Iskreno sam sretan što mi sin ima već 15 godina. Za sebe bih rekao da sam čak i donekle kasno postao ocem jer mi je eto sad 50, no nekako si mislim da imam dovoljno vremena još za svoje neke planove, a opet da budem podrška svom djetetu kroz njegovo odrastanje u nadi da ću uspjeti u svom naumu da od njega napravim čovjeka sposobnog za samostalni život. Da, to je načelno naša uloga kao roditelja. Ljubav se zapravo na taj način manifestira, što ne znači da ne možemo biti dragi, nježni i osjećajni kao roditelji, ali preosjećajnost bi mogla biti prilično kontraproduktivna i zapravo stvoriti nesigurnu osobu koja nije sposobna samostalno se brinuti o sebi niti donijeti odluku iza koje će stajati, po sistemu “pusti sine mama će, neka sine bude tata!”. Nekako se ne vidim u ovom posljednjem, a istovremeno uživam u “višku” vremena koje mi ostaje sve češće i češće jer sinko ima svoju briju, svoje ideje, svoje planove,… i to je savršeno u redu. Ne znam kako bi bilo da sam ranije postao ocem, bih li se profesionalno ostvario koliko jesam, no prilično sam siguran da ovo što u posljednje vrijeme nekako vidim od svoje generacije mi ne bi nikako pasalo.
I da se opet netko ne bi našao uvrijeđenim, da ja nešto kritiziram, vaš život, vaša pravila, a ovo je moj blog i moja razmišljanja pa me pustite na miru dok pišem ovaj dnevnik svojih misli. Dakle, imati dijete po prvi put s 50 godina (vrlo okvirno) je za mene i više nego čudno. Kad sam prije xy godina čuo kako jedan poznati redatelj i njegova žena se odlučuju postati roditelji u svojim prilično poznim godinama (on daleko od pedesetih!!), smatrao sam to u najmanju ruku neodgovornim. Iskreno, nekako kao da sam bio u pravu. Oboje su mrtvi, a njihova djeca ne odrastaju uz roditelje. Da, sasvim je moguće da ljudi stradaju kao mlađi i djeca ostanu bez oba roditelja, no da ti roditleji umru od starosti dok si ti maloljetan… meni je to sebično, a vi me kritizirajte koliko vas je volja. Zašto bi se netko trebao brinuti za vašu djecu koju ste vi željeli? Jer ste odlučili biti “djedovi i bake” svojoj djeci?
OK. Hipotetski, ako ste u dobroj formi imate možda 25-35 godina života pred sobom nakon 50-e godine, no ako idete u penziju sa 65, vaše dijete je u najfomativnijem, najuzbudljivijem i najburnijem dijelu svog života gdje treba svu vašu energiju kako ne bi postalo buntovnik bez razloga. Teško mi je vjerovati da ste sa 65 u top formi. A da ne kažem kako djeca koštaju, a penzije su većinom male pa je i vaša financijska moć vrlo vjerojatno limitirana, pod uvjetom da ste podmirili sve svoje kredite do ulaska u penziju. Nisam hejter, samo iznosim fakte koji su stvarni.
A u konačnici, tu je i kriza srednjih godina! Stvarna ili potpuno imaginarna, tu je, a zovite ju kako god hoćete. Je li to ljubavnica, kabrio auto, motor, skok padobranom ili putovanje oko svijeta koje ste željeli cijeli svoj život. Svatko ima svoju neku furku koja se ponovno (pod uvijetom da to niste ostvarili u mladosti pa eto sad ste sve izrotirali) stavlja na pauzu! Jer iskreno, ako i ne stavite na pauzu, prilično ćete usporiti. Još dvojim što misliti, je li to hrabrost ili glupost, ali naravno svakako, to je za svakog vrlo osoban odabir. Ja se samo pitam što su ti ljudi radili do svoje pedesete? Ako su živjeli totalno ludo, zgrtali lovu za miran i stabilan život u “mudrijim godinama”, ako se nikako nisu mogli skrasiti pa su u tim “srednjim godinama” upoznali nekog s kim bi imali potomke… svaka čast. Vjerojatno kad si mlad treba živjeti ludo, dok to tijelo podnosi, no znam vrlo malo takvih. Pedesete treba uživati jer će klinici postati odrasli, roditelji i zeznut će nas svojom djecom… onim mali posrancima koje bismo mogli zvati unucima.
Nekako imam osjećaj da sad kad sam zreo ili bar zreliji, kad sam financijski stabilniji, mogu kvalitetnije uživati u nekim stvarima koje sam si želio, a opet nemam grižnju savjesti da “ostavljam dite materi” dok tako samostalno lutam svijetom kako bih ostvario neke svoje već prije zacrtane ideje. Postati roditeljom sad u ovim godinama bi mi bilo preveliko opterećenje i opet bi me stavilo daleko u drugi plan jer budimo realni, ako želite postaviti mladunca na noge, često ćete istog tog mladunca staviti ispred svega, što je vrlo vjerojatno jedino ispravno. S pedeset to više nisam toliko voljan. To baš nikako ne znači da sam prestao biti roditelj i da ne želim provoditi vrijeme sa svojim sinom. Ne, samo bi blesavac i vrlo površan čitatelj to mogao iščitati iz ovih mojih redaka. Obožavam svog sina i volim svaki trenutak koji mi dozvoli da provedem s njim, makar gledali film s trosjeda u kojem jedan ili čak obojica zaspemo (ja češće). Pa opet, jako volim “me time”, vrijeme za sebe, vrijeme kad otputujem, kad radim što mi se hoće, što smatram da je za mene najbolje, bez da nekome posebno podnosim izvješće. Pedesete su idealne za to! To su one godine kad te sve počinje boljeti, a da ne znaš stvari uzrok, a opet ideš dalje i guraš i veseliš se. Ovo nije hejtanje ikoga. Svatko bira kako ga veseli, kako želi, ja samo pišem eto dnevnik svojih misli u kojem kažem da meni to nije jasno, jer mi ne ulazi u plan i program pedesetih! Sretno vam bilo kojem god “plemenu” pripadate! Uživajte!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!