Tata ja bih trenirao…
Ovo što ću sada napisati će vjerojatno mnogi napasti, ali ruku na srce, kad sve skupa ogolimo, sve lažne skromnosti, lažne političke korektnosti, lažna očekivanja od društva za nas roditelje, lažne podrške djeci koje sami ne možemo smisliti (op.a. podrške, ne djecu),… zapravo predstavlja naš osobni inicijalni stav. Ali ja se ne ispričavam unaprijed, da me ne bi krivo shvatili, samo vas pripremam da promislite prije nego krenete s “mačehinskim” opisima.
Uglavnom, nekoliko me puta sin pitao da bi trenirao neki sport. I ja ga pitam prije svega “zašto” bi on to baš trenirao, a ne bi recimo otišao na školsko igralište ili bilo koje drugo igralište i jednostavno uživao u igri, malo skupio znanja, vidio sviđa li mu se to sve skupa ili ne. Osjetio igru. Osjetio konkretni sport koji ga je u tom trenutku zainteresirao. Bilo je tako nogomet, a kasnije i košarka, no unatoč činjenici da imamo doma lopte i rekvizite za bar 15 različitih sportova (od kojih neke stvarno jest trenirao), moj stav je bio da prvo mora steći neke vještine, znanja, iskustvo “na cesti”. Kao što smo to svi mi radili nekad. Odi igraj s dečkim nogač pa vidi sviđa li ti se.
Njegov je argument bio da će u klubu naučiti tehniku i poboljšati svoje vještine potrebne za taj sport. Zvuči logično, zar ne? I koliko sam doznao, postoje klubovi koji imaju i školu, kao i selekciju. No treneri tamo imaju drugačiju viziju. Oni trebaju “materijal” koji će moći ići svaki vikend na tekme i da slože što bolju “vojsku”. Dakle, evidentno je kako se ja ne slažem s tom dječjom logikom, a sad i zašto. Sasvim logično. U klubu mahom treniraju talentirana djeca koja su već ovladala vještinom i zaljubila se u sport pa već odskaču od prosjeka i logično je da se okušaju u klubu. Svi ostali slobodni su ići na školsko igralište i mlatiti po lopti i golu, košu ili reketu koliko god ih je volja. Dok ne steknu dovoljno vještine, znanja pa čak i emocija koje bi mogle opravdati treniranje. To je bio moj put. Jer treniranje je i zajebavanje roditelja. Taksiraj, plaćaj, kuhaj, pripremaj, navijaj, vozi na putovanja u daleke gradove vikendom kada bi obitelj mogla biti negdje drugdje. Da me ne bi krivo shvatili, nikako ne govorim da to ne radite. To je vaš odabir. Moj je odabir bio da ako želi trenirati da trenira, a ulog u judo je već ionako visok bio da bi bilo šteta prekinuti. No poznajem svoje dijete i vjerujem da se radi o fazi. Za to je školsko igralište ili igralište u sklopu kakvog sportskog centra sasvim dovoljno. Idi i okušaj se s vršnjacima ili čak starijima. Tako smo mi odrastali na Šalati. Sasvim jednostavno. Ili jesi ili nisi. Siguran sam da ima i drugačijih iskustava pa me slobodno nadopunite.
A talent? Talent je jedan samo mali dio svega toga. To je onaj inicijalni dio koji govori da bi mogao imati neke šanse pronaći se u sportu i ostvariti neki potencijal, no za to treba rad. E tu sad imam mali problem. Malo, ali zaista je malo radnika. Svijet je prepun vonabija (od eng. wanna be), onih koji bi nešto željeli, ali nemaju dovoljno strasti i radnih navika da bi došli do ozbiljnih rezultata. Znam da zvuči deplasirano, ali kad se klinci uspoređuju s likovima poput Michaela Jordana, onda moraju znati da je isti gospodin, G.O.A.T., trenirao samostalno, pucao po košu milijune puta, kao i jedan Dražen Petrović, kako bi svoj talent materijalizirao u nešto vanserijsko. Poboljšavaš se konstantno bez ikakve garancije da ćeš to ponoviti na tekmi. Treniranje u klubu nečega poput nogometa ili košarke samo zato da se nauči tehnika postavlja pitanje gdje su roditelji, gdje su prijatelji, gdje je u konačnici i škola (jer eto, trenutni kurikulum tjelesnog je prestrašan) kad dijete nije naučilo šutati loptu, najbedastiju i bezazleniju, stvar koja osigurava motoričku funkcionalnost, a u konačnici i socijalizaciju. Stoga je moj odgovor sinu bio: sinko, pokaži da ti je stalo, digni se prije škole, prije svih i rokaj po košu, po golu, tehniciraj, driblaj, ne visi na plejki već se potrudi biti najbolji u tome što želiš postati… i imat ćeš svu podršku ovog svijeta koju tata može dati. Do tada, budi dijete i zajebavaj se na školskom, jer sve ostalo će ti vrlo brzo dojaditi, vjerojatno još brže nego meni! Okrutno? Uopće nije. To je upravo ono što će mu se dogoditi u klubu, ono razočaranje kad vidi da sjedi na klupi jer nije dovoljno zainteresiran. Ne dobar, ne loš, već nezainteresiran. To je i ono što će se dogoditi u životu. Vrlo je malo vjerojatno da ćete naći nekog mentora koji će vas vući za rukav i voditi kroz život prenoseći svoje znanje na vas. Izvjesnije je da ćete se morati svojski potruditi i žicati znanje od svojih starijih kolega. Pokazati da vam je stalo! Jer ako nije, niste interesantni. Ima onih koji grizu, na koje bi se bolje moglo potrošiti vrijeme i energiju. Koga moraš stalno tapšati po ramenu i nutkati, taj će vjerojatno “na pauzu”.
Samo na znanje, mi odrasli nismo ništa bolji. Trebamo trenere da bismo se obvezali financijski i krenuli na trening, jer dok nas ne opali po džepu uopće nam nije bitno. Trebamo nutricioniste i kuhare, jer kretenski je čitati, “daj mi ti složi da ne mislim puno i da nije prekomplicirano” (odlično je napisao Seb Orlić u posljednjem svom osvrtu). “Nemoj da previše gruntam, natjeraj me da se natjeram da treniram“. Svi znamo da svaki dan možemo naći izgovor: kiša je, sunce je, vruće je, hladno je, imam zanokticu, imam “one dane”, boli me glava, boli me dupe, boli me duša, boli me k…c, budem sutra nadoknadio – ne budeš! To ne znači da imati trenera nija dobro. Ako imate cilj, gotovo je sigurno da ga trebate. Ako trebate oporavak od bolesti, ispravljanje krivih Drina, prilično je izvjesno da trebate fizioterapeuta, učitelja, stručnjaka. Ako imate problema s prehranom, nutricionist će vam dobro doći,… itd, itd, itd. No nužno je da uložite sebe! Ukratko, ufatite se posla i prestanite se zavaravati da ste ne-znam-Bog-zna-kaj jer ako i jeste, ne vidi se!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!