Već dvije godine ciljam na 4 uspona stepenicama Zagrepčanke, ali ozljede onesposobile opa pokušaja i prije samog starta. Ove godine bilo je napeto s koljenom desetak dana prije starta, neka se tetiva upalila no odlučio sam se primiriti jer nema više odustajanja. Idem na Mega verziju i točka. Ne znam za što mi je to bilo bitno, ali bilo je bitno. Bio sam jednom. Pa jurio sam ja na Grintovec i na neka druga brda, pičio onom vertikalom od Mošćenićke Drage prema Mošćenicama pa onda još gore. To traje puno duže od ovih “sub 5 min” po usponu. Nema dvojbe da to mogu, ali je pitanje u kojem tempu.
Ideja “lako ćemo” je današnji pristup. Onako neopterećen kakav jesam pred utrku, čekam start i znam da svaki uspon traje nešto preko 4 minute. Otprilike. Pa to svatko može izdržati, zar ne? Gledam dragog si frenda Stjepana Dupca koji na Megu ide u vatrogasnom odijelu s maskom na faci i bocom na leđima pa si mislim, njemu bu puno gore neg meni. Ponavljam si ponovno kako sam gazio na Grintovec i ovo nemre biti teže. Iskreno, maleni zajeb. Nije to sve skupa baš tako. Vrlo brzo se prisjećam da Grintovec nije bila utrka, da si nisam nabijan “grabi dvije štenge” tempo, kao sad i da sam u rukama imao dva štapa da se odgurujem. Tog tu nema iako se možeš primati za gelender. Prvi uspon odradio fino, no pluća se odmah osjete. Puno je prašine u stubištu iako se ista ne vidi, no kad tome nadodate hiperventiliranje onda shvatite zašto je teško. Nevjerojatan je Ares Buršić, koji je startao dva mjesta iza mene, dakle s 30 sekundi razlike, a kojeg sam uredno krenuo čuti kako diše nakon negdje 7. kata gdje bi me do 10.-11. prestizao. Nestvarno. To se ponavljalo kroz svih četiri uspona. Ubojito!!! Svaka čast i Aresu na brzini i Stjepanu na posvećenosti da to napravi kao i prethodnih godina pod opterećenjem.
Sreća pa start svakog uspona kreće svakih 20 minuta koje sam uredno koristio za oporavak na suncu ispred Zagrepčanke, pokušavajući zaboraviti prethodni uspon. Drugi i treći uspon bili su duži u odnosu na prvi, jer se jednostavno nisam želio “ukiseliti”. Uglavnom, u drugom usponu sam bio čak i previše oprezan. Treći sam otrčao pažljivo, ali ipak brže da bi za posljednji uspon nekako dobio i malo poticaja jer sam Aresa vidio tek na 15. katu kako me pretiče. Sad kad gledam njegov rezultat, vidim da je i on imao drugu rundu najsporiju, iako toliko je brži od mene da je to za krepat od smijeha! Bih li to ponovio? Apsolutno! Jedino što znam da će poslije toga slijediti cjelodnevno kašljanje. Nisam imao nikakvu upalu mišića ili nešto slično. To je “samo 100” katova. Mentalno sam uspon podijelio 10+10+5. Na 20. katu vidite svjetlost s prozora i nekako znate da sad tu morate stisnuti zube i trčati. Drugih deset proleti u nekom bunilu gdje ne znate zapravo na kojem ste katu. Bih li mogao još koji uspon? Noge kažu da. Možda ne u istom tempu, ali nedvojbeno da. Trčanje brdima, planinarenje i svakodnevna tjelesna aktivnost kroz razne sportove kojima se bavim, pripremila me za ovo, no ako bih nešto trebao popraviti, to bi bilo disanje jer pluća malo nastradaju. Moja bar, iako sam vidio i druge da kašlju. U svakom slučaju, pauza između uspona će vam pomoći da zaboravite da ste se patili do vrha već jednom ili koliko već puta ste bili pa spremno čekate start novog uspona. Za sve one koji nemaju želju ići četiri puta, uvijek su dostupne kraće verzije: jednom, dva puta ili u mješovitom paru. Aposlutna preporuka za testiranje svojih mogućnosti! Vidimo se dogodine, a veselim se i konačnom raspletu situacije u Kupu, s obzirom da je to bila posljednja od 4 utrke koje se boduju. Da vidimo kakav sam all rounder!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!