Prije preko nekoliko godina čuo sam za neku žensku koja je s 47 godina odlučila od partijanerice postati triatlonkom i o tome je snimljen film koji sam uspio pogledati na televiziji, a u režiji jedne poznate TV voditeljice. Sve što sam do tada znao o Đurđici Orepić, akterici tog filma, bilo je da joj je nadimak Đu, što se lijepo slagalo s “just Đu it”, aludirajući na jedan od najpoznatijih slogana poznate sportske marke… baš se lijepo izvlačim ne koristeći i ne reklamirajući osobe i marke, zar ne? Iskreno, film me baš razočarao, a o Đurđici unatoč velikom respektu da se pokrenula i promijenila svoj život te stvarno sve skupa sama otplivala, otpedalirala i otrčala, nisam stekao neko posebno mišljenje. Falilo mi je tu konteksta. Puuuuno je tu konteksta falilo. Nakon filma sam unatoč priličnom broju frendova koji se bave poludugim i dugim triatlonom (nekad znanim samo kao Ironman distanca) uz koje sam naučio kolika je to muka i posvećenost, i dalje mislio da je ovo neka jako nedorečena priča, a da ju film portretira primarno kao nekakvu bahatu hoštaplerku koja je sad odlučila biti ajronmenka. Pa opće je poznato da to mogu završiti ljudi koji i nisu u nekoj kondiciji, pretili, ali odlučni. Time cap dozvoljava pun klinac sati da se to završi jer utrka inače ne bi bila financijski isplativa. Bilo bi premalo natjecatelja za tako ekstremnu dužinu, jednako kao i za kakav UTMB. Ne kažem ja da je lagano, samo kažem da je izvedivo i onima koji su u lošijoj formi od mene (op.a. ja nedvojbeno nisam neki fitness benchmark).
I tako sam se ja nekako odmorio od tog dokumentarca koji je Đu gurnuo među hrvatske selebritije, a ja sam se sve manje pitao što njoj to uopće treba. A možda joj i treba jer je, prema filmu, hoštaplerka i partijanerica. Naravno da film nije samo o tome, ali toliko je naglašavao taj dio njenog života koji, ako ćemo iskreno, svi mi imamo i svi mi vodimo. Svi volimo izaći s ekipom i popiti piće. Niti je Đu oko toga radila ne znam kakav spektakl niti je to nešto što odudara od hrvatske (ili bilo koje druge ) stvarnosti. Đu jednostavno nije tu ništa posebna, ništa drugačija od mene ili koga drugoga. Žena voli izaći i zabaviti se. Odnosno… voljela je, sad voli nešto drugo ili to voli na jedan drugi način.
Uglavnom, da ne trošim daha više na mispercepciju koja se mnogima nameće nakon filma, Đu je napisala knjigu, svoju priču, a istu možete kupiti vjerojatno u svim respektabilnim knjižarama. Knjiga po meni ima najbolje birani naziv “Ironwoman, moja priča“, gdje bih posebno naglasio ovo “moja priča”. Ovu priču je ispričala Đu!! I reći ću vam da apsolutno preporučam knjigu.
Moja poruka Đu nakon pročitane knjige: “Ova knjiga je bila nužnost! Da ispravi sve krivo, da da kontekst, da te prikaže kompletnom. Zajebanom, veselom, zaigranom, upornom, ratnicom, katkad razmaženom i plačipičkastom, ali u konačnici zahvalnom i čvrstom ženom koja se ne pristaje pomiriti s kakvom predajom! Baš uživam!
Dakle, knjiga daje toliko širine i dubine Đurđici Orepić da sve puno bolje sjedne na mjesto. Njeno djetinjstvo, odrastanje, njen život prije triatlona, toliko sve skupa stavljaju u balans da hoštapleraj i partijana nemaju baš nikakvu težinu kao ni činjenica da njene potpetice nisu nešto što je nosila baš cijeli život prije maratona i triatlona. Đu je jedna kompletna žena koja je nakon brutalnog pada pronašla svoje nove strasti! Ne jednu! Ovo je knjiga i o ljubavnim pričama, o obitelji, o odanosti, upornosti, posvećenosti,… sve ono što ju je gradilo, tesalo, rušilo i dizalo da bi bila spremna postati jedna od najboljih age-grouperica u dugom triatlonu, a u sve to je došla kao underdog, outsider, netko tko po mnogim promišljanjima tamo ne pripada. Đu je stvorila i svoje ime i zaslužila svoje mjesto na postoljima na koja se penje i dalje, eto trinaest godina nakon početka te svoje transformacije. Jesam li ju kroz knjigu upoznao da mogu reći da ju znam? Apsolutno ne! To bi bio apsurd koji si ne priželjkujem. Ali priželjkujem da dođe u podcast Bez pauze, nadam se uskoro, no prvo, Đu sretno u Nici. Nadam se ćemo se nakon toga napričati, a ti slobodno dođi u tenisicama… ili štiklama, ako ti tako odgovara. Kako si mi sama napisala u poruci, ima se tu još štošta za ispričati.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!