Moja draga prijateljica fizijatrica me poslala na fizikalnu terapiju. Naime imam parcijalnu rupturu tetive supraspinatusa. I lijevog i desnog ramena. Ova na desnom nije “od jučer”, a ova lijevog je nešto friškija i puno bolnija. Obećajem da će ovo biti kratki članak, ali želim komentare jer pokušavam shvatiti logiku zašto je trčanje sport u kojem se tako rijetko, prerijetko pribjegava ispravljanju tehnike trčanja.
Rupture rotatorne manšete (parcijalne ili potpune) najčešće se javljaju kod osoba srednje i starije životne dobi kao posljedica degenerativnih procesa te kod mlađih koji se bave aktivnostima u kojima se učestalo diže ruka iznad razine ramena.
Izvor: objava Poliklinike Preventis
Naime kroz podcast i gostovanja nekoliko trenera i fizijatara gotovo sam uvijek postavljao pitanje rada na tehnici trčanja. Argumenti su bili različiti. U svojoj drugoj knjizi Rođeni za trčanje, Christopher McDougall govori o tome kako bismo trebali trčati i ono o čemu piše meni drži vodu. Ideja je da smo negdje u procesu odrastanja kroz moderan život pokvarili trkačku tehniku. Treneri i fizijatri s kojima sam imao sreću i veselje razgovarati navode razne argumente zbog kojih se to u školama trčanja ne događa. Od činjenice da postoji premalen interes polaznika tih tečaja jer se radi o vraćanju na osnovne postavke, skupih licenciranih tečajeva (npr. Pose running metoda) do teorije da bi mjenjanje postojeće biomehanike moglo donijeti više zla nego dobra. Svi argumenti su validni i respektiram ih, no i dalje se protive mojoj zdravoj logici. Pa čak i ovaj posljednji, a reći ću i zašto te završiti ovaj kratki članak.
Dakle u svim sportovima je popravak tehnike sastavni dio uspjeha. Ekonomičnost pokreta pridonosi ili čak donosi manjoj potrošnji, brzini, snazi, eksplozivnosti,… o čemu bi daleko educiraniji od mene mogli napisati disertacije, ako već nisu. Čak je i veliki Usain Bolt usavršavao svoju tehniku iako je većinu vremena bio daleko brži od svih (nemojmo o dopingu, pliz, nije bitan za temu). Ako je zadržavanje postojeće biomehanike te rad na brzini i izdržljivosti bolji put, zašto ja onda idem na fizikalnu terapiju gdje mi se skreće pozornost na poziciju ramena i lopatice, usmjeravajući me na aktivaciju neadekvatno razvijenih leđnih mišića na mojim “mišićavim leđima”. Zašto me se upućuje da utjećem na posturu, na držanje, na poziciju ramena i kralježnice unatoč činjenici da su se kralješci već odavno formirali, da su nastupile degenerativne promjene na kralježnici i da moja skolioza i lordoza nemaju mogućnost povratka u poziciju prije nastanka ovog stanja? Zašto me fizijatri i fizioterapeuzti guraju u aktivaciju “nepopravljivog” kao ispravan put (alternativa je operacija) umjesto da se navode teorijom “samo deri i dalje, takvo ti je tijelo i nema se tu što”? Zašto je trčanje drugačije od svih drugih sportova u kojima su tehnika i ekonomičnost na prvom mjestu?
Fotografiju s naslovnice je fotografirala Mateja Bunčić na rođendanskom partiju triatlonskog kluba Swibir i ne polažem prava na istu fotografiju.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!