Dakle promišljam si jesam li ikad uopće napisao kako je nastao Život bez pauze odnosno Life Without Pause. U jednoj epizodi #TalkToMeGoose sa Zvonkom Čubrićem, ali i sada kod Matea Ćorluke u HumanLAB podcastu sam vjerojatno dao neke naznake. Kako je uopće došlo do te ideje i zašto mi je trebalo toliko dugo da krenem s pisanje, a kasnije i s podcastom. Ujedno, možda ovo bude nešto duži članak jer sam dobio i opasku kako su mi u zadnje vrijeme prekratki članci i da su izgubili na dubini. Da više postavljam pitanje za raspravu, a manje pišem osobno pa stoga, eto jedan u kojem bi se možda mnogi našli bilo da je riječ kako prekinuti, kako nastaviti, kako preživjeti,… e pa članak koji nosi nekako simboličan broj dana u godini, trebao je biti poseban pa zašto ne bi dobio temu o kojoj gotovo nitko ne želi govoriti.
Kao dijete rastavljenih roditelja i netko tko je uglavnom većinu vremena imao jednog funcionalnog roditelja, majku (jer otac je umro kad je imao 35, a ja 13), rekao bih da sam više od svega želio imati skladan brak i obitelj. Nikad nisam bio od “šaranja sa strane”. Prevara nije bila moja opcija. Ako nešto ne štima, prekineš i tražiš sreću negdje drugdje. Ovo čak nije disclaimer jer se ja nemam nikome pravdati, već samo činjenica. To što me prati neki glas da sam serijski monogamist, samo je rezultat toga da smatram kako je samo jedan život koji treba živjeti. Jesam li koji puta brzao? Je li bilo povrijeđenih? Sigurno. Nedvojbeno. Budimo iskreni, to je stvar koju sam prouzrokovao rijeđe nego ju osobno osjetio, ali odrasli ljudi ulaze u razne odnose, osobne, poslovne, interesne,… samostalno i na svoju odgovornost. Tako sam i ja, pun pozitive ušao u brak u koji sam stupio pred Bogom i vjerovao da je to “to”. Ono pravo. I u svemu tome nakupilo se nešto i krivih koraka, kako mojih, tako i onih moje (sada bivše) supruge, no jedno je nedvojbeno sigurno, da je iz tog braka, ali i ljubavi nastao jedan čudesan klinac kojeg oboje obožavamo. OK, koji put ide na žifce, ali i to je ok. Svemir vraća udarac kao bumerang za sve što smo radili svojim starcima. Da maksimalno pojednostavnim ovu priču, ne želeći otkrivati prljavo rublje svoje intime, jedan me dan samo dočekalo, meni kao iz vedra neba: Ja želim rastavu! Vikend iz snova, kakav sam priželjkivao, pretvorio se u jebenu noćnu moru koja nikako da prestane. Uobičajena kukačina ženska: ja ću se rastati od tebe! koja se javlja u svakom braku barem jednom mjesečno i koju svaki odrastao muškarac ignorira zbunjen njenim izvorima, postala je stvarnost! I pitam se, sav potpuno nesvjestan svoje sudbine, pa kako sam ja to zaslužio? Koji je točno moj crimen? Ne kurvam se, volim svoju obitelj, doma sam, ne pijem, ne pušim, ne drogiram se, ništa mi nije teško, imam dobar posao, plaćam račune, doprinosim, nisam baš ni sirotinja,… e pa moj “grijeh” prije svega je da sam pristao biti “house broken” ilitiga “pripitomljen”. Prestao sam zapravo biti onaj u koga se moja žena zaljubila prije svega. Tako ja to sebi objašnjavam, ali s druge strane, tko bi uopće žene razumio za istač pa sam možda i u ovom u krivu. Naime, ako ste očekivali da ću se baviti svojom bivšom suprugom, prevarili ste se. To je na njoj. To prepuštam njenoj samoanalizi. Meni je u svakom slučaju trebalo da se “skužim” i prepoznam neke svoje felere. Ja sam prestao biti ono što izvorno jesam. Ergo, prestao sam biti privlačan. Vjerojatno sam postao prilično običan i dosadnjikav, a to je fakat buzz killer ilitiga ubojica strasti! I ako ste sad mislili da ću srati po sebi, neću! Bavim se jedinom stvari na koju mogu utjecati – na sebe i svoje ponašanje! Nema tu tko je više kriv! To je nemoguće kvantificirati! 50:50? 70:30? Jebeš to. Nikad nitko nije sam kriv.
