Ovaj je članak samo mrvu duži od prethodna dva, čisto da ne bude i četvrti… samo na znanje.
Treći dan donio je Ultru za hrvatski skyrunning tim, a dio se ekipe koja ima utrku u nedjelju, na 30km je odlučio asistirati na neliko kontrolnih točaka. Među prvima je bila Grebaja na koju smo se uputili Martina i ja kako bismo odradili planinarenje i upoznali se s njenom stazom. Sve skupa to nije nešto dugačak dio, a praktički smo krenuli iz zone okrepe u Grebaji s koje puca pogled prema Karamfilima i masivu koji razgraničuje Albaniju i Crnu Goru. Da vas netko ispusti tamo, istinsti je teško reći gdje se nalazite. Mogli biste komotno reći da su Dolomiti. Da je Slovenija, Austrija ili Italija. Prateći još jedan gpx log koji je dao Bojan Grbić (hvala Boki!), krećemo uzbrdo kroz šumu i hlad, a nakon nekih 3km izlazimo na livade podno Volušnice (naš gpx). Šuma pruža dobru zaštitu od sunca koja će nam nedostajati slijedećih nekoliko sati.
Ideja je bila ne pretjerati jer ipak sutra je Martinina utrka, no ovdje se nižu vrhovi jedan za drugim dok hodate singlicama. Volušnica je nedvojbeno jedan izbočeni vidikovac s kojeg puca fantastičan pogled na sve strane, a istovremeno je kontrolna točka Ultre i Skya. Strmi uspon, nimalo za trčanje, nakon kojeg se strmopizdite u mali šumarak i potom po grebenu ponovno kreće uspon prema vrhu Talijanka (koju ja uporno zovem Partizanka). Taj predio naziva se (ako sam dobro shvatio) Popadija i u podnožju te Talijanke nalazila se okrepna stanica. Nakon Volušnice, govorim Martini kako je sve skupa previše izloženo suncu i da ne želim riskirati da mi Vita kolabira pa Martina sama (tako je odlučila) nastavlja prema Talijanki po grebenu “konzumirajući” tako puni profil staze koji će sutra prijeći u drugom dijelu, dok se ja držim nekog prečkanja do sedla gdje smo se dogovorili naći. I tu trpam psa u neki hlad između stijena dok ona ne dođe. U jednom trenutku njenog silaska čujem ju kako viče “snimaj Goluba”, koji se munjevito spušta kao prvi u poretku od Hrvata. Nakon njega smo ulovili i Danu, Marijana i Marka, jer smo mojom krivicom, nakon zapričavanja s Milošem Spartakom koji me ubro usred crnogorskih planina s pitanjem: Jesi ti onaj što radi podcast? Dakle, evidentno je da sam se zanio u razgovoru jer umjesto da nakon sedla odemo prema Grebaji, mi zapalili prema okrepi, što je bila prilična greška jer na tu visinsku razliku i udaljenost (cca 1500m udaljenosti/240m visinske) Martina nije računala. Mea culpa, mea maxima culpa! No kako je to Martina vrlo diplomatski i romantično “racionalizirala” imali smo priliku svjedočiti prolasku momaka nakon Goluba. Odlično su se kretali i dobro izgledali! Uglavnom, vratili smo se do sedkla i krenuli u šumarak prema stadu ovaca, a jedan mladić nam kaže kako je i pas s njima. Na svu sreću pas se nije puno obazirao na Vitu, a i puno je manji bio. Ispod te šume ima tekuće vode i malo kadica u kojoj se Vita rashladila, ali smo komotno mogli stati svo troje.
Valja reći kako do tamo nema nigdje vode. Nema potoka, osim nečega nalik tome na Popadiji pa je prilično zeznuto ohladiti se. Kako god, na putu smo do Grebaje i s jedne uzvisine Martina kuži Danijelu kako je izišla iz šume i kreće na Volušnicu. Vičemo, navijamo i ona uzvraća! Vjerujem da smo joj dali vjetar u leđa. Vjetar kojeg tamo tog dana nije bilo. Samo sunce i planine. Po putu do dolje srećemo i Lanu koja je zaostajala, ali odlučno gazila dalje. Sreli i Marinka koji se razbio na prvom dijelu i imao bolove u kuku, no junački stisnuo zube i nastavio. Sad nam je već bilo dosta i zapravo smo odlučili kako ćemo prvo u Grebaju dočekati ekipu, prije svega cimericu Danijelu, a dok smo mi došli, Golub je već bio u cilju! Kakav car! Mi smo propustili njegov ulazak u cilj jer se na Grebaji valjalo osvježiti i utvrditi koje je crnogorsko pivo volje: Jelen ili Nikšićko… i dalje ne znam, no krenuli smo put Gusinja da se pridružimo navijanju. Jedan po jedan nizali su se hrvatski predstavnici i svaki puta je to bio veliki razlog za slavlje. Slavlje u lokalnoj birtiji gdje ne služe veliku pivu jer je nema. Možda i bolje jer nitko nije pretjerivao onda. A najveća fora je što ima i cedevite! Kao da smo doma…, ali nismo. Razgovora nije nedostajalo, što o situacijama na utrkama, što o bilo čemu drugome. Ekipa je istinski divna i to je vjerojatno najljepši dio ovog odlaska u Crnu Goru. Nakon što smo dočekali Danči, otišli smo na Martinin brifing za sutrašnju utrku i dan je trebalo privoditi kraju jer sutra je utrka. Svi smo sretni zbog Danijele! Otrčala je svoju utrku. Onako kako treba. I znala je to. Pripremili smo stvari za sutra (Martina i ja se skompletirali za put u Hrvatsku) i otišli spavati.
