Znate ono kad vas je mama zatražila da obrišete prašinu ili posaugate sobu (ili stan) pa bi uslijedilo detaljno provjeravanje koliko ste to dobro napravili? Kad nekog zamolite za uslugu pa vam u konačnici nije onako kako ste vi očekivali? Kad kažete da je nekom super play lista, ali fali još 2-3 pjesme? Sve više i više shvaćam koliko je to suludo!
Imao sam svojevremeno jednog šefa koji je imao izraz “outstanding, but… ” (izuzetno, ali…). Što “ali”? Ako je izuzetno, onda se baš nema što za nadodati. Od kud nam ta poremećenost, potreba za nekim lažnim savršenstvom i perfekcionizmom u kojem sami ispadamo potpuno nesavršeni u svojem pristupu drugima od čega ona druga strana zapravo većinu vremena čuje kritiku, koja je rijetko konstruktivna. “Nisi posaugao iza kreveta!”… jer tko sauga iza kreveta? To se radi jednom godišnje! I to nedvojbeno nije danas. I da, ako ste još na izrazu “sauga” umjesto “usisava” i pomislili ste ostaviti komentar na to, onda vjerojatno morate poraditi na svojem “ali – problemu”. Što će se dogoditi ako kojim slučajem ne posaugamo iza kreveta ili ne koristimo izraz “usišemo”. Tu se nameću dva pitanja: je li prostor lišen prašine na podu u većini tog prostora i jeste li shvatili što je pjesnik želio reći. Odgovor na oba pitanja je “da”.
Mi smo općenito opterećeni. I onda smo nesretni jer nam “ne ide”. Ide nam, načelno sasvim dobro, osim kad nam ne ide uopće. To ti je ono kad si fit, ali ti se ne vide trbušnjaci. Pa kome se vide trbušnjaci? Onako kao na reklami za Calvin Klein gaće! I kome je to bitno? Nikad dovoljno dobri. Sebi ili drugima i stalno nas se stavlja u kontekst da ne valjamo. To radimo svojoj djeci, kao što smo radili svojim roditeljima. Ja od svog sina naravno da imam velika očekivanja jer je kapacitet. Tu sam kao roditelj više u zoni “želje” nego stvarnih očekivanja, da budem potpuno iskren, unatoč činjenici da kao i većina roditelja zajebem i ispadne “očekivanje”. Ali nije fora da mu to namećem. Od njega očekujem da je pristojan i da poštuje ljude, a to hoće li biti najbolji u bilo čemu… iskreno me nije briga. Moj je! Zašto to ne primjenjujemo na druge ljude. Prijatelje, poznanike, poslovne kolege i partnere, kao i na članove obitelji te svoje životne partnere. Ako ti ne valja, napravi si sam, ali ne spominji nikome da je to ono kako treba biti. Jedino ako si poslodavac koji ima neki standard proizvoda. To je druga priča. Tko želi “savršeni seks” i kako znaš da je seks savršen? Danas ćete pojesti možda “savršeni” ručak, ali sutra ćete pojesti “savršeniji”? Što znači da ovaj od jučer nije savršen? Jel tako onda i sa seksom? Pa što je onda uopće savršeno? Nabijamo si tempo s označavanjem nečega u superlativu kao da sami sebi moramo reći da radimo nešto izuzetno. Koliko često radimo nešto izuzetno? Puno sam ja sad pitanja tu nasadio.
Mislim da je najbolji način za sretniji život da se za početak odreknemo tog nepotrebnog “ali”. To vam je kao kad nekome kažete “ne kaže se tako, nego ovako”, “ta riječ ne postoji u našem jeziku”. Pa eto, jezici su živi organizmi jer u hrvatskom nije postojao ni “šrafnciger” ni “kacavida” pa eto postoje u obliku tuđica. Uvriježili su se u dnevnom govoru, kroz žargon pa su time postali drugačiji od originala, a svojstveni određenom podneblju unutar naše države pa stoga hrvatskog jezika. Bit je da ili razumijete što vam sugovornik poručuje ili ne, pogotovo kad je riječ o slobodnom govoru (jer drugačije je kad pišete stručni rad u kojem je nužan književno ispravan vokabular… odnosno riječnik). Naša želja da nekog ispravljamo, iako sve dobro razumijemo je nešto na čemu moramo poraditi. Naša očekivanja od drugih su naš teret, ne bi trebao biti njihov. Kad nekog nešto zatražiš, shvati da njegov set vještina, perceptivne mogućnosti ili sposobnosti pa i osobnosti se razlikuju od tvojih. Ja vidim na daleko odlično, ali ruke su mi postale prekratke za čitanje. Nekome je obrnuto. Imamo različite postavke. Ja imam debele prste za tipkanje na mobitelu, slabije vidim na blizu i slanje poruka mi je uglavnom mučno! I osim ako nisam fulao skroz-na-skroz, ne popravljam. Ako ti nije jasno, nazovi me. “Ali to pokazuje da…”… to ništa ne pokazuje osim da ne vidim dobro i fakat ako ti šaljemo poruku, vjerojatno nije baš tako jako bitno. Naši standardi nisu istovjetni ljudima oko nas i nerealno je i kontraproduktivno vrlo često kad očekujemo od drugih da budu na “našem nivou”, umjesto da uživamo u paralelnoj vožnji u nekoj umjerenoj brzini koja je prihvatljiva za oboje. Ako vam je to previše, radije se maknite od ljudi koji vas nerviraju. Bolje za vas, ali i za njih i njihovo samopouzdanje koje svakim svojim komentarom vrlo često ubijate. Odbacite “ali”. Ja stvarno radim na tome! Pokušajte i vi.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!