#227: U cilju!

Još samo 100 metara! Glazba u cilju se čuje već kilometar! U glavi bubnja puls jer sam ubrzao tih zadnjih 500 metara “jer to je bitno za novi osobni rekord”! Čujem Vangelisove “Chariots of Fire” kako mi sviraju. Utrčavam u cilj u maniri svjetski poznatih trkača, a publika luduje od oduševeljenja i moji najbliži hitaju mi u zagrljaj u cilju! Dinko Bažulić samo čeka mene da opali tu povijesnu fotku na kojoj izgledam najbolje u životu. Fantastični osjećaj ostvarivanja svog najboljeg vremena na utrci nadilazi moje fizičko stanje nakon utrke i ja jednostavno zračim nevjerojatnom svježinom. Čudesno! Medalja oko vrata bliješti, a ja se osjećam poput Ben Hura koji trijumfalno korača nakon pobjede.

Jel i vi čujete Vangelisa? Ja vidim i sponzore, ali moguće da mi je to sve u glavi
Svi žele stati pred njegov objektiv – Dinko!

Ne znam što se vama događa u glavi dok ulazite u cilj, ali meni uglavnom nije ovako. Naravno svatko to doživljava na svoj način, a vrlo često ovakvi scenariji nisu stvarnost. Meni bar nisu. Puno ovisi naravno kako sam ušao u utrku, koji je bio motiv, cilj i jesam li trčao sam ili s nekim. Meni se nakon utrke u kojoj ganjam bolji rezultat obično dogodi da mi pluća “kolabiraju” ako naglo stanem. Odjednom nemam zraka i kao da se borim za svaki atom kisika stoga moram nastaviti trčati ili bar hodati još neko vrijeme dok se cijeli sustav ne prilagodi sporijem modu. Inače bih se vjerojatno srušio u nesvijest. Tada ne vidim, ne čujem, ne doživljavam ništa oko sebe. Finišersku medalju mi stavljaju oko vrata (jer kakvu drugu bi stavili inače) i nastavljam se kretati poput kakvog zombija da uhvatim ritam disanja prilagođenog hodu. Znam da ako stanem, da bih se mogao skljokati. Nikad nisam zalegao na tlo nakon trčanja. Iako uopće nije loša ideja leći na travu i gledati u nebo. Čini se kako dobar scenarij. Na crossfitu s druge strane bih nakon žešćeg treninga, tamo još dok je Isus jahao na magarcu, zalegao na pod i previjao se u bolovima koji su moje tijelo preplavljivali dok sam se borio za svaki prokleti dah i oslikavao pod svojim znojem. Trčanje je drugačije. Ne kažem da ne može biti brutalno jer može, ali moje doziranje intenziteta je izraženije. Možda zato što sam nešto stariji… i mudriji? Možda samo iskusniji.

U nedjelju sam gledao ulazak u cilj nekih trkača na Zagrebačkom proljetnom polumaratonu i na nekim licima se vidi upravo ta praznina u pogledu. “Daj da preživim!”… članovi familije, partneri, muževi, žene, prijatelji hrle čestitati, a oni bi samo nastavili trčati dalje prema Savi samo da to sve skupa preskoče jer im treba zraka. Vruće je, znojavi su, propitkuju se “koji im je to kurac trebalo da se muče”,… noge nisu njihove, glava je davno prestala biti njihova jer uostalom “tko normalan trči a da ne ganja nešto ili nije progonjen”. A mi u cilju ludi od sreće navijamo ponosni na naše zombije koji od “ciljnog sprintanja” u tempu 5:47/km ne mogu doći k sebi nakon 21.1km koje su ostavili iza sebe. Iskreno, lakše mi je bilo nakon polumaratona nego nakon 5km ili 10km kad se odlučim na ganjanje rezultata, ali to je manje bitno.

I sam komentator je dobro rekao – što dijete zna što je 60km. Tek mu je 37.

Znam da svatko na svoj način doživljava finiširanje, ali posebno me se dojmio ulaza u cilj mog dragog Robija koji je “Od Kaptola do Kaptola”, ultru od Zagreba do Čazme (60+km) izgurao u svojem uvodnom izdanju za nešto preko 5 sati, trčeći u tempu 5:05/km. Išao bi i brže, ali eto nasrala se uzbrdica “pred kraj” pa je malo usporio. No čovjek je u cilj utrčao kao da je otišao malo oko Jaruna. Rukuje se, pozdravlja,… no brijem da je i dalje u svom filmu bio još neko vrijeme. Možda griješim no kad tako dugo trčiš, vjerojatno si toliko “u svom filmu” da ti treba malo vremena da se prešaltaš u mod normalnog čovjeka ili bar nekog čovjekolikog bića.

Možda su mi najdraže utrke u kojima sam trčao kako podrška nekome. Nigdje žurbe, puls ujednačen, razgledavam kao da sam prvi puta u Firenci i sve mi je interesantno, a osjećaj da sam nekome podrška je nenadjebiv! Gledam sinka kako šprinta zadnjih 100 metara Zagreb Love Runa prije mjesec dana i ne vjerujem da je to isti onaj klinac koji je žicao pauzu hodanja 50m na puni kilometar Zimske lige Hrvatska trči. Nije da ne volim istrčati utrku za sebe. Volim i tada ju trčim sam za sebe. Nikad u paru jer onda nekoga kočim. Sve ima svoje čari i to volim kod trčanja. Kad trčiš u paru, netko uvijek nabija tempo, a netko usporava onog drugog. To je jednostavno tako i ako niste spremni na to u startu, možda je bolje trčati sam. Trčanje je vrlo individualni sport, što god vam drugi govorili. Ne znam da postoje dvoje koji mogu jednako brzo trčati pa je uvijek stvar prilagodbe i kompromisa, što nije nužno loše, ali je tako kako je.

Vjerojatno sam i sam zaslužio tu pivu – trčao sam taj dan, navijao, fotografirao,… ma jesam!

No, svi mi koji čekamo u cilju, imajmo razumijevanja za one koji završavaju svoju utrku. Koji puta će biti pregoreni da bi mislili, disali, grlili se i ljubili. Ne ignoriraju nas namjerno već često ne znaju gdje su. Meni je recimo stvar kad završim da mi je previše dragih ljudi tako da ne znam više ni tko je tko, koga sam pozdravi, trebam li nekoga pofotkati u cilju jer sam došao ranije, pričekati,… pandemija je to dodatno zajebala pa se mičem i od gužve kako bih što prije došao na unaprijed predviđeno mjesto gdje se svi skupa nađemo kako bismo otišli na pivu, sok, kavu, sendvič, gulaš ili što već. Tek tamo nekako sam u stanju posvetiti svoje misli nekome. Možda ovaj tekst riješi onu nelagodu da smo koga uvrijedili zbog ignorancije, ali savjet mali, nemojte odmah sve fotke koje imate tražiti kako biste uz pivu pisali objavu o svojoj utrci! Za to služe oni koji su vas u cilju dočekali (poput mene ovaj vikend). Vi uživajte u pivi i rezultatu! To je sve što trebate napraviti. Uspjeli ste proći ciljnu crtu i to je sve što je bitno!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: