Izmjenjujem poruke s jednom prijateljicom utrašicom danas ujutro (zna ona koja je) i kako joj tipkam odgovor, tako mi je sve jasnije da to mora biti članak na blogu! Njoj nešto nije uspjelo što je željela, a ja joj kažem da dođe trčati kraće! To vam je kao kad imate megalomanske ciljeve, a zaboravljate da veliki ciljevi mogu imati rezultate koji izazivaju dijametralno oprečne emocije, koje se nalaze na samim marginama emocionalnog spektra – ili ste presretni ili ste pretužni. Ja kažem – fuck that, ilitiga, zajebi to!
Sad trenutno ne govorim o njoj, već općenito. Mi se slažemo da se (ponekad) ne slažemo. Nije stvar da ne treba sanjati velike snove, dream big, već da se treba adaptirati na sve ono što treba da bi se taj cilj ostvario. Kad ne uspijemo, nismo se adaptirali na sve predvidive i nepredvidive situacije koje nas mogu snaći po putu do cilja. Putovanje je naravno daleko bitnije od cilja, meni bar, ali pitanje je koliko su oni koji vole ići daleko, najdalje, dalje od većine, spremni na neostvarivanje cilja. Danas se većina velikih utrka, poput UTMB-a, vrti oko zarade pa zato i imamo čitavu silu trkača koji završavaju utrke u zadnjim minutama vremenskog limita. Smatram to apsurdnim iako stvarno jako cijenim i volim neke o takvih, a bili su i gosti na podcastu Bez pauze. Ja bih limite stavio na dodatnih 50% od najbržeg trkača i tu je priči kraj. Tada bi se točno znalo tko je sposoban za tako ozbiljnu utrku. Za sve ostale, trenirajte bolje, jače, smislenije,… jer niste adaptirani na ono u što krećete.
Već sam povlačio paralele i u prethodnim člancima. Nakon što smo gledali Ivicu Kostelića nismo s 35+ godina odlučili ići na Svjetski skijaški kup, zar ne? Gledajući Gorana Ivaniševića kako osvaja Wimbledon nije nam palo na pamet uguravati se u kvalifikacije. To je kao kad klinci gledaju porniće pa pomišljaju da seks traje satima. Možda nekom i traje, ali taj se jebeno adaptirao na to. Ako je ovo jedino što ste uspjeli “ubrati” od ovog teksta, vi ste moj omiljeni čitatelj.
Treba li popiti gajbu pive da bi bilo “super” ili je guštati u pivi, dvije sasvim dovoljno i biti sposoban i za druge stvari nedugo nakon “uživancije”. Kako daleko bi neki ljudi trebali trčati da bi bili zadovoljni? Mene uvijek vuče pitati, a od čega ti ljudi trče? Kuda bježe? Naravno da sam možda u krivu, jer ljudi vole trčati, ali potpuno mi je suludu, a svaki iole normalan doktor bi vam to i potvrdio, kako slomljeni, crni i otpali nokti, brutalni žuljevi, rastepeni zglobovi čiju bol prikrivamo ibuprofenima, povraćanje od nemogućnosti konzumiranja hrane i tekućine,… su jasni i sasvim nedvojbeni znakovi kojima vam tijelo pokušava objasniti da ste jebeno zabrazdili i da to što radite nije korisno. Jednako kao i pretilost. Nema tu neke razlike jer se radi o dvije krajnosti.
Maraton! Mitska dužina, danas je sve manje mitska, a sve više nešto što su ljudi voljni platiti kako bi sudjelovali. I zapravo, neka sudjeluju. No ono što bih volio da ljudi ne čine jest da umanjuju vrijednost činjenice da je Filipid, grčki trkač koji je prvi to istrčao, nakon toga umro! Događa se i najboljima, zar ne? Nisam ja protiv trčanja ultri, niti maratona, da me netko ne bi krivo interpretirao. Ja sam protiv da to rade ljudi koji nisu adaptirani na izazove koji slijede, a da se “kraće” utrke smatraju trčkaranjem. Pa sprinteri imaju četverogodišnju periodizaciju kako bi istrčali najbolje moguće vrijeme na Olimpijskim igrama. “Samo” 100 metara bez elevacije. Uživajte ljudi u svojoj sportskoj muci. Pretjerivanje nije dobro jer ima predznak “pre”, znači više nego što možemo. Probajte dati 100 posto na 5 ili 10km pa onda odite na piće, dva sa svojim prijateljima, vratite se doma obitelji ili voljenima i budite s njima koji sat kvalitetno kako biste mogli biti potpuno funkcionalni ujutro za jutarnji trening prije posla. Jer uz sve to, imate ćete još bar deset različitih obveza poput kuhanja, čišćenja, pranja, šetanja pasa, čišćenja wc-a od mačke ili krletke od papige, zvanja roditelja ili djece da ih pitate kako su. Život je čitav niz obveza koje nam omogućavaju da živimo pa birajte pomno na što se možete ili želite adaptirati. Kad si zadate manje ciljeve, koje je vjerojatnije ostvariti, niste li unijeli male radosti u svoj život koje će vas držati kroz sve nedaće i izazove koje život pruža? Ne kažem da ne sanjate velike snove, ali snovi da bi se realizirali zahtjevaju racionalni pristup i puno žrtvovanja, a baš ništa ne garantira uspjeh. Jeste li vi spremni na sve to? Sretno!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Ako su fotografije uzete iz drugog izvora, isti je naveden ili fotografija sadržava oznaku od kuda je uzeta ili tko je autor.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!