Ja sam društvena životinja! Tu dvojbi nema. Meni trebaju ljudi većinu vremena. Ne nužno da mi trebaju već volim biti među ljudima koji su otvoreni prema drugima i spremni podijeliti svoje misli, vrijeme i energiju. I zapravo mi ne predstavlja nikakav problem razgovarati s potpunim strancima. To mi je zapravo super! Ne dijelimo nikakve posebne i vrlo osobne stvari, iako ni to ne mora predstavljati problem, već razgovaramo. Danas, dok sam sjedio u svojoj omiljenoj Kava Kavani u Petrovoj, po ne znam koji put sam shvatio kako uživam u razgovoru s vlasnicom Helenom, koja to drži sa suprugom Alenom, frendicom Lanom koju sretnem nakon šetnje psa, ali i potpunim strancima koji dijele svoje dnevne misli sa mnom – njima potpunim strancem. Vjerujem da je riječ o najfinijem odrazu ljudskosti u kojem su sudionici lišeni barijera (bar većine) pa se jedan apsolutno neformalan i otvoren razgovor vodi kao da se znamo već 100 godina. Vikendom dođem ujutro s Vitom, iz šetnje ili trčanja, na porciju najfinije kave iz svih dijelova svijeta te “čašicu razgovora”. Meni kao društvenom biću to je prava mentalna i socijalna gozba, a miris prefine kave koji se širi zrakom kafića u kojem imate pravo na intimu, ali istovremeno toliko ste u malenom prostoru da vas zove da izmijenite misli s ljudima za susjednim stolom, ako vam to odgovara. Prekrasan blend. A Vita uvijek nađe neko društvo, bilo da gnjavi Laninu Lotu koja se inače boji ovčara ili zaljubljeno gnjavi malog Gregora koji se samo želi ugnjezditi njoj u krilo jer je štene kojem je dosta šetnje.
Nije to jedino mjesto koje volim! Još jedno, koje vam sad već godinama guram pod nos kroz podcast Bez pauze je Bonk! Mjesto u kojem, za razliku od Kava Kavane, ćete moći osim domaće pržene kave i finih čajeva, okusiti i kraft pive te poneku pomno odabranu žesticu, vrlo vjerojatno ćete zapodijenuti kakav razgovor u ambijentu koji neodoljivo podsjeća na dnevni boravak. Ili bar dnevni boravak kakav bismo svi poželjeli imati – puno knjiga, ugodne fotelje, veliki televizor, biciklistička oprema i ljubazno osoblje koje poznaje to što ćete popiti bolje od vas, a također bolje od većine konobara i barista. Ako niste sigurni, pitajte ih za preporuku i prilično je vjerojatno da ćete biti oduševljeni njihovom sugestijom. OK, možda niste planirali dnevni boravak s biciklima i biciklističkom opremom, ali biste možda mogli poželjeti pa pokušajte od sada zamišljati svoj dnevni boravak u kojem su i bicikli kojima želite se odvesti negdje u nepoznati svijet i otkriti neko svoju novu i do sada neistraženu dimenziju! Ili davno zaboravljenu od djetinjstva! Bonk je meni posebno mjesto u kojem se istinski osjećam kao doma, a ponajviše volim kad su mi moji dragi Zvonko i Rudhy tamo jer onda sam siguran da će razgovor biti poseban, otvoren, nerijetko intiman i vrlo osoban! Da mi je bliže, vjerojatno bih bio svaki dan tamo koliko tamo volim biti tamo!
Sjećate li se serije Cheers (Kafić uzdravlje… kako je preveden kod nas)? Tamo gdje svatko zna tvoje ime bio je zapravo slogan, kojim se moj dragi prijatelj Neno vodio kad je otvorio caffe bar Čvenk tamo 1997. i vodio ga nekih 25 godina. To je bilo mjesto gdje si u Radićevoj ulici morao biti subotom ujutro. To je bila naša špica koja se odražala do danas iako je Čvenk zatvoren. To je mjesto koje i dalje zovemo Čvenk bez obzira na to koji je ugostitelj u prostoru. Jer idemo “na čvenk”, na “rendes”, sastati se u želji da se vidimo s dragim prijateljima i podijelimo misli! Ovaj tekst tipkam upravo između moje jutarnje rutine u Kava Kavani i odlaska “u Čvenk”, iako ćemo kavu popiti kod mog kuma Kikija u njegovoj filigranskoj radnji “Široka“. To je moja rutina koja mi je potrebna i koju volim. Nije mi teško, a i sina sam nekako pridobio da ide sa mnom i podruži se malo sa starijom ekipom koja ga ne gleda kao klinca već kao dio društva koji donosi neki drugačiji pogled na svijet.
Ma volim ja i Staru Lugarnicu na Sljemenu, gdje imam osjećaj da za mene vrijede druga pravila, kao i Dvorište u Maksimirskoj gdje mi toče omiljeni mi Guinness, a bilo mi je moje mirno mjesto gdje sam mogao popiti kavu na miru dok je sinko bio mali pa bi trčkarao po dvorištu iza zgrade po kojem je kafić dobio ime. Što je to što nas privlači na neka mjesta da poželimo biti znani po imenu, a istovremeno biti dio te neke zajednice koja je sposobna međusobno komunicirati bez ustezanja? Meni je to upravo prekrasno i volim taj osjećaj. Volim započeti razgovor s potpunim strancima, a istovremeno volim se družiti sa svojim najbližim prijateljima uz piće. Volim ja i otići sam u šumu trčati ili bježati brdima s Vitom, ali ima nešto što nas sve skupa tjera da budemo društveni i dijelimo svoje misli s drugima, govorimo gluposti koji put bez žaljenja, poslušamo nešto novo što bi nas obogatilo ili jednostavno usporilo u našem bježanju i dnevnom kaosu. Meni je to potrebno. Možda ne svaki dan i stalno, ali smatram to nekom svojom tjednom socijalnom higijenom jer mi je interakcija s ljudima toliko bitna! Želim i vama ugodan vikend i da se podružite s ljudima koji vam znače! Ili bar da upoznate neke nove, a ako ne znate gdje ćete, eto vam ideje!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!