Da mi je novčić za svaki put kad sam čuo od nekog da sam “lud” mislim da bih mogao komotno dati otkaz i uživati u blagodatima života na konto podebljeg bankovnog računa. Čak sam jedno vrijeme, ponajviše kao klinac, mislio kako je to super, to je ono kao biti cool, biti drugačiji od drugih, otkačen! Naravno da mi je to imponiralo jer biti cool, otkačen, drugačiji, ludi klinac je nešto što valjda svaki normalni tinejđer priželjkuje.
Inicijalni osjećaj da te netko smatra ludim ima za svoju dugoročnu posljedicu da svi s vremenom misle da si lud ili bar da s tobom nešto nije u redu. To koji put može biti i odraz stvarnosti, no ukoliko se krećeš ispravnim putem, a svi drugi ti govore da si lud, možda je vrijeme da promijeniš taktiku ili to mi svi luđaci učinimo te damo do znanja da činjenica “da smo ludi zato što se bavimo sportom i slobodno vrijeme provodimo uz određeni fizički napor u prirodi” nije ludost, već nužnost za razliku od sjedalačkih monotonih navika onih “normalnih”.
Primamljivost ludila
Ove sam godine ušao u svojevrsni verbalni fajt s nekim svojim dugovječnim prijateljima jer sam se umorio objašnjavati svoj način života. Ni mami ne dam da me gnjavi s mojim odabirima. Zapravo ne dozvoljavam nikome da mi govori bilo što iz pozicije “bika koji sjedi”… ili “krave” da budem politički korektan. Moj put je meni ispravan i ja sam taj koji diktira kako ću živjeti, unatoč činjenici da na moj život utječe i roditeljstvo, partnerstvo, prijateljstvo, posao, vremenski uvijeti (ne pretjerano). No ono što mi nikako nije prihvatljivo da mi netko iz “kauča”, rokajući svoju treću pivicu objašnjava kako sam ja lud, a on normalan. Takvo “normalno” me uopće ne zanima jer sam bio tamo i dosadno je. Potpuno je neispirativno i bezveze. Činjenica da sam odlučio živjeti život punim plućima, dok neki sramežljivo i puni bojazni ostaje zarobljeni u svom “sigurnom svijetu” nikako ne znači da sam otvoren za komentare o nekakvom pretjerivanju. To bih prihvatio kao konstruktivnu kritiku uz ponuđene alternative i neka osobna iskustva samo od nekog tko ima slične životne navike. Prihvatio bih to kao priliku za evoluiranje.
Zašto me to smeta? Zato što sam upravo to bio ja i znam kako je tako živjeti. Ujutro bih se probudio, otišao na posao, kavica, pljugica, navečer filmska večer uz pivicu i čips. Danas imam 71 kg, a svojem najgorem izdanju imao sam 80. To što netko vodi takav život meni uopće nije problem do trenutka kad od mene pokušavaju napraviti luđaka. Na meni nije da sudim, ali ne dozvoljavam da me takvi komentiraju ili mi objašnjavaju kako su u pravu. Taj život nije za mene. Nikad nije bio, ali mi se dogodio.
Ta ludost zvuči jako privlačno na prvu no prihvaćanjem iste zapravo si činimo medvjeđu uslugu jer su ljudi oko nas skloni pojednostaviti stvari i naš aktivni, apsolutno ispravan način života pretvoriti u ludilo. Već sam spomenuo kako mi je i samom nekako zapela za uho pjesma Crazy od Lost Frequencies dok sam trčao Karlovački cener po kišurini uz munje i gromove. Ok, to bi se čak i moglo okarakterizirati kao svojevrsno ludilo ili nešto manje odgovorno pa je pjesma bila gotovo pa prigodna. No ludilo nije kad u glavi racionalno posložite potencijalne rizike te odlučite kako su opasnosti zanemarive te je nastavak vaše aktivnosti sasvim prihvatljiv. Ludost nije kad odete trčati po kiši. Nije ni kad odete planinariti na Velebit po 40+ stupnjeva. Kilian Jornet je u jednom svojem postu na Instragramu lijepo objasnio razlike rizika i opasnosti. Morate biti svjesni svojih mogućnosti i vašeg okruženja.
Ne govorim vam što biste trebali raditi i što biste trebali govoriti, ali promislite o ovom što sam vam sad rekao. Svi mi koji se krećemo, tjelesno smo aktivni i pazimo što konzumiramo, trebali bismo se odnositi jedni prema drugima kao da je to benchmark normalnog ponašanja. Pitam se kako bi se osoba kojoj je strana tjelesna aktivnost osjećala da joj kažemo kako je luda.
Za pretpostaviti je kako bi se vjerojatno čudili vašem komentaru njihovog načina života, ako ne i uvrijedili. Da, ja sam znao komentirati druge, vjerojatno to i danas povremeno činim, no osobno sam napravio veliki korak u smjeru što ne želim činiti: govoriti ljudima što da rade. Ovo nije taj članak, ali je ideja da promislite možemo li drugačije. Krećem naravno od sebe. Ideja je staviti naglasak na pozitivno. Ne, nisam sterilan niti bilo što slično, ali ta ludost daje zapravo za pravo i svojevrsnu municiju onima koji se ne slažu s načinom života u kojem se ljudi trude živjeti zdravije. Ja nisam lud, ako se dignem ujutro u 4 i odem trčati na Sljeme prije posla. To nije ludost. To je gušt. Neopisiv nekom tko to nije probao. Zadnja stvar koja mi pada na pamet u trenucima dok gledam svoj grad kako spava pod mojih nogama je ludost. Osjećaji koji mi se javljaju su osjećaj sreće i zahvalnosti zbog činjenice da sam bio “bolji” od one inertne verzije sebe koja bi to propustila. Ludost mi nikad ne pada na pamet bez obzira što se koji put pitam “koji mi je klinac da se tako rano probudim”. Nekad mi je i 7 ujutro rano (vrlo rijetko!), ali bit je da se pomaknem. To nikako nije ludost. To je fokusiranost i odlučnost.
I sjetim se Maria aka Ludog Lovre i zapravo vjerujem kako je motivacija mnogima pa mi je teško to povezati s ludošću. Neki dan sam mu i napisao u komentar najavu ovog članka (koji nije o njemu!!), nakon što je napisao jednu lijepu objavu pa se nekako nametnulo da ga nazovem Mudri Lovro umjesto Ludi. Tako mi je draže. Pozitivnije je. Ok, možda nije tako zvučno kao ludo, ali to i je problem s nama jer uvijek tražimo nešto privlačnije unatoč činjenici da nas ljepota okružuje.
Dakle, budite veseli, razigrani, promišljeni ili nepromišljeni i spontani koji put, djetinjasti,… pozitivni u srcu i glavi, ali ne dajte da vas ljudi koji vas ne inspiriraju stavljaju u neke gabarite kojima ne pripadate. Motivirajte ljude oko sebe, budite afirmativni i svijetli primjeri. Ako i nudite kritiku, ponudite i alternativu, rješenje i posvjedočite to uživo svojim ponašanjem.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!