Namjerno “kasnim” s člankom jer tko treba znati moj datum rođenja, vjerojatno ga već zna. Na društvenim mrežama to namjerno držim sakriveno s pokojom objavom, ponekad koja bi dala naslutiti. Iskreno ne žudim za rođendanskim čestitkama od ljudi koji me ne poznaju. Doduše, čitanjem ovog bloga mogli biste saznati prilično o meni jer ideja i jest pisati iskreno, a ne znam iz kojeg bih drugog kuta pisao već iz osobnog. I tako, vaš omiljeni bloger napuni pola stoljeća. Meni iskreno je to baš jako, jako cool. Uopće se ne osjećam kao da imam 50 godina, a iskreno ne znam kako bi se uopće pedestogodišnjaci trebali osjećati. Izgledam jednako kao i prije 5 godina, a zasigurno puno bolje nego prije 20 godina. Tako se i osjećam. Puno bolje. No moj izgled je prije svega posljedica fokusiranosti i rada, isto kao i onog unutarnjeg osjećaja sreće i ispunjenosti. Motivacija nema nikakve veze s tim. Ja to činim jer je ispravno i jer poštujem i sebe i one koji me okružuju. Zašto njih? Zato što ne živim samo za sebe, nisam otok, a istovremeno bilo bi malo neozbiljno promovirati zdrav život i onda biti falš špiler koji izgleda poput otopljenog sladoleda.
Naravno, pedeseti ročkas kažu da je poseban i da ga treba proslaviti propisno. Nekako sam tako i napravio. Prvi dan sam se družio s majkom i njenim mužem, s bratom te sinom, uz tortu i klasični obiteljski verbalni obračun. Zapravo, iskreno sam čestitao svojoj majci na 50 godina roditeljstva. Nekako vjerujem da unatoč činjenici da sam već prilično dugo samostalan, pogotovo financijski (radio sam razne poslove i u srednjoj već), vjerujem kako roditeljstvo i briga za potomke ne prestaje pa tako vjerojatno nije prestalo ni mojoj majci. Dakle, majko, sretna ti pedeseta obljetnica roditeljstva! Vjerujem da je ponekad bilo prilično izazovno, ako ne i teško.
A onda sam se s dragom zaputio u Istru na tri dana. To mi je bio njen rođendanski poklon. Tri dana lutanja od Pazina do rta Kamenjak, Huma i Buzeta te povratka kroz omiljene mi Fužine. Da, ovo je prilično kratki osvrt, jer eto neće mi se previše dijeliti, ali spomenut ću da smo imali odlične domaćine u Humu, jednu prekrasnu kućicu s pogledom na zelenilo. Hum je divan! Najmanji grad na svijetu ima toliko mira i ljepote za ponuditi da je to istinski neobično. Tamo nema buke. Samo mir. Ipak osim Huma istaknuo bih dvije stvari koje su me se dojmile. Prvo su 7 slapova Mirne (hvala Denis što si poslao svoj gpx zapis). Iako je vodostaj bio prilično nizak, uživali smo u šetnji i kupancu u Mirni u Kotlima. Vitu je bilo nemoguće izvući iz vode tijekom cijelog hajka. A po završetku ture, otišli smo u Buzet. Prekrasan gradić u kojem se proizvodi piva pod nazivom Dog Days Are Over! Odlična craft APA u kojoj smo uživali nekoliko dana, pivovare Bruman! Iako samu pivovaru nismo posjetili, uživali smo u njenim proizvodima i u Pazinu nakon šetnje jamom, u Humu u Humskoj konobi, kao i samom Buzetu u kafiću Melody. Još samo da skuhaju kakav dobar stout i ljubav je potpuna!
