Krenuo sam jučer malo kasnije na Bikčevićevu zbog obiteljskih obaveza i naišao na očekivanu gužvu, što na parkiralištu što na stazi. Sve razumljivo. Proljetni dan usred zime zaslužio je da svi izlete van uhvatiti što je moguće više sunca.
Vani je bilo 15 stupnjeva u hladu. 15 stupnjeva Celzijusa! 2. veljače! OK, smanjit ću doživljaj. Dakle, tko je god otišao jednom na brdo ili otišao baviti se nekom tjelesnom aktivnošću na toj temperaturi, apsolutno mu je trebalo biti jasno kako će na 10 minuta biti vrijeme za kratke rukave. Ja sam naravno bio u svojoj klasičnoj varijanti šorca i kratkih rukava, ali sam u trail ruksak ubacio šuškavac za slučaj vjetra. No ono na što sam naišao po putu, stvarno me ostavilo u čudu. Ljudi dakle hodaju u pernatim jaknama do koljena dugačkim te ih onda pokušavaju smotati nekako oko sebe, objesiti na rukak, nose u rukama,… ja to uopće ne razumijem. Oblače one timberlandice do pola potkoljenice, skroz zavezane kao da je vani najmanje -5 C, a ne 15 (i onda nadodajte vrućinu zbog kretanja uzbrdo). Nisam jednom uzeto previše stvari na brdo (uglavnom zbog sina, kako bih bio siguran da mu neće biti zima ili da se može presvući), no ovo je ipak previše. Na Bikčevićevoj nije bilo blata gotovo uopće tako da ste mogli ići i u sandalama, no tenisice su bile najprikladnija obuća. Čak i one za šetnju špicom bi bile ok. Medvednica nije Himalaja pa mi je teško zamisliti čemu to zabundavanje zbog kojeg kreće patnja i dodatni problemi ionako već prevelikom zalogaju odlaska na planinarenje do Puntijarke zbog činjenice da ste to učinili tek jednom ili nikad prije.
No i to mogu shvatiti, ako se jako potrudim. Riječ je o neiskustvu koje kao posljedicu ima neprikladno odjevanje za tjelesnu aktivnost. Nikad niste prije bili pa ok, desi se. Slijedeći put ćete imati više informacija i iskustva pa možda odlučite odjenuti nešto prikladnije.
Ali nešto što ne mogu nikako shvatiti jest šminka! Tekući puder koji zatvara pore na licu zbog čega koža “ne diše” kako bi trebala, našminkane usne, maskara, umjetne trepavice i pomno složena frizura. Da živim sto života to ne bih mogao razumijeti. Znam da će biti kritika na moj račun zbog ovog što ću sad reći, no moj je osobni stav kako tim ljudima nije mjesto u prirodi. Zašto? Zato što ne razumije koncept prirodnog. Ne vidim apsolutno ništa što ih veže na prirodu jer je šminka apsolutno neprirodna. Ne kažem da sam protivnik šminkanja i uređivanja. Ne. Dapače, fizički izgled isto je bitan, bar većini ljudi, no apsolutno nije u skladu pri tjelesnoj aktivnosti u prirodi.
Sa bi netko mogao reći “pa ne biraš li ti boje?”, “ne slažeš li boju tenisica i majice?”,… vjerojatno da, ali ne stavljam sloj tekućeg pudera na lice kojim štopam pore, a ujedno, do kraja moje šetnje brdom, vrlo je vjerojatno kako će sve na meni poprimiti zemljane tonove ili biti bar natočkano blatnim flekicama.
Nikome ja ništa ne branim. Moj je stav da to nije u skladu s prirodom, odnosno da bi ideja da se provede dan u prirodi trebala stavljati naglasak na prirodu, a ne na fizički izgled. Ispada da je forma bitnija od sadržaja.
Ljuti li me to? Nimalo. Samo mi je bedasto i nejasno. Jasno mi je da svi koji završe na brdu nemaju pet različitih parova obuće i planinarsku odjeću te da nisu nužno informirani kako se najbolje odjenuti, no istinski ne razumijem umjetne trepavice i ruž na usnama. Ipak, prihvatit ću ako se zbog istog poboljšaju tjelesne performanse. Čini se kako i ja mogu u tom slučaju nešto naučiti.
I da, slobodno komentirajte jer možda sam ja potpuno u krivu i postoji sasvim dobro i jednostavno objašnjenje koje ja, dok mi se znoj cijedi s čela u oči, nikako ne vidim ni ne prepoznajem.