Ja sam jedan od onih ljudi koji relativno lako nastavljaju dalje. Naglasak na relativno jer teške stvari su uvijek teške! Često mi to bude prigovoreno do te mjere da ispadam bešćutan, ali to je zapravo način na koji se nosim sa životnim izazovima. Zapravo je malo bitno što netko misli o tome no koliko se god trudili izbaciti iz sebe potrebu za sviđanjem drugima, prilično je vjerojatno da ćete upasti u taj neki limb zbog kojeg će drugi ljuditi od vas očekivati nešto što je potpuno protivno vašem inicijalnom promišljanju ili osjećajima. Kad nešto ne štima, a ne znate kako to popraviti, vjerojatno je najmanja šteta ako se od toga odmaknete. Ne zahtjeva svaka situacija da ju riješite. Ja to najbolje znam jer sam problem solver po prirodi (onaj koji uvijek traži rješenje problema), a želja da ispravim nepravdu nerjetko me stavi u situaciju da se nepotrebno trošim. Najčešće je to na moju štetu, ali naravno da uvijek postoje i kolateralne žrtve. Jako je teško biti nešto što nismo, a što sam stariji to mi se manje da biti nešto što nisam. Ja sam hiperaktivac optimist koji prilično realno sagledava stvari oko sebe. I to prilično brzo. Problem što često dam šansu jer sam znatiželjan i ne mislim da je to baš tako loše. Problem nastaje kad shvatim da nešto nije za mene.
Ipak, moj je stav da moram zaštititi sebe prije svega, ali ne nužno iz sebičnih razloga, već činjenice da sam roditelj koji svojeg mladunca treba pripremiti za odlazak iz obiteljskog gnjezda. Za to trebam biti potpuno funkcionalan. Jednostavno nemam rezervnih dijelova koji se potroše kroz stresne situacije, a stres se akumulira i akumulira. Sve se to gomila, a mi često propustimo to vidjeti dok nije prekasno.
Ne postoji “neprobojno”, ali postoji sutra. Svi mi vidimo stvari i svjesni smo ih, ali nam je teško na neke utjecati jer smo i emotivno involvirani. Koji puta i previše, a sve što je previše nije dobro, no taman je Jednorog kojeg je teško ili nemoguće naći. Bez obzira s kakvim se problemima borimo, bilo da je riječ o obiteljskim tragedijama, o poslovnim porazima, o bolestima koji snađu nas ili nama bližnje, o ljubavnim brodolomima pa čak i o gubicima naših kućnih ljubimaca, sami zapravo diktiramo koliko nas to boli jer na sam problem teško da bismo više mogli utjecati, to je van naše kontrole, ali ono na što možemo pokušati utjecati je naše ponašanje, naš odgovor na novonastalu situaciju, našu reakciju. Jesmo li svi sposobni na Vulkanski realan odgovor, maksimalno lišen emocija? Nismo. Zapravo čak i oni koji su maksimalno skloni racionalizaciji problema imaju emotivni kamen spoticanja koji se uvijek nađe ispred nas, bez obzira koliko pazili da ga nema. Nitko (normalan, bez psihopatoloških dijagnoza) nije otporan u potpunosti. Moja racionalizacija je obrambeni mehanizam koji me štiti od propadanja kad svi drugi mehanizmi zakažu, ali ništa od toga se ne može dogoditi ako ne prihvatimo da smo ranjivi i da je ok da nas je nešto povrijedilo. Da smo izgubili kućnog ljubimca. Partnera. Nekog bližnjeg. Da nam se dijete razbolilo. Da smo imali problema na poslu… Naravno, govorim iz osobnog iskustva, ne s visoka ili kao netko tko se bavio istraživanjem takvih situacija. To je sastavni dio naše osobne evolucije, a ona neugodna iskustva u konačnici su ona koja nas najviše nauče o drugima, ali ponajviše o nama samima i od čega smo sazdani. Prestanak jedne stvari omogućava nam da rastemo i razvijamo se u nećem sasvim novom pa bismo zapravo trebali tu trebali pronalaziti snagu i veselje jer budućnost donese možda daleko bolje stvari i sasvim nove prilike za koje tek moramo biti spremni! Volim nove početke, bez obzira koliko teški i izazovni bili. A vi?
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!