Slušao sam Lood podcast… to je neobično malo jer načelno mi ne odgovara glas voditelja. Nema mi strasti u glasu, onako ukratko. Premirno mi je, ali priznajem kako su mu gosti odlični i cijenim podcast. No na prijedlog, poslušao sam epizodu u kojoj je gostovao dr. Ranko Rajović. Čovjek je apsolutni vrh. I puno toga je on dobroga rekao (najbolje poslušati), a ponajviše me se dojmilo koliko zagovara smanjivanje pristupa ekranima, učenje uz smijeh i kroz igru, stop učenju napamet i što više kretanja. Posebno je istaknuo nelogičnosti kojih se moderni svijet pokušava riješiti, a nužne su za razvoj mozga i razmišljanja (basne su primjer nelogičnosti koje “prolaze”, a takvih primjera ima prilično). Današnja škola ide u smjeru da djeci pojednostavi izbor, bez da razmišljaju, propitkuju i ono najbitnije, da se vesele školi i učenju. Ne znam za vas, ali ja nisam nešto pretjerano volio školu, no veselilo me naučiti nešto novo… sve do trenutka kada bi postalo prekomplicirano. Ili kad bih trebao znati datume ili točne godine pojedinih događaja iz povijesti. Iz hrvatskog sam jedva imao 3, a danas eto već 6-7 godina pišem članke na blogu, što možda dalo naslutiti kako nisam nepismen. Pa opet, trebalo je doći do toga. Praksom do savršenstva (od kojeg sam ja 100 svjetlosnih godina!).
Današnja djeca su drugačija, točnije vremena su se promijenila pa se naša djeca prilagođavaju tim vremenima i time razlikuju u postavkama od nas koji smo se prilagođavali na neke druge uvjete. Gostujući kod Matea Ćorluke u HumanLab podcastu prošli tjedan postavio sam svojevrsnu protutezu u kojoj se pitam, činimo li svojoj djeci medvjeđu uslugu ukoliko ih mičemo od “ekrana” jer ako im oduzmemo ono što je dio njihove budućnosti, moglo bi se dogoditi da neće biti prilagođeni na nove uvjete. Ja sam odrastao u Atari, Commodore, ZX Spectrum, kasnije Amigu i PCeve i nekako sam od samih početaka bio zainteresiran za igrice i rad na osobnim računalima, no nikad nisam ušao u zonu ovisnosti. Vjerojatno me spasila činjenica da nemam izraženu potrebu za pobjedom koja može direktnije dovesti do ovisnosti o ekranima. Danas, kad pogledam svoju generaciju koja je uglavnom konzumentska kad su u pitanju ekrani (društvene mreže, gledanje online sadržaja,…), odnosno pasivna je u odnosu na sadržaj, reklo bi se kako sam ja u koraku s vremenom jer stvaram sadržaj koristeći razne platforme, koje uključuju i pisanje na blogu, snimanje podcasta te obradu audio i video zapisa, bilo da se radi o epizodi podcasta ili kakvom uratku za društvene mreže. Pa opet, jako sam daleko od IT stručnjaka, kojih pak još manje nego ovakvih poput mene. Oni koji nisu skloni kompjuterima, a danas u 21. stoljeću je neminovno da će vam kompjuter trebati, ideja da moraju ispuniti kakav formular, online aplikaciju, prijaviti se za posao ili neki događaj, stvara opaki stres. Što bi bilo sa mnom da su mi onda branili da igram kompjuter kad sam bio klinac?
Da odmah razjasnim i rješim vas dvojbi, ja istinski vjerujem kako je buljenje u ekran, pogotovo pred spavanje, prilično krivo, ako ne i opasno po zdravlje. To tvrdi znanosti i puno puno pametniji ljudi od mene… ili bar više educirani na tom polju. Tko sam ja da bih tome proturiječio? No nitko se ne pita, bi li zabrana, ukidanje, bilo nalik srednjovjekovnom strahu od nepoznatog uslijed čega se ljude spaljivalo na lomačama. Moja je ideja dakle samo promisliti je li baš idealno stvari ukinuti ili mora postojati neki bolji način.
Ono što ja vidim kao problem i to onaj najveći i najopasniji je činjenica da unatoč sve većem broju stručnjaka koji nude rješenje, edukacijski sustav ne ide u korak s vremenom zahvaljujući onima koji ga formiraju i oni koja ga čine. Dakle zakonodavna i izvršna vlast ne funkcioniraju. Oni koji bi trebali osmisliti novi sustav, novi kurikulum, nemaju volje, znanja, muda, strasti,… da to promijene iako se rješenja nude na svakom koraku gotovo. Istovremeno, nema ni kadra koji bi to mogao sprovesti u djelo. Kako će učiteljica pred penziju krenuti učiti djecu nekom sasvim novom sadržaju kad posljednjih deset godina “broji sitno” do penzije, a još joj je ostalo recimo dvije godine do tog “cilja”. Nije ju za kriviti. Teško bi ju se nešto moglo naučiti pod stare dane, a još k tome ima klince koji su privilegirani i kojima “starci drže štangu” pa se profesori iz straha da ne bi u ovoj ekonomskoj neizvjesnosti izgubili posao iako su u pravu, ne usude ništa reći. Ne kažem ja da je bolje bilo kad me bilo strah doći doma s kakvim zapisom u informativki jer ne samo da bih nadrapao u školi zbog zapisa, već bih nadrapao još više doma jer sam došao sa zapisom iz škole. To isto nije dobro. Strah nije dobar niti se tako išta uči, ali profesore se više poštivalo. OK, i mi smo ogovarali i učitelje u osnovoj i profesore u srednjoj, ali jednostavno se nisi usudio ići tako daleko kako klinci danas idu. Ja sam na informativke svog sina išao tako da bih i njega pozvao. Da vidi da mu držim štangu do trenutka kad pređe granicu, a to je nepoštivanje profesora. To je neprihvatljivo. Nikad mu to neću dozvoliti. “Profesorica je kurva i mrzi me” je rečenica koja se provlačila i kroz moju generaciju, isto kao i “pas mi je pojeo bilježnicu”. Povijest se ponavlja (ne citiram sina!!). Zastrašujuće je kako nemamo vremena, kako su promjene nužne bile još prije desetak godina i da moramo stvoriti školski sustav i sustav odgajanja djece u kojem je učenje interesantno, škola privlačna i nikako nešto što bi dijete trebalo mrziti. Učenje napamet, neprimjenjiva znanja i nekritičko slaganje sa svime treba jednostavno izbaciti. Djeca trebaju propitkivati, ali ih treba naučiti da se pripreme kad žele kontrirati, a ne da s poluinformacijama ili krivim informacijama napadaju činjenice iznesene od profesora, a profesori bi trebali željeti pitanja i testiranje iznesenih činjenica jer bi to značilo da ih djeca zapravo slušaju što govore.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!