priča, a na mene svojom pozitivnom pričom već godinama ostavljaju trag.

Iako je prilično jasno kako tehnologija ima svoje zamke i kako stvara određenu ovisnost, još uvijek gledam na društvene mreže kao na nešto dobro i korisno. Kao na sredstvo ili alat. Sami biramo način na koji ćemo ga iskoristiti i veseli me svaki put kad me netko pita za savjet ili zahvali na podršci. To je najmanje što mogu učiniti jer mnogi su meni pomogli i čine to dalje. Društvene mreže omogućile su nam da budemo dostupni jedni drugima kada nam je potrebno. Nedavno sam trebao pomoć oko gimnastike za djecu s posebnim potrebama u Splitu, a moja draga frendica Tina Erceg, dvostruka hrvatska olimpijka u gimnastici i vlasnica Crossfit Split (sa suprugom Mirkom), dala se u pravu potragu da mi da što više podataka. Pa ima li riječi koje bi mogle opisati ovu dobrotu? Nema dovoljno reći ću vam. Na meni je samo da širim i šaljem dalje u nadi da ću uzvratiti ljubaznost.

Networking, odnosno povezivanje ima za svoju nuspojavu i činjenicu da kad nekome treba pomoći, a sami niste dobra adresa, da uputite na osobu za koju smatrate ili znate da bi mogla biti stručnjak ili bar stručnija u tom nekom određenom polju. Baš volim to što sport, a nekako mi se trčanje i biciklizam u posljednje vrijeme posebno čine takvim da povezuju ljude. Ove pandemične godine posebno su to pokazale gdje se Hrvastka prilično ujedinila kroz trčanje i pokret (da, pokret!) Hrvastka trči! Ljudi su motivirali i bodrili jedni druge kroz tjedne i mjesece trčeći “zajedno” u virtualnom svijetu. Mnogi su se počeli prepoznavati i u stvarnosti, kako su se počele otvarati i stvarne utrke, ali i prepoznavati na ulici. Unatoč svim okolnostima, ljudi su se povezali bez obzira na udaljenost, navike, regiju, nivo tjelesne spreme i sve drugo što nas čini raznolikima. U godini kad sam otkrio fenomenalne tekstove Marka Hermana, nikako čovjeka sresti, a ova 2021. nam je donijela susrete na dva fantastična mjesta – Risnjaku i Vidovoj gori. Prilično udaljeno od mjesta kojima se obično krećemo, no oba susreta puna srdačnosti i poštovanja.

Mnogi kažu da se treba riješiti svih onih koji crpe vašu energiju i do prije koji dan sam bio prilično siguran u to. No ono što mi se dogodilo kad bih “otkantao” ljude je svojevrsni osjećaj gorčine koji mi ostaje, možda neka iskrivljena grižnja savjesti da nisam pružio dovoljno sebe da razumijem osobu ili da pomognem. Iako sam i dalje skloniji otkantati krvopije i pijavice, reći ću vam da često u ljudima koji mi idu na živce svojim postupcima i svojim “manama” vidim zapravo sebe i svoje mane. Kad vidim egomanijaka, gledam sebe u njemu ili njoj i to me drži u normali. Tjera me da budem skroman i da se ne razmećem. Da ne govorim ljudima što im je činiti, što JA mislim da je najbolje za njih. Da se držim podalje pijedestala na koji bih se se možda stavio. Ja one koji me nerviraju držim na distanci, ali opet dovoljno blizu da me podsjete na sve one moje loše strane koje ne želim da se ispolje i da me potaknu da budem bolja osoba, sličniji onima za koje držim da su mi uzori.

Sport je fenomenalan, a toliki sportaši, meni dragi ljudi su se javljali pomoći kad je bilo najteže u 2020. Darko i Marcela prije svega. To se ne zaboravlja. A bilo ih je još no ovom članku ne bi bilo kraja kad bih krenuo nabrajati sve koji su mi super i koji su mi pomogli. Bilo je i onih koji nisu sportaši. Nisu sportaši po inicijalnim značajkama, po difoltu, odlični, a svi ostali nisu. No ja volim tu svoju sportsku zajednicu koja me gura da budem bolja verzija sebe. I za njih i za svoje bližnje, ali i za sebe samog. Što vama znači sportska zajednica?

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!