I sad, je li to dovoljno za rastavu? Čini se da je, a siguran sam kako nije samo jedan dan popizdila i skužila da sam joj odbojan. Vjerojatno se nakupljalo. Iako jesmo o tome razgovarali, još onda, nisam puno zapamtio pa se nema smisla ni vraćati u ta vremena. Ali ok, ja sam dobio cipelicu, iselio se i iza sebe ostavio sve što sam u životu želio imati: obitelj. Kako je žena koja je ljubav mog života postala moj najgori neprijatelj zato što me tjerajući od sebe, tjera od ljubavi mog života. Kakav kuršlus u glavi. Ali ponajviše od svega me bolila činjenica da odlazim od svog djeteta i mislio sam si pa koji kurac ja moram otići? Ja to ne želim, odi ti! Moj svijet se raspao. Ali iskreno, samo na trenutak. Jer moj sin je trebao oca koji je funkcionalan, koji je primjer. Ne biste vjerovali, ali i moj pas me trebao. Trebali su me i na poslu. Trebali su me vjerojatno i prijatelji. I ostali članovi obitelji. Ono što moji roditelji nisu imali je jedinstvo obitelji, gdje se uvijek radila neka podjela, kao da smo Capuleti i Montecchi. Iskreno sam zahvalan Ana-Marijinim (bivša žena) roditeljima i svojoj majci koji su unisono odlučili da smo mi roditelji njihovog unuka i da to što mi imamo međusobno je naša stvar u koju se oni neće miješati i da se ništa osim našeg međusobnog odnosa neće mijenjati. I tako je do dana današnjeg, eto skoro osam godina.
Dakle, ako ste mislili da je rastati se jednostavno, zapravo može biti prilično jednostavno. Kažem prilično, jer za to morate napraviti jedan jebeno bitan korak koji se zove: zajebi svoj ego! Jedan mi je kolega i prijatelj po rastavi rekao: Na tebi je sada da svom sinu pokažeš kako se ponaša pravi muškarac jer on će se ugledati na tebe. I tu je bio priči kraj. Ako sam u bilo kojem trenutku svog života trebao postati nešto više, to je bio taj trenutak. Kakve osvete, kakve svađe, kakva podmetanja,… pa u ostalom, ona je njegova majka. Tko sam ja da bi kontaminirao njihov odnos svojim vizijama nje. Pa taman da je najgora na svijetu (a nije), od kud meni pravo da serem po njoj pred našim djetetom, a to je nešto što večina partnera krene raditi kad se osjećaju ostavljenim, prevarenim, povrijeđenim,… ta nemoć, to razočaranje, ta bol, strah od neizvjesnosti, nerazumijevanje, ljutnja,… jednostavno te žele uzeti. Možda bi i mene uzeli da nisam jedan od onih koji život istinski voli. Kad ti život ponudi limune, ti zgrabi tekilu i sol ili kako Kung Fu Panda kaže, napravi sok od krušaka. Čini se jednostavno, zar ne? E pa nije daleko od istine.
Rastava može biti ubojito, višegodišnje jebanje u zdrav mozak u kojem posebne imovinsko-pravne parnice izmuzu novac koji biste sigurno mogli pametnije potrošiti na svoje dijete ili na sebe u konačnici. Ana-Marija i ja smo odlučili vjerovati jedno drugom. Nitko nije imao odvjetnika i sve smo sami napisali i predali na centar za socijalnu skrb te sud. I samo ročišće na sudu, trajalo je kojih sedam minuta, s tim da sam ju prethodno pokupio na poslu, otišli smo na kavu u kafić u dvoranu Vatroslav Lisinski nasuprot suda, a po završetku sam ju odvezao na posao. I onda smo onako malo zbunjeni, jer to je ipak bilo onda finalno (cca godinu i pol nakon inicijalnog trenutka verbalizacije rastave), odlučili da fakat nema smisla da smo neprijatelji jedno drugom. I ne samo zato što imamo prekrasnog sina koji treba oba funkcionalna roditelja, već zato što ljutnja i bijes prema nekom izjeda nas same prije svega. Kad god smo ljuti na nekog, ljuti smo sebi! To druga strana možda nikad ne sazna, ali nas konzumira. Što sam napravio svom sinu ako sam “osakatio” njegovu majku? Jesam li u startu želio da moj sin ima samo jednog funkcionalnog roditelja? Sigurno nisam. Nije ni moja bivša žena željela učiniti to prema meni! Kad se oko toga dogovorite s drugom stranom, shvatit ćete da možete funkcionirati. I vi i vaše dijete. I da, danas sam bestie sa svojom bivšom ženom, kao i s njenim partnerom. Kako? Morate gledati dalje od svog povrijeđenog ega i naći ćete put.