No kakav bi to posjet Buzetu bio, a da smo preskočili otići u destileriju Aura? Vrlo loš, ako mene pitate. Tamo se treba otići! Problem nije doći do tamo. Problem je ponajmanje biti tamo. Problem je od tamo otići! Tamo je baš jaaaako, jaaaaaaaaako lijepo! Cure koje tamo rade su super ljubazne, poznaju proizvod, a sam ambijent jednostavno vas tjera da probate… pa moglo bi se reći sve! Sve je dostupno. Netko bi rekao pa ništa od toga nije besplatno jer u konačnici kupiš proizvod. Pa načelno da, ali zašto biste očekivali negdje doći, jesti i piti za badave? Naravno da ćeš kupiti, ali ne zato što te netko na to natjerao, ne zato što je red, već zato što kvalitet tog proizvoda koji si netom kušao te traži da ga imaš doma za naknadnu konzumaciju. Apsolutna preporuka i sad ću stati na tome. Ne znam jesam li mogao bolji rođendanski poklon dobiti od ovog… ne znam ni kako sam ga zaslužio, ali znam da je bilo prekrasno!
Povratak u Zagreb nije nikako bio kraj slavlju jer smo odmah nastavili slaviti s prijateljima. Dvadesetak najbližih prijatelja uz piće u Dvorištu (toče moj omiljeni Guinness!) te hranu iz Bura i sol cateringa, odlučilo je mojih pola stoljeća učiniti prilično zabavnim, a za tortu se pobrinula Petra (koja je naravno i nazočila). Sve što sam trebao su dobri ljudi, a dobio sam puno više! I sad kad znate kako sam to proslavio, a bilo je baš propisno, daleko bolje nego sam čak i priželjkivao (osim što su neki bili spriječeni doći), snimio i podcast epizodu s Darkom Pircom za zadnji dan pa se podružio malo i u Bonku (kako bi to bilo da sam preskočio Bonk?), mogu staviti zaključak vezan za eto svojih pola stoljeća na ovom prekrasnom planetu!
Ja istinski volim život i ljude. Ponekad me to učini nesretnim jer nisu svi ljudi dragi i dobri, a unatoč prilično dobrom čitanju ljudi i njihovih namjera, uvijek se potkrade koja kriva interpretacija. Život je nešto što treba živjeti punim plućima. Živjeti strastveno. Pokušati probati što je više moguće i neuspjehe prihvaćati kao dio našeg odrastanja i osobne evolucije. Ne očekujem živjeti još pedeset, ali bih želio živjeti što je punije moguće, okružen ljudima koji me inspiriraju da budem bolja osoba, svojem sinu, ali i njima na čast. Želim stalno učiti nove stvari, ići vidjeti neke nove stvari koje još nisam vidio, pokazati drugima mjesta koja volim vidjeti ponovno jer su posebna, ostati ponizan, ali svjestan da vrijedim. Život je prepun izazova, a iskustva su uvijek dobra jer nas nešto nauče, čak i kad nisu ugodna. Zajeb’o sam stomiljona puta, i sebe i druge, sigurno, ali čovjek sam. To me ne ispričava, već samo stavlja u kontekst ljudskosti. Bit je da ne budemo maliciozni i da priznamo kad zajebemo te se ispričamo. To je bar neki početak. Sretan sam čovjek iako i sam znam upasti u zamku nevoljkosti. Želim nastaviti živjeti snažno. I fizički i mentalno! I imati uz sebe ljude za to! Ovaj je rođendan pokazao da neke već imam preko 40 godina, ali da postoje i oni noviji, koji moj život oplemenjuju jednakom snagom i vrijednošću! No ako to samo gledam i ne trudim se i sam doprinijeti, onda sam (ja!) na krivom putu! Moja je želja motivirati, inspirirati i poticati. Biti i učitelj i učenik istovremeno, spreman za obje uloge, priznajući kako o nečemu znam ponešto, a o mnogim stvarima tek treba naučiti. Eto me dakle u pedesetima i veselim se što donose pa makar i puno sporije oporavke od ozljeda, jer za oporavak, koji god treba smirenost uma koji si priželjkujem. Ono što ćete od mene i dalje slušati, čitati i vidjeti je iskrenost. Tu se neće ništa promijeniti! Sretan mi pedeseti! Živjeli!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!