Utrke su postale unosne, ali ne sve i ne za svakog. Ne nudi svatko dobar trkački proizvod, a činjenica da su se namnožile do te mjere da u istom vikendu imate 2-3 zanimljive utrke je zapravo zastrašujuć. Nije to skroz loše, ali mislim da smo se pogubili malo. Hrvatska ima prekrasnih mjesta i naravno da ona zaslužuju da ih se vidi. To je stvarno jedan prilično kompleksan problem. Manje utrke ne nude zaradu organizatoru, a veće utrke (posebno trail) ostavljaju footprint na prirodu kakav zapravo ne želimo jer se još uvijek možemo ponositi našom prirodom. Dobio sam “prigovor” nedavno da znam zvučati kao da se ispričavam (povremeni disklejmeri) pa ću i sada reći – ja volim utrke! Volim ta druženja, volim organizatore, volim trkače, zagrljaje i lagane razgovore! Često ih vidim kao “izlete”, više nego natjecanja, a ponekad i kao aktivni turizam. Sve legitimno i po tome se ne razlikujem od ostalih.
I što mi znači tih “50%” onda?
Moj je stav, a vi slobodno komentirajte, da su utrke za one koji su u stanju se natjecati, utrkivati! Ukratko, ja bih za sve utrke preko 10km (ajmo možda reći od polumaratona pa naviše) stavio vremensko ograničenje na urtku takvo da se utrka prekida nakon 50% nadodanog vremena od prvoplasiranog. U praksi to izleda ovako: pobjednik dolazi za 1:00:00 sati, što bi značilo da se utrka prekida na 1:30:00. To bi značilo često da ja ne bih imao pravo sudjelovati u utrkama ili bih na nekima ispao DNF. Možda je 50% nešto o čemu bi se dalo diskutirati, ali ne bih dao više od 60%. Zašto? Zato što je to utrka, a ne trening ili poticaj na trčanje. Ako vam je do trčanja, trčite. Sve ostalo je borba s egom i želja da se pohvalite (pohvalimo) na društvenim mrežama s nekom finišerskom medaljicom ili super fotkom poput ove moje naslovne. Ne kažem da nije legalno, ali nema veze s trčanjem. Nema. Baš nema. Više ima veze s pomodarstvom nego trčanjem. Utrke su ogledi izvrsnosti, a ako polumaraton istrčite za 2.5 sata, onda nemate što tražiti na utrci. Kao što ne biste nakon 10 dana skijanja otišli na FIS utrku. Ma niti na lokalnu. Da krenete trenirati tenis, ne biste išli na ATP turnir u prvoj godini igranja tenisa. “Ali trčanje je drugačije…”. Pa zapravo nije. Vaše trčanje može i bez utrka, ali ako već želite na utrku, onda biste trebali biti sposobni parirati, a ne samo završiti.
Završiti utrku nije dovoljno. UTMB ima 45+ sati limit dok ga vrhunski trkači (ipak je to svojevrsno svjetsko prvenstvo iako se tako ne zove) završavaju ispod 20 sati već. Znate li koji je njihov intake hrane, tekućine i suplimenata u odnosu na one koji završavaju u limitu? Značajno manji! Znate li koliko se odriču spavanja oni, a koliko oni koji završavaju pred kraj limita? Gotovo zanemarivo u odnosu na “finišere”. Znate li koliko neispavano i iscrpljeno tijelo bude podložno ozljedama više? Znatno više! Ja ne znam, ali vjerujem da sama logika govori u prilog da je to čista zarada u pitanju, a ne briga o trkačima. Utrka je po meni testiranje izvrsnosti. Sve ostalo bih pripisao pomodarstvu, borbi s egom i nepotrebno testiranje svojih limita kojima često niste dorasli. Ako ste nakon utrke neupotrebljivi, radite krivo. Svoj sam maraton otrčao sam. Izašao iz kuće, otrčao do Sljemena i nazad. Nisam maratonac jer oni to mogu ponoviti i sutra. Ja nisam mogao. Moja Strava i Garmin Connect su privatni jer je zajednici apsolutno nebitno to što ja radim, ali sebi bilježim. Utrke su javne i trudim se svim silama biti konkurentan i doći unutar prvih 50% natjecatelja, ako već ne uspjevam dosegnuti 50% vremena nadodanog od vremena prvoplasiranog. Da, trčao sam izletnički! Jesam! Zato što je dozvoljeno no ne smatram to dobrim za trčanje kao aktivnost kojom se ljudi bave. To je loša propaganda, a finiširanje bez obzira na rezultat, ozljede, psihofizičko stanje tijekom i nakon utrke, trkačku formu i promišljanju o dugotrajnijim posljedicama na zdravlje vjerujem da je potpuno krivo. Trčanje je prekrasno, prirodno i često prilično meditativno, a utrke mogu potpuno iskriviti percepciju toga svega. Uostalom, možda bi se skraćivanjem limita utrke potaknulo ljude da se bolje pripreme, da su snažniji, vještiji, pametniji, sve skupa spremniji za izazov koji je pred njima. Mislim da je benefit sudjelovanja i motivacije za trčanjem kroz utrku vrlo kratkoročno promišljanje sa puno zamki. Trčite zbog sebe, jer je lijepo, a ne zato da biste sebi dokazali nešto što možete svaki dan i bez utrka pa ćete na utrkama istinski zablistati. Ideja je da to što ste na utrci napravili možete ponoviti sutradan… bar približno dobro.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!