I kakve to dakle ima veze sa Životom bez pauze? Pa eto ovako, prilično jednostavno. Svako jutro koje se probudite sami, bez onog na što ste navikli i što niste željeli izgubiti, shvatit ćete da se naša draga i jedina Zemlja vrti oko svoje osi. Da nakon noći dođe dan, da nakon kiše, kad tad oblaci nestanu, zasja sunce. Da vaš pas mora ići u šetnju i da mora jesti. Da će računi i dalje nastaviti dolaziti jer banke i kredite, plinaru, elektru, vodovod, čistoću, pričuvu, televiziju, internet, telefon, hranu, dječje i vaše osobne aktivnosti i dalje treba plaćati. Da ste i dalje, unatoč iščupanom dijelu sebe, sjebanoj glavi i totalnoj zbrci, nastavili disati, a vaše srce i dalje pumpa krv kroz vaše žile kako bi ta ista glava i mozak mogao nastaviti funkcionirati. A vama se činilo da je vrijeme stalo? To je samo vaša iskrivljena percepcija. Unatoč romantičnoj i vrlo idiličnoj ideji da živimo s nekim do kraja života, dok nas smrt ne rastavi, te stvari se ne događaju samo zato što mi tako želimo. To je daleko kompliciranije i kompleksnije. Ljudi se sastaju i rastaju, jer bez obzira koji su temelji naših povezivanja, s vremenom ljudi mijenjaju svoje želje, stavove, navike, a to vrlo često nije unisono s drugom stranom. Ne mora nužno se odnositi na partnerske, ljubavne odnose. Znači li to da nam treba biti svejedno? Nikako! Treba prihvatiti da je kaos kaos. Da je bol bol. Da je neuspjeh upravo to: neuspjeh. Jer neuspjeh, kao i uspjeh, je sastavni dio života i puno nas više nauči. Ne postoji loše iskustvo! Postoji samo neugodno i ugodno iskustvo, ali svako je iskustvo dobro i nešto nas uči! I što se prije probudite, bit će vam jasnije kako život ili prestaje ili se nastavlja. Izvjesnije je da se život nastavlja što god se dogodilo, samo možda mi nismo više dio toga. Život će naći put, a pauzu kao takvu ne poznaje. To što ste vi stali sjesti, jer ste se umorili od dugog i iscrpljujućeg puta, ne znači da ste napravili pauzu. Samo ste odlučili učiniti nešto drugo, ali život nije stao, možda ste vi samo svoj tempo prilagodili svojim sposobnostima. Meni se to dogodilo. Ne prvi put, ali prvi put toliko snažno da sam odlučio da ću početi o tome pisati i govoriti, a posljednje dvije i pol godine i snimati razgovore s ljudima koji svojom energijom, znanjem, vještinom pa čak ljubavlju i strašću, motiviraju druge i daju im ideju za nekim drugačijim putom. Sve što prekidate, ostavit će trag u vama i/ili na drugima. To nikome nije lagano. Izgubiti partnera je jedan od najtežih gubitaka, no na vama je da to vidite ili ne vidite kao priliku da upoznate nekog novog, što svakako nije garancija da će biti uspješno. Ne postoje takve garancije, ali ne bi li život bio prilično dosadan da baš sve znamo unaprijed? Možda netko to želi, ali ja ne želim da život ikad izgubi strast!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!