Piše: Morena Bačelić
Predblagdansko ludilo… luda jesam al’ me to sve manje i manje hvata. Gledam kolica u marketu. Zar vam stvarno sve to treba? Da, da…imate djecu, unuke… Kad ste ih zadnji put odveli u šumu na izlet? Ne možete ih odvojiti od ekrana. Ok, neka bleje u ekran al’ u šumi. Malo zrakića i negativnih iona će ipak ući u njihova mala pluća. A i u vaša. Barem između dvije cigarete.
Ima ona izreka „Nek’ zdrav život postane navika“. Isto tako kažu da se navika može steći nakon tri tjedna. Hm…kako kod koga no ima malo istine u tome. Tako je bilo i s mojim trčanjem. Prvi dani puni entuzijazma, uzbuđenosti i nabrijavanja. A onda dođu dani kad nogice bole, vani je grdo vreme (rekli bi u moj kraju) i nemaš volje. E tu dolazimo do ključnog trenutka. Najteži kilometar je onaj od kauča do staze, u mom slučaju ulice. Oblačiš se preko one stvari, sjedaš u auto, krećeš s trčanjem…umireš prvi kilometar, drugi je malo lakši a na trećem si sasvim u redu. Teško ti je, naravno. No, nogice više ne bole, nekako se i vrijeme popravilo a i raspoloženje ti je malo bolje. Završava trening a ti se osjećaš skoro k’o da si završio ne znam koju utrku. Čak si malo i ponosan na sebe i nekako uspravnije, više duhom nego tijelom, odlaziš natrag do auta pa doma.
Dani idu, trening za treningom. Ide se i na neke utrke pa se prati plan i priprema se na veliko, ko pravi trkači. Nekad ti više paše druženje s ekipom „prije-poslije“, nekad bunker party a meni nekad odgovara i naprosto mi treba solo trčanje.
Da, solo trčanje. Ono u kojem samo čuješ svoj dah, ono u kojem si sam – samo ti, tvoj mozak i tvoje emocije. Hoćeš nećeš, u nekom trenutku pričaš sam sa sobom (nadam se u sebi), svakim korakom sve i sva pitanja i odgovori ti se čine puno iskrenijim nego što su to kad si okružen društvom, čak i najbliskijim ljudima. Pred sami sobom smo najiskreniji. Nema laganja. Duboko u sebi znamo pitanje i odgovor ma koliko on bio težak, bolan pa čak i loš. Kad trčim sama, najbolje praznim mozak – kaos i vatromet misli smiruju se, ne grlim drveće al’ osjećam uzemljenje. Kužite? Imaš samo dvije opcije – ili završit trening do kraja ili odustati. Ali, onda nitko nije kriv za prekid treninga. Samo ti.
Danas je Badnjak. Od rođenja se baš ne uklapam u većinu. Pa opet, većini se sviđam takva kakva sam. Slobodan dan. Bakalar, masline i vino imam. Ručak riješen. Kolača imam malo ali i bolje; izbjegavam jedenje „jer se mora“ i „da se ne baci“. Naporan poslovni, ne samo tjedan već i mjesec. Smak svijeta za kraj godine. K’o da nema sutra. Standardno buđenje prije 6 sati ujutro, ne treba sat…kad pređeš neke godine, tijelo samo zna kad je vrijeme, kokoške i ja… Ne želim blagdane i slobodne dane započeti umorno u mozgu. Zahladilo je no meni treba sviježi zrak. Želim osjetiti hladnoću, miris snijega s Platka. Zapravo želim neku slobodu, koliko god to patetično i glupasto zvučalo. Grupica mojih ljudića koje treniram je kapitulirala – neki rade, neki su se ušuškali u toplini doma svog, neki imaju veeelike pripreme za dolazak familije. Odoh sama trčat. Tako mi zapravo i iskreno najviše danas paše.
Na stazi ženska u pedesetima tj. ja i dva momka mlada. Škura bura je odlučila pokazat zube, kiša, hladno. Ali odlično! Momci me malo gledaju ispod oka u stilu, a vidi ove polovnjače, došla trčat….ufurala se…. Odoše momci, ostadoh ja sama. Ja i moj mozak. Zapravo, društvo nam prave još moje smrznute ručice i mjuza sa sluški. Na jednom djelu staze, nalazim se tik do ceste, auti sporo prolaze… Majke mi, mislim da usporavaju da vide koja to budala trči sama po kiši i buri…. I to još na Badnjak!! Ta sigurno niš’ ne dela doma….. ili nema muža i obitelj ili „ni va centru“. Po svim pravilima i mišljenjima šire populacije, danas se treba samo i potpuno posvetiti pripremama za blagdane, kuhat i čistit. Jer, red je a i da ljudi ne govore…. Mirna sam i sretna. Ne marim za red. A mislim da imam više reda nego većina ovih koji žive po pravilima. Zapravo, nastoje živjet. Napunila sam baterije, marim za sebe. Mozak čist, duša napunjena. Kosa od kiše mokra. I da Badnjak je. I? Delan po doma, okružena sam mirom i ljubavlju. I trčim na Badnjak.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!