Pitam se koliko se prijateljstava održi nakon što prestanemo biti u “istom filmu”. Što je s onima koji su vas do prije koji dan gledali kao trkačkog kompanjona, a sad nemaju vremena za nekog netrkača. Iskreno, ovo nije tekst o meni. Ja sam i dalje sposoban trčati, ali to načelno nije dobro za mene, no prilično sam siguran kako ću trčati nakon ugradnje PEP-a (op.a. parcijalne endoproteze, ne protueksplozijskog pregleda). Ja imam prilično širok krug prijatelja, frendova i poznanika (da, to su neke kategorije u mojoj glavi i ne vrijeđajte se unaprijed “ako niste u nekoj od tih”, svi imate svoju dobro “funkciju” jer inače ne biste bili niti u jednoj od tih). No ovo zapravo nije priča o (ne)trčanju, ovo je priča o naših postavkama na koje možemo utjecati i tako postati bolje osobe, privlačnije za druženje.
Ja volim biti okružen ljudima i lako se uklopim u većinu društva. Imam širok spektar interesa, a ponešto i znanja i iskustva pa se načelno lako prilagođavam. Ne volim laž ili grubost u međuljudskim odnosima. Ne volim kad se ljudi, pogotovo partneri nazivaju grubim imenima jer taj osjećaj nepoštivanja je nešto čemu ne želim svjedočiti. Kako sam već preko 30 godina u i oko sustava policije, naučio sam se kako funkcioniraju “muški” sustavi u kojem je zajebancija na tuđi račun glavni način komunikacije i rijetko se dogodi da me nešto izbaci iz takta, gotovo nikad, jer treba razumjeti kontekst, a istovremeno i tko govori. Ovo drugo je jako bitno! Treba razlikovati i poznavati namjeru sugovornika pa ako nam je znano da je zezancija i da nema malicioznu podlogu, treba prihvatiti šalu na svoj račun, a često to zna biti vrlo duhovito. Da sam dobio 1 euro svaki put kad bi se netko našalio na račun moje visine, prilično sam siguran kako bih već bio milijarder. Istovremeno, znam koliko sam visok (nizak) i baš ništa po tom pitanju ne mogu napraviti niti sam na to mogao utjecati ikad. To je tako i nema te stvari koju bih ja mogao učiniti da “ažuriram postavke”. Čemu sekirancija? Zezanciju na svoj račun od onih koji pak nisu na listi prijatelja i frendova… zato imamo dva uha, da na jedno uđe, a na drugo izađe. Ne treba tu davati značaja. Kratko i jasno.
No kroz posljednjih gotovo 15 godina od kad sam se aktivirao u sportu, posebno fitnessu i (trail) trčanju te pisanju o tome svemu kroz društvene mreže i blog, upoznao sam izuzetan broj ljudi. Neka prijateljstva su bila intenzivna i kratkog vijeka, a neka još uvijek traju. Zajednički nazivnik istih je kako su u većini vremena bila iskrena. Bar s moje strane. Ono što sam morao prihvatiti je kako ljudska ludost nema kraja, kao i ni odlučnost da unatoč svim jasnim znakovima o štetnosti nekih odluka, neki ljudi neće odustati od nekih svojih navika. Ovo nije nužno vezano isključivo na sport, ali se čini nekako kontradiktorno kad govorimo o sportu, o tjelesnoj aktivnosti kao dio nečeg pozitivnog i nužnog za normalno funkcioniranje ljudskog organizma. “Ali kako si tako glup(a)?” nije način na koji se prijatelji odnose jedni prema drugima. Prijatelj će ti reći iskreno i reći istinu. To je prijatelj. A na drugoj strani je da shvati i pokuša urazumiti svoje strasti. Ja sam bio s obje strane, a najveći problem je što oni koji govore drugima što bi trebali činiti, obično nemaju dovoljno iskustva da bismo ih shvatili ozbiljno. Ako mi netko tko nikad nije trčao (niti je ortoped!) kaže kako bi mi mogla stradati koljena (… kukovi, stopala,… nebitno) teško da bih tu osobu trebao ikad shvaćati ozbiljno. Jednostavno radi se o osobi koja nema dovoljno znanja ili iskustva. I naravno da mislimo kako smo u pravu i kako se to nama nikad neće dogoditi, a osoba koja nam to govori već u startu je “protivnik” u razgovoru jer nema slične navike.
No onda dođu ono što ću zajedničkim nazivnikom zvati “sportski prijatelji”. S njima dijelite neke prekrasne uspomene, neka posebna jutra u prirodi, neke interesantne utrke, uspone i padove, napore o kojima ćete pričati unucima, no onog trenutka kad niste sposobni ih pratiti vjerojatno je kako ćete prestati biti interesantni za druženje iako ste se nadali kako je to puno više od “sportskog prijateljstva” jer je vaša interakcija kroz te sve aktivnosti, vaši razgovori i dijeljenje iskustava, znanja, emocija, problema,… bila gotovo besprijekorna. Shvatite da je to sve skupa ok. Ljudi se povežu i “odvežu”. To se događa u svemu i svima. Budimo zahvalni na vrijeme i sjećanja koja se povezuju. Zatvarati vrata prijateljstvu zbog izmišljeno povrijeđenog ega je prilično krivo, no vaše je pravo da to baš bude ono ispravno. Nekad nam pašu neka površnija prijateljstva, ono što ja zovem “frendovstvom” u kojima izmjenjujemo iskrenosti i rastemo, ne razmišljajući o tome koliko bi taj odnos mogao trajati, a najbolje ga je uvijek ostaviti otvorenim jer tako nam svima bude na korist dok je god iskren i dobronamjeran. Volim svoje frendove. Ono što mi bude samo žao kad pomislim da ljudi žive dvodimenzionalno, posao i sport pa nitko ne van te dvije skupine ne može opstati kao interesantan. To vam je kao kod mladih roditelja koji samo pričaju o kakici i papici svoje djece. Zastrašujuće dosadno, ali shvatljivo. Moja je želja ovim tekstom potaknuti nas sve da promišljamo van “kakice i papice”, da nam fokus bude na ljudima, a ne na aktivnostima jer nije sve u trčanju i dizanju utega. To bi trebala biti formula za dugotrajnost naših odnosa, a ne centar našeg fokusa.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!