Nedjelja ujutro donosi još jedno prekrasno jutro no jasno nam je da će dan biti duži i topliji od onog subotnjeg. Meni će biti duži. Kako je to moguće kad ne trčim? Pa kad stojite na jednom mjestu i čekate na okrepnoj stanici u Grebaji, dan dugo traje. OK, to je zapravo jutro bilo. No bilo je zabavno dok smo čekali Martinu i Dijanu. Gledaš sve te super ljude koji daju sve od sebe u ovoj prekrasnoj prirodi Bogu iza nogu, a nedvojbeno je da je Vana odradila super posao. Na okrepi smo se dogovorili tko će što raditi, ovisno o tome tko od trkača dolazi. Neki su snimali, fotkali, drugi točili, mješali izotonike, trpali ruksake, treći hladili i zaljevali vodom. Odlična ekipa i svi od reda dragi ljudi. U konačnici, Danijela uzvraća Martini i zamjećuje nju i Dijanu kako silaze po strmini prema Grebaji. One se dernjaju i mašu, a uskoro ulaze u zonu okrepe pa ih opskrbljujemo za dalje u maniri F1 pistopa… ok, nešto mrvu sporije pa cure nastavljuju prema Volušnici. Martina sada zna kamo ide i zna što ju čeka. Odlično se osjećala i to je jedino bitno. Spremne su obje i nastavljaju zajedno, a mi se svi skupa kupimo prema cilju u Gusinju kako bismo dočekali naš tim i navijali za njih. Vana dolazi prva. Apsolutno netaknuta utrkom koja je iza nje. Kao da bi mogla ponovno. Kapa dolje. Moram samo spomenuti gospodina kojeg čini se svi znaju, a zovu ga Gane. Imao sam priliku poslušati nakratko tog prilično srdačnog i skromnog trkača od 62 godine (ako sam dobro shvatio), koji ne samo da je trčao Sky, već je to napravio nakon što je trčao i Vertical i Ultru prethodnih dana. I ne samo da nije došao zadnji već je došao negdje u sredini, ispred daleko mlađih od sebe. Netko bi se vjerojatno našalio da je stariji pa je imao više vremena trenirati, ali čovjek je inspiracija i nedvojbeno daje nam svima za pravo nadati se kako bismo mogli dobro ostariti. Daje nadu u dugovječnost ako nastavimo biti aktivni. Kapa dolje, vrli gospodine. Ali kapa dolje i hrvatskom timu. Svi su završili i bez ozljeda. Žuljevi se ne računaju, Danijela! Vjerujem kako je ukupno 12. mjesto prilično dobro jer kad pogledate natjecatelje ostalih država, jasno vam je kako se puno više ulaže u trail trčanje i da je to stvar prestiža i gotovo državnog interesa. To su države s razvijenim planinskim turizmom (Italija i Španjolska recimo) pa je jasno kako njihovi trkači prednjače.
Dan je dug i dosadan kad sjediš za stolom nasred te prašnjave, raskopane (u rekonstrukciji) glavne gusinjske ulice pa više ne znaš što bi popio. Popio sam malu pivu (jer moram voziti pa neću piti), kavu, limunadu, hektolitar vode,… jednostavno nisam od sjedenja u birtiji, no i to se mora koji put i zapravo sam spreman za ići put Hrvatske. Strpljivost je vrlina, a mi smo tako vrlo dočekali sve naše natjecatelje, a Martina i Dijana utrčavaju ruku pod ruku u cilj negdje iza 14 sati kako smo ih i očekivali. Nažalost, vremena za slavlje, veselje i ispijanje piva nema jer Martina i ja imamo bar 8 sati do Dalmacije pa joj se nudi samo kratki odmor i kupanje u hladnoj vodi improviziranog bazena pored starta dok ja odnosim/donosim stvari i dofuravam auto do ciljne zone. Brzinski se pozdravljamo s našom dragom ekipom i krećemo na sad već poznati put prema Lijepoj našoj. Znamo da je ispred nas Albanska granica na kojoj će biti nepotrebnih pitanja, ispisivanja rukom naših podataka vjerojatno u teke za osnovnu školu i nekako smo ok s tim. Na granici nas pita policajac imamo li zelenu kartu od auta, na što mu odgovaramo da imamo, no nikako ju naći, što mu je bilo sasvim dovoljno da nam kaže: “I believe you! I believe you!” i odlazi upisati podatke bez suvišnog zadržavanja pa ubrzo ulazimo put klanca rijeke Cemi u kojem ni ovaj put ne stajemo. To je vjerojatno jedna od stvari koju mi je žao što nismo napravili. Bilo je tu i Hridsko jezero koje smo propustili, a naša ekipa odradila u pondjeljak.
