“There are only three sports: bullfighting, motor racing, and mountaineering; all the rest are merely games.”

Ernest Hemingway navodno jednom rekao

Ne bih znao za navedeni navod da ga nije spomenuo Alex Honnold u najavi svojeg masterclassa. Ne znam spadam li onda ja u sportaše ili se samo igram. Definitivno se igram, tu dvojbi nema jer tako pokušavam gledati na tjelesnu aktivnost no volio bih zamišljati da sam i sportaš, iako ne spadam u tu kategoriju ako je dotični g. Ernest u pravu.

Jedan dio populacije, pogotovo one koje počinju s nekim sportom vrlo često imaju iskrivljenu viziju svoje okoline. I to po nekoliko osnova. Prije svega zamišljaju kako je društvo koje ih okružuje, ili jer to činilo do početka bavljenja tjelesnom aktivnošću nekakvo mjerilo. Nije nimalo. Prečesto čujem kako smo jedna od vodećih nacija u pretilosti pa je teško povjerovati da mi je takva okolina mjerilo za bilo što. Jednostavno nije jer u takvo okruženju ja ispadam ili idiot po teoriji “za čime ti trčiš, sinko” ili netko tko je u rangu Marvelovih superheroja. Niti jedno niti drugo nije ni blizu točno. Niti sam idiot, a ponajmanje sam superheroj. I ako se baš moram opredijeliti za neku skupinu, radije bih bio DC nego Marvel, ali o tome nekom drugom prilikom.

Kad sam krenuo sa crossfitom, razmišljao sam o regionalnim natjecanjima i tome kako biti više kao Rich Froning. Iskreno, nisam mogao biti više u krivu. Ja sam ja, on je on. Vrlo je malo ljudi koji se u našoj zemlji bave trčanjem kao samostalnom djetanošću, odnosno da im to donosi kruh na stol i plaća režije. Većina naših sportaša često ima dnevne poslove. Ja sad naravno ne govorim o timskim sportovima koji kod nas imaju prođu i to samo možda 5-6 klubova u prvoj nogometnoj, vaterpolo, rukomet i košarka. Ostalo… imaju neki drugi posao. Nerado se ponovno dotičem velikana hrvastkog sporta, Ivice Kostelića kojeg mi je prijatelj Dario citirao neki dan, navodeći kako je ključ uspjeha izdići se iznad izazova da radiš svaki dan i tako 20 godina. Parafraziram jer ne znam točan citat. Potpuno razumijem Ivicu i u pravu je. Čini se jednostavno, ali svaki dan biti odlučan posebno kad ponestane motivacije nije nimalo jednostavno. Ivica Kostelić je u rangu sportske ikone (kao i njegova sestra Janica), no iskreno, ja već 25 godina odlazim na posao. Meni ti nije nikakva novost. I imamo “sto” drugih obaveza kakve svi mi smrtnici imamo. Unatoč svim tim ljudskim, svakodnevnim izazovima, gotovo da nema dana u godini da ne činim nešto za svoje tijelo, ali istovremeno i um. Ako ništa drugo šećem. Posljednjih nekoliko tjedana četiri od pet dana idem 10km biciklom na posao i svaki dan još ubacim penjanje na stijenu, jogu, disanje, trčanje ili makar šetnju. Koji put imam i četiri aktivnosti dnevno. I još uvijek imam vremena čitati knjigu, pogledati film, biti otac, partner, pripremiti večeru, obaviti kućanske poslove (jer u našem domu smo svi jednaki), pisati blog,… i ne, uopće se ne osjećam kao superjunak. Nimalo. Ako se sad opet uhvatite braniti Ivicu Kostelića, niste razumijeli ni riječi koju sam napisao. Ja ga ne napadam. Niti ga branim. Izuzetno cijenim njegove sportske uspjehe i navijao sam za njega ispred TV ekrana godinama s ponosom što je iz iste države i istog grada. No i dalje mislim da nije ni bog ni superheroj. Možda superheroj svojoj djeci, ali to je ok. Ipak je on tata! 🙂

