Zagrebački noćni Cener je iza nas, onaj 14. po redu, što bi meni značilo 11. ako se ne varam. Ove godine išao sam loše. Onako kako je bilo i za očekivati nakon priličnog broja ozljeda, bolesti i post-bolesničkih simptoma koji su iskreno bili gori od same bolesti. Uglavnom, nisam u nekoj životnoj formi, no odlazak na The Cener (kao da ima još koji) nije niti u jednom trenutku bio upitan. Bilo je pitanje samo kako ću ga istrčati, odnosno hoću li išta hodati. Nakon prošlogodišnjeg tempa 4:19 min/km mislim da sam odradio sve što sam želio: ispod 45 min još jednom. I tako je i bilo. Ove godine, uspio sam istrčati. Bila je borba, ne oko udustajanja ili nešto slično, već u glavi, ali ponajviše zbog toga zašto mi je toliko teško, a trčim u tempu 5:05.
Uglavnom, dobrom racionalizacijom, dao sam si do znanja da od daleke 2015. godine, prošlo je dobrih 10. godina priličnog broja aktivnosti na koje sam ponosan (uglavnom), a moje tijelo je pogodio val boli i u redu je da se resetiram. A činjenica da trčim tako “slomljen” u tempu u kojem sam trčao na počecima, govori mi zapravo u korist. Uostalom, kog je briga pa čak i mene, koliko brzo ja trčim. I koliko dugo ja trčim. Bitno je da se krećem. I da se krećem zajedno sa svojim Gradom!
Zašto kažem “dugo”. U posljednjih 10-12 godina naučio sam kako je “jako bitno” kako dugo trčiš. Zapravo uopće nije bitno. Vjerojatno je bitnije koliko brzo trčiš, ako se oko toga trebamo razgovarati, ali ni to baš nije jako bitno. Ovog vikenda imali smo dvije trkačke manifestacije, trčanje na 6 i 12 sati i Zagrebački noćni Cener. Ja apsolutnu prednost dajem Ceneru i reću ću vam zašto. Na Ceneru je nastupilo preko 3500 entuzijasta trkača. U 100 vaših života, vjerojatnost da ćete trebati pretrčati zbog bilo kojeg razloga, više od 10km od jednom, je apsolutno nikakva. A trčanje vam nikad neće vjerojatno stvarati problem, ako trčite cca 5-7 km u prosjeku (što je sasvim dovoljno treniranje za otrčati jednog “cenera” ilitiga 10km) te su benefiti višestruki s tim da se možete “igrati” s tempom i zonama, što će se odraziti vašim fiziološkim performansama. Ne treba biti doktor da bi se došlo do toga. Istovremeno, vjerojatnost da ćete se ozlijediti je daleko manja nego u bilo kojem obliku trčanja preko 20km “kao normalno”. Navodno je nastupilo 200 trkača na 6-12 sati na Mladosti. Onih “odvažnih” (op.a. inspirirano objavom jednog od “odvažnih“). Iskreno, to je statistički apsolutno nebitan podatak naspram 3500 entuzijasta trkača rekreativaca kojima je trčanje dio životne rutine, a ne “život” per se. Kad ti je trčanje glavni životni dio, onda imaš ozbiljnih problema. Ako je to alternativa drogi, pušenju i alkoholu, onda samo nastavi, ali vrlo je vjerojatno da s vremenom dođe droga ponovno – u formi ljekova, bilo onih protiv boli, upala ili psiholoških poremećaja. Ne podnosim tu ideju trkačkog elitizma u kojem su oni koji trče dugo svojevrsni heroji, zapravo lažni proroci, ali radite što vas je volja.
Kako god, hvala na još jednom Ceneru koji je povezao građane u ovim polarizirajućim vremenima, u kojem je jednako bitno trčati i navijati. Zagreb se može i mora hvaliti Zagrebačkim noćnim cenerom kao najsvijetlijim primjerom kako utrku čine ljudi. Ljudi dobre volje, dobrog zdravlja, sretni ljudi koji nakon utrke vrlo često pomišljaju kako će ponovno doći. Kako će nastaviti trenirati i baviti se umjerenom tjelesnom aktivnošću. Taman zdrav omjer muke i sreće, kortizola i dopamina, je ideja da živimo balansirani život.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!