Odmah ću unaprijed reći kako sam istrčao maraton i dvije ultre (48 i 50km… valjda je to ultra), dakle znam ponešto o tome. Nisu bile službene utrke, ali su zabilježene Garmin satom pa su legitimne kao i bilo koje drugo trčanje jer ako nisi natjecatelj za postolje, apsolutno je nebitno koliko si trčao i kako brzo si trčao. Za tu disciplinu rezultatski je nebitno. Tebi je to možda osobni rekord, ali ako nisi na 10% od rekorda, tvoj je rezultat nebitan u toj kategoriji pa trči onda oko kuće, jeftinije je. OK, u pravu si, kritički čitaoče, tvoje tijelo, tvoje vrijeme, tvoji novci, tvoje pravo,… apsolutno logično. Osim što nema veze ni sa kakvom logikom već čistim hirom. Za sve one koji govore “ti bi sve nešto branio”, apsolutni odgovor je “NE, ja ništa nikome ne bih branio niti to činim”. Ono što bih ja učinio je učinio teže dostupnim, na način da se na utrkama dužim od 10km skrate vremenska ograničenja. Kako? Evo recimo ovako, ali podložno je diskusiji – 50% vremena od prvo plasiranog. Ako je prvi došao za 2 sata, utrka bi završila nakon 3 sata. Tko se nije skrio, magarac je bio, iza pika ne pali. Jednostavno. Zašto? Zato što bi to utjecalo na ljude da treniraju bolje, da se ne tjeraju zbog svog ega i lažnih medalja u nešto čemu nisu dorasli. Istovremeno skratilo bi nepotrebne troškove za organizatora, utjecanje na promet ili okoliš, a istovremeno na zdravlje sudionika koji zbog pomodarstva i želje da budu “maratonci” (nisi ako ne trčiš maratone stalno i točka), tjeraju svoja tijela u zonu ozljeda. Kratko i jasno, a kome treba pojašnjenje neka pita nekog ortopeda, profesora kineziologije, fizijatra, kardiologa,… uglavnom stručnjaka, a ne priučenog gurua trčanja kojem je glavni izvor informacija trkačka biblija “Born to run”. Ako polumaraton trčiš 2:30, onda to stvarno nije za tebe. Trči kraće utrke, a psihijatrijske probleme ostavi za psihijatra. Daleko učinkovitije. Kad ti pukne noga ideš li na traumatologiju ili to istrčiš? Ne, odabereš stručnjaka traumatologij. Kad krepa auto ideš li kod mehaničara ili iscjeljitelja? Ne kompliciraj. Život je daleko više od jedne stvari… koja god to bila.
“Ali tko si ti da ti meni kažeš što bih ja trebao?” – pa eto nakon 100 podcast razgovora (vidi prof.dr.sc. Gorana Markovića ako ja nisam relevantan), 15 godina gotovo svakodnevne tjelesne aktivnosti, mnogobrojnih utrka, pročitanih knjiga, poslušanih podcasta stručnjaka, poneke operacije, višestrukih ozljeda uslijed bavljenja različitim sportovima,… ukratko temeljem osobnog i tuđeg iskustva, mogu s priličnom sigurnoću, na svom blogu, iznijeti svoje mišljenje – ljudi, pretjerujete i to nikako nije dobro za vas. Je li normalno da čovjek svaki dan radi 10-12 sati? Nije. To upućuje da je fokusiran uglavnom na jednu stvar. Ako isključimo egzistencijalne probleme kao moguće opravdanje toga, svaki drugi razlog i pojašnjenje upućuje na “work overload”, krivo upravljanje resursima ili manjak vještine / znanja / iskustva/ lostike / ljudstva. Dakle, krivo.