Iskreno, ne gledam ni na druge kao da su superjunaci bez obzira što bih mogao biti impresioniran njihovim sportskim uspjesima koji su meni bar trenutno nedostižni. Odraditi Ironman je samo po sebi teško, no sve to izvesti u nekom vremenu od 8 sati ili brže, istinski je fenomenalno, nadljudski iz perspektive čovjeka kojem je trebalo 2:43 sati za Olimpijski triatlon. Trčati 100 ili više kilometara meni je znanstvena fantastika s obzirom da je najduža ruta Sljemenska transverzala od 50km. Za pretpostaviti je kako se ta ista osoba koja trči 100km ne može verati po stijeni jednakom lakoćom kao i ja, a istovremeno ni na stijeni nisam neki specijalac. Čisto sumnjam da Veronika Jurišić gleda na mene kao Spidermana dok odrađeje svojih jutarnjih 30km trčeći po Zagrebu i okolici. Ljudi koji se bave sportom nisu vanserijski niti bi trebali biti niti će se takvima prikazivati pogotovo kad se time bave rekreativno. To bi trebao biti standard. Hoće li se pohvaliti nekim svojim uspjehom, njima bitnim? Pa naravno. Zašto ne? Možda na taj način zainteresiraju nekoga drugoga za sličnu aktivnost. Možda nemaju ni o čemu drugom pričati s toliko strasti. Treba slušati ljude koji afirmativno i strastveno pričaju. Mora postojati neki dobar razlog zašto su takvi.

Iskreno, bilo koji sport, bilo koja tjelesna aktivnost pa taman to bio seks, je za sve nas dobra. Koliko ćemo toga staviti na dnevni ili tjedni raspored biramo sami i naravno da je to promjenjiva varijabla. Možda nam se neće više dati trčati slijedeće godine pa ćemo početi kajakariti na divljim vodama ili igrati tenis. Ta mistična zagonetnost, količina adrenalina, opasnost ili blizina smrti ne čini neki sport boljim od drugog jer se izvrsnost može postići u svakoj od njih. Isti Alex Honnold s početka ovog teksta je komentirajući novi sport na Olimpijskim igrama u Tokiju jednom prilikom rekao kako se on ne bi mogao natjecati jer nema zapravo nikakve kvalifikacije. Njegovo penjanje je “svemirsko”, ali je toliko drugačije od onoga što su vrhunski penjači činili na Olimpijskim igrama da bi trebao početi trenirati jednu sasvim drugu vrstu penjanja da bude u njihovom rangu. A mi govorimo o Alexu Honnoldu, o “penjačkom božanstvu”.

Da rezimiram. Čime god se bavili, pogotovo ako je to rekreativno ili to činite uz svoj redovni posao, prije svega uživajte. To je jedino bitno jer inače vam to stvara nepotrebni stres, a sport i tjelesna aktivnost su stres sami po sebi, no onaj koji nam je potreban da stvorim balans između ugode i nelagode u tijelu. Za sve one hedoniste, tijelo nam je tako zamišljeno. Uostalom, ako se napijete odličnog vina, doći će do balansa nelagode već sutra ujutro ako ne i prije, u formi mamurluka. Tijelo jednostavno tako radi. Sportski bogovi ne postoje i nemojte gledati na njih kao božanstva jer to nisu. Oni samo rade svoj posao, ono u čemu su dobri, kao što i vi radite posao u kojem ste dobri ili koji eto trenutno imate pa dajete sve od sebe. Vama nitko ne kaže da ste božanstvo jer ste unijeli podatke u tablicu i iz toga napravili prezentaciju, zar ne? Možda dobijete bonus, ako ste sretnik, no teško da vas nose na ramenima i dočekuju na Trgu. Ne zamarajte se drugima i koliko su “bolji” od vas. Nisu. Prije svega nisu isti vi pa da bi se to moglo objektivno mjeriti. Budite sami sebi superheroji i ostanite ustrajni i dosljedni u svojim aktivnostima. Volite to što radite i uživajte čak i u onoj muci kad date 110%, a očekivani rezultat izostane. To je život, ali vi ste pobjednik onog trenutka kad ste se pokrenuli i ne odustajete.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!