Često korištena fraza u ženskoj zajebanciji “namorala sam se ja dovoljno, ništa ja više ne moram” pala mi je na pamet kao tema za blog u jednom razgovoru kroz trk Sljemenom. Često se u bavljenju sportom dogodi da pogodimo neki svoj plato ili da se jednostavno zasitimo jedno te iste aktivnosti koja nas više ne ispunjava. Moje frendice blogerice, Nataša, Iva i Petra, pisale su svaka na svoj način o iskustvima i borbama o zasićenju, ozljedama koje sprečavaju aktivnost i drugim razlozima koji se nameću mimo naše volje. I svaka njihova riječ je na mjestu. Tu dvojbi nema.

Motivacija je definitivno nešto što utječe, a nismo svi David “Fuckin” Goggins, koji istu motivaciju stavlja u kategoriju smeća i govori da bi smo trebali biti vođeni mišlju o korisnosti, a ne se oslanjati na privlačnost tjelesne aktivnosti. Fokusirati se na ono što tjelesna aktivnost donosi, na rezultate, a ne na put i muku koja do toga dovodi. Uglavnom, većina nas se susreće s tim demonima u kojima nam određena aktivnost počinje predstavljati tlaku. Trči li mi se stalno? Ne. Ali želim trčati jer volim trčanje, no ne želim da mi ta aktivnost predstavlja nešto što moram. A moram… jer prijavio sam se za neke utrke u kojima opcija da sam van kondicije nije stvarno opcija. Moram to završiti kako spada. Ići na Risnjak Trail od 30 km za mene nije zajebancija. Prvi nisam mislio biti sigurno. Ni blizu postolja, nedvojbeno. No ne idem se tamo vući kao magla već dati sve od sebe imajući u vidu da utrku treba završiti… sigurno i bez ozljeda. Da, naravno da idem guštati u prirodu, no o mojoj kondiciji ovisi kolike su šanse da sigurno završim utrku. Stoga, bez treninga, stavljam se u situaciju da ugrožavam svoju sigurnost, što nikako nije opcija.

Ali kako onda uživati u tome što radimo, ako nam se ne da? Pa iskreno, ja si dajem odmora od pojedinih aktivnosti. Kad mi se ne trči, ja ne trčim. Ili ne trčim onoliko dugo ili onoliko brzo ili onoliko snažno koliko bi možda trebalo trčati za pojedini cilj. Ali trčim. Da motor radi. Da ostane ona mišićna memorija koja bi mi omogućila da uživam na utrci. Ali ponajviše odmaram glavu. Jer glava će me odvesti do kraja ako u njoj nije košmar. Ako sam rasterećen od očekivanja, koja su u većini slučajeva nerealna, a samo ponekad ispod razine naše trenutne spremnosti za određeni zadatak. A kad mi dopizdi trčanje, prebacim se na nešto drugo iz širokog repertoara sportova koje volim. Idem 3-5 puta tjedno penjati na umjetnu stijenu, vratio sam se plivanju, vozim bicikl na posao i nazad gotovo svaki dan (ukupno 20-ak km), šećem, idem igrati košarku sa sinom, planinarim, rolam na Jarunu ili do placa,… i tako svaki dan nasadim barem jednu tjelesnu aktivnost. Bitno je da motor radi jer me to ispunjava i znam da je to bitno za moje fizičko zdravlje, ali i mentalno.

Istovremeno, poslušao sam jedan podcast u kojem čovjek govori kako većina nas zapravo zamre nakon 45-e godine života jer smo svu snagu koncentrirali u prethodne godine kada smo u naponu snage. Nije se to dogodilo samo nama ili se još uvijek događa. Ja nemam taj osjećaj. Kod mene se javlja dodatna energija za društvenim angažmanom. Ne toliko u poslovnom smislu gdje i dalje sve skupa radim na visokom nivou, ali bez nekih novih posebnih izazova. Iskreno, ni ne priželjkujem ih no u privatnom životu sam našao nove izazove kroz pisanje bloga te u realizaciji podcasta. Koliko ste puta čuli da vam je netko rekao kako je trčao brže od vas “kad je trčao”? Ili da je nekad dizao više nego što vi danas dižete u čučnju. Nekad! To je ključna riječ i tome sam već ranije pisao. I sve bi bilo u redu da ta osoba nasuprot vas i dalje trči, diže utege, penje se na stijenu, igra badminton, nogomet ili planinari, ovisno o temi u koju ste se upleli. Problem leži u tome što je većina zapravo ostala u prošlosti i živi na lovorikama, a u sebi su prilično mizerni i depresivni. Charlesu Darwinu se to dogodilo ne bi vjerovali. Došao je do “platoa” u znanstvenom smislu i dalje više nije mogao. Zastrašujuće! J.S.Bach je također zapeo u svojim 50-ima i nije više kao skladatelj mogao pratiti nove glazbene trendove iako je bio istinska zvijezda onog doba, no za razliku od Darwina, okrenuo se učenju drugih i stvaranju materijala iz kojih se vjerojatno i danas uči. Pronašao je novu nišu i ponovno našao sebe.

Kad vam se čini da ste nešto izgubili, pogledajte bolje jer možda ste zapravo napravili mjesta za napredovanje u drugim stvarima. Prije dvije godine sam ozlijedio rame. Napukla mi je tetiva ramena zbog koje ozljede nisam mogao podići ruku, a kamoli dignuti uteg. Dignuti ruku!!! Danas odem u teretanu i shvaćam kako sam izgubio preko 20% snage u bench pressu. Neobično je to. Rame se oporavilo, ali snage nema koliko je bilo. Može li se vratiti? Naravno, samo je pitanje koliko mi je to potrebno. No izgubio sam na tjelesnoj masi, posvetio sam se više trčanju i ostvario neke nove osobne rekorde. Nisu bitni rekordi već su samo pokazatelj da sam napredovao u nečem drugom kao posljedica mijenjanja fokusa i tako to treba gledati. To nam je svima prilika da postanemo bolji u nečem drugom, umjesto da se zapostavimo sjedeći na trosjedu uz kolu i Domaćicu, kukajući kako nam nije suđeno da budemo dobri u toj jedinoj stvari u kojoj želimo biti dobri. Prilagodba na novonastalu situaciju je izraz inteligencije. Budimo inteligentni!

Neki ljudi mogu živjeti na staroj slavi. Njima je to dovoljno međutim meni nisu nužno najinspirativniji sugovornici jer unatoč svojim uspjesima, koji su nesporni, vjerojatno legendarni, radije bih razgovarao s nekim tko je ponovno otkrio sebe u nečem novom, nego živio u svojoj povijesti. Mene zanima kako nastaviti jednakim ili bar približnim žarom i ovoj dobi u kojoj jesam i to pokazati svemiru oko sebe. “Ali ja ne moram više ništa” je sasvim ok. Nekom drugom, ne meni. Ja moram živjeti punim plućima jer nisam sazdan od tih “mirnih” stanica.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!