I tako krenusmo mi put našeg odredišta, doma, lijepe “uređene” naše i ponovno se istim putem vračajuć naišli na sve one prirodne ljepote i grozote neciviliziranog. Ulazak u Crnu Goru iz Albanije, unatoč “gužvi” od dva auta ispred nas, trajao je kojih 15 minuta. To je nedvojbeno idiotarija, jer želiš ići boljim, kraćim, bržim putem i onda te sjebe nečiji rukopis. I onda naletiš na prometnu, dva auta na zavoju (uopće ne razumijem kakav je to bio scenarij) u kojem jedna osoba, biciklist izgubi život, a obitelji onih u automobilima ostanu obilježene jednom groznom uspomenom. Užas! Ali to se događa svugdje! Sreća naša da smo cijelo vrijeme puta bili maksimalno oprezni jer onaj koji je iscrtavao pune i isprekidane trake po crnogorskim cestama bi trebao ozbiljno odgovarati za kriminalno opasnu rabotu! Ne znam kako tamo ne pogiba daleko više ljudi jer je preticanje omogućeno na mjestima gdje je stvar samo čuda da nema mrtvih i ozlijeđenih (tipa, pred tunelom dozvoljeno preticanje po nepreglednoj strani zavoja koji prethodi!!). No na svoje odredište dolazimo za predviđenih 8 sati, gladni jer nigdje na benzinskim postajama nema gotovo ništa za pojesti. Tek pred granicom s Hrvatskom imaju dva tri sendviča. Sretni da smo doma. Sretni da smo imali prilike vidjeti prekrasnu priliku i družiti se s nekim prekrasnim ljudima iz Hrvatske i Europe. Upoznao sam neke nove, krasne ljude. Ne ono preko fejsbuka, nego onako osobno, bez filtera. Podružio sam se s ljudima koje rijetko vidim, a iznimno su mi dragi. I to je vjerojatno ono najbolje što odnosim iz Crne Gore.
Za kraj moj osobni stav koji ću podijeliti kako bi ljudima bilo jasnije gdje idu. Ako vas zanimaju samo priroda i (vaše) društvo, onda ne možete pogriješiti. Znači da ste fleksibilni i mrzli kak špricer. Vas ne može ništa uzrujati i boli vas džon hoćete li imati unfal s neregistriranim autom, hoće li vas tražiti kojekakve papire na granici u stilu FT1P i Mice Ubice, jesu li vaši susjedi dragi domaćini ili dio kolektiva koji sudjeluje u švercu… uglavnom svega,… ja to nisam. Ja volim uređen sustav. Hrvatsku stavljam kao minimum, a kod nas daleko da je sve uređeno. Ipak, oduševljen sam prirodom, no to mi nije dovoljno. Sve to možete vidjeti u Sloveniji, gdje ćete znati da ste zajebali s bržom vožnjom jer ćete dobiti dokaz o tome i ok je onda platiti. Dva eura za malu Nikšićku usred ničega na razrovanom trgu sela zvanog Gusinje je previše i pitanja poput “a koliko bi platio u Zagrebu” su deplasirana jer Zagreb je glavni grad države. I do te birtije ne dolazim razrovanom cestom. Crna Gora ima brutalan, ali zaista brutalan prirodni potencijal, kao i države s kojima graniči i istinski bih volio da to prepoznaju, a ne da to sve skupa izgleda kao Divlji zapad koji je dobio malo ukrasa financiranih od strane iseljeništva iz Amerike. Ljudi su se svojski potrudili da organiziraju Europsko prvenstvo u ovim vrletima, no imam dvije (konstruktivne) kritike: prvo – organizirati utrku usred sezone toplinskih udara gdje je 38 stupnjeva u hladu je izuzetno loša ideja pa možda traženje boljih opcija nije na odmet, a količine vode koja će biti konzumirana i stavljena u bidon (i hoće li uopće) na ovim temperaturama i visina ne smije biti u upitna; drugo – utrka ne prestaje s proglašenjem pobjednika pa je red da svaki natjecatelj, bez obzira u koje doba ulazi u cilj čuje svoje ime na razglas jer predstavlja svoju državu i treba nagraditi njegov/njezin napor i činjenicu da je putovao do samog kraja Crne Gore. To pokazuje poštovanje i pravo domaćinstvo, a vjerujem da crnogorski narod ima to u sebi. Jesmo li se zajebali pa propustili otići na jedan dan u Boku Kotorsku i popraviti cijeli doživljaj? Vrlo vjerojatno, ali taj dio bih nedvojbeno ostavio za neku blisku budućnost.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!