Znate ono kad vam je u životu teško toliko da biste se sklupčali u fetus pozu i plakali? Ako je iole iskreno, vjerojatno vas nije briga ni za što osim za taj trenutak i vašu žalost, patnju, nesreću,… tijelo te emocije nekako želi samo iskanalizirati kroz ridanje i suze. Meni je takvih trenutaka u životu bilo tek nekoliko i iskreno, svi su vezani za životinje. Nevjerojatno, ali do sada me nije nikad uhvatila takva tuga za ljudima kao za životinjama, prije svega psima. Ljudske priče bi me ponekad (gledajući možda neku dobro ekranizaciju životne priče poput filmova Mel Gibsona Pasija i Hacksaw Rigde) znali “izuti iz cipela” pa bih zaplakao znajući da nisam dostojan… jednostavno nisam. Ja načelno nisam lik koji se sklupča u fetus pozu i plače, bez obzira jesam li u banani ili ne. Ima toliko stvari zbog kojih moram biti operativan i funkcionalan, toliko stvari koje su dobre u mom životu da jednostavno idem dalje tražeći razlog za sreću.
I biti tužan, biti u kurcu, sjeban, žalostan, nesretan,… sve je to ok i normalno. Sve je to ok i normalno dok ne upališ jebenu kameru ispred sebe, prekineš taj neprekidivi niz tuge zbog nečeg toliko svjesnog kao želja da se snimiš za društvene mreže!!! Pa dobro, koji kurac je s ovim svijetom?! Tko bi ti povjerovao da si stvarno tužan i nesretan, ako imaš sposobnost racionalnog razmišljanja kako će to podići tvoju gledanost na društvenim mrežama?
Ali ne znam što je gore od svega: činjenica da fejkaš tugu ili činjenica da se nađe nekoliko tisuća “srodnih duša” koje vide tu fejk iskrenost i poistovjećuju se odmah s tom osobom? Mi smo svijet mediokriteta koji prolaze kroz život diveći se lažnim bogovima od krvi i mesa. Čudimo se suzama za psima i mačkama te se divimo “odvažnosti dijeljenja emocija”. Zaista pretragično. Nije problem plakanje za ljubimcem. To svakako nije, jer vidio sam ljudine kako plaću za svojim sićušnim psićima. Problem je što smo fejk društvo, što smo slabi. Što je bitnije plakati pred kamerom “da nas cijeli svijet vidi” i skupljati pratitelje i lajkove. Sve za popularnost i ekskluzivu. I naravno, ja sam taj koji je “ljubomoran što to ne mogu”. Ne da ne mogu, nego ne želim. Plakati javno nije problem. Snimati se da bude javno je ozbiljan problem.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!