Tijelu ne trebaju ultre! Nikad u stvarnom životu vi takvo što ne biste napravili. Trčali 40km. Nitko nikad nije osim zbog izmišljotine zvane sport. “Ali ljudi su lovili nekad” – jesu, ali nisu trčali 40km. Hodali su i progonili svoj plijen koji se ne može hladiti znojem poput čovjeka. Dakle, hodajte dugo, ali ne treba trčati. Ujedno, teško da su trčali 40km za nekom antilopom ili bizonom. Dajte si zamislite da trčite za bizonom ili jelenom. Vjerojatnije je da bi vas napao pa bolje da ne probate. Dajte najte…
Apsolutno sam za to da trčite. Trčite na tjednoj bazi kao dio vaše kulture kretanja. Pa čak i da trčite svaki dan 5km trebalo bi sve biti ok. Osim ako vaš genetski kod ne kaže drugačije pa vaši zglobovi propadaju brže od vaših intimnih idola. Nemojte se uspoređivati ni opremom ni brzinskim / dužinskim apetitima s nekim Kilianom Jornetom. To nema nikakvog smisla. OK, ako imate love, kupite si iste tenisice kakve on nosi. Možda vas motivira da trčite brže, a ne da se vučete planinom danima, umjesto satima. Istovremeno, tko god nije profesionalac, a ide na ultre, prilično sam siguran da ima neke ozbiljne “rupe” u osobnom životu. Ovo nije kritika već samo stavljanje stvari u neke okvire društvenih normi ili obaveza. O čemu govorim? Ukratko, negdje nešto propuštate. Znam jer sam i sam imao fazu kad sam propuštao stvari. Ako trčite ultre i ozbiljno trenirate za to (uključuje i maratone), vrlo je vjerojatno da i/ili nemate partnera/partnericu, nemate potomke, nemate kućne ljubimce, ne provodite dovoljno vremena s djecom, nema seksa, ne vidite prijatelje, roditelje, razgovarate isključivo s istomišljenicima koji trče ultre jer ostali vam nisu interesantni, propuštate rođendan i imendane, godišnjice… pročitajte ponovno “i/ili” – što znači da je jedno ili možda sve od navedenog. Neke prijatelje ne mogu vidjeti ni na svom rođendanu, a pozvani su, a kamoli da bih ih vidio subotom na kavi u gradu. Isključivost je ubojica romantike međuljudskih odnosa, a kad trenirate za ultru nemate vremena za kino, kazalište, šetnju gradom, kavicu ili putovanje koje ne uključuje trčanje. Naravno, vaš život, vaša pravila. Samo mi nemojte govoriti da stižete sve jer ja, “majstor stizanja svega” ne stižem, a svoje najduže dionice sam odradio u pandemiji jer eto druženje je bilo svedeno na minimum (plus posebne okolnosti imunokompomitiranosti meni bližnjih u to vrijeme koje su upućivale na dodatnu distancu). A promislite možda vaše propuštanje odnosa predstavlja i stvarno zanemarivanje! Pri tome primarno mislim na vašu djecu i partnere. Danas? Trčim, penjem, skijam, plivam, dižem utege, ronim, vozim bicikl, hodam, šećem psa, popijem i rakiju, pivu, vino, pojedem slatko i masno povremeno, družim se, radim, volim, ševim, ljubim, grlim, vozim motor, držim do rutina ispijanja kave s prijateljima, psujem i trudim se biti ljubazan… uvijek ostavljam neko vrijeme za sebe, ali dajem se ljudima koje želim oko sebe. I da, spavam mirno. Znam što ne radim – pomišljam kako je trčanje ultri nešto što mi treba. Ne komentirajte članak samo da biste me uvjerili kako sam u krivu oko vaših odabira, već dobro iskomentirajte u sebi je li vaš život zapravo jako monoton i posvećen samo jednoj stvari, gdje je sve što radite zapravo postavljeno tako da možete i dalje raditi tu jednu stvar. Svaka čast anomalijama koje imaju i ultru i život… koji uključuje roditeljstvo i bračni/partnerski odnos te dnevni posao. Ako to nemate, osim što propuštate život (isprika za one koji ne mogu imati djece, nisam mislio na vas!), vi nemate pravo komentirati ništa jer imate puno previše vremena pa stignete i na ultru. Live a little!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!