Prije nekoliko godina sam čuo kako su crnogorske planine možda najljepše u cijeloj regiji pa se nekako samo po sebi nametnulo staviti to na to-do listu, a prije možda nekih dva-tri mjeseca mi je Martina rekla da ona ide na utrku u Prokletije (ime koje često mijenjam s izrazom ProkletiNJe) s ekipom pa da se pridružim. Iskreno, utrke me slabo interesiraju ove godine i nekako me se teško dobije na utrku pa sam odbio ideju da sudjelujem na utrci, no ostala je ideja da se pridružim hrvatskom kontingentu na Europskom prvenstvu u skyrunningu. Samo na znanje, ideja je približiti ovo kratko putovanje u kraćim verzijama pa ćete čitati u nastavcima. I odmah i disklejmer da ovo nije za ili protiv nečega. Ovo je moje viđenje. Za sebe bih rekao da sam gradsko dijete koje obožava prirodu, ali sam izuzetan ljubitelj uređenog svijeta pa se vjerojatno ne bi sa mnom svatko složio oko nekih ili mnogih stvari. Malo je vjerojatno da ću ikad više krenuti put tih krajeva u neko skorije vrijeme no nikad se ne zna. Treba napomenuti kako smo u startu kasnili otprilike sat i pol jer smo već kod Segeta dobili signal od auta da nam je guma prazna. Ispalo je da je čavao u jednoj pa smo se vratili do lokalnog vulkanizera koji je to sve sanirao za čas kako bismo mogli nastaviti s putom.
Na Prokletije, točnije u mjesto Plav smo se uputili iz zone Trogira, a maps.google je ponudio rutu od nešto ispod 500km preko Međugorja, Čapljine, Nikšića i Podgorice, a kolega iz Podgorice je predložio novu cestu kroz Albaniju, kanjonom rijeke Cemi, što zapravo nismo ni shvatili sve dok se nismo približili i mrvu se prepali da nećemo moći ući u Albaniju osobnim iskaznicama. Na svu sreću, ulazak u BiH, CG i AL je moguć osobnom iskaznicom RH (EU). Ceste su uglavnom magistralnog tipa i zapravo smo cestarinu platili samo u Hrvatskoj i 10km po ulasku u BiH. Mali prijedlog oko vožnje, vozite se po propisima jer u BiH i CG vrebaju na sve strane po sistemu app. Zaustave, pitaju znate li koliko ste vozili i zapravo vas navabe bez dokaza da se prebrzo vozili pa opale kaznu. Nas nisu jer nismo vozili preko ograničenja, ponajviše zahvaljujući psu u gepeku. Ceste su prepune zavoja pa ju nismo željeli ubiti ludom vožnjom, koja je ionako po googlu 8 sati! Fakat puno za ne tako puno kilometara. Duuuuga vožnja pa svi koji imaju želju tamo otići, neka se pripreme na zavojite ceste.
Uglavnom, ceste su ok. Ima lošijih dionica, ali načelno su ok. Hrvati su razmažen narod po tom pitanju pa treba imati obzira da izlazite iz Europske unije i ulazite u zemlje koje nemaju isti standard, no mi nismo Disneyland, neka svima bude odmah jasno. Vani su u trenutku putovanja temperature oko 38 stupnjeva Celzijusa. Nema otvaranja prozora i klima u autu roka ludo. Vozimo se kroz BiH i u Republici Srpskoj zaustavlja nas policija u tom app (op.a. ako prođe prođe) pokušaju da nam uzme novac za neku kvazi brzu vožnju no puštaju nas brzo jer stvarno nije bilo razloga niti su imali radar. Totalni BS, ako mene pitati, ali jbg, težak život lokalne milicije. Jedna od stvari koje zapadne za oko je prekreasan pogled na jezero Bileća (Bi-Lense… našalili smo se) gdje uz cestu zapravo na jednom ugibalištu shvaćamo kako je to pristanište za odlagalište otpada. Ne mogu se načuditi tolikoj gluposti! Apsolutni kretenizam, no ima toga i u Hrvatskoj (zaleđe Novog Vinodolskog ima sličnu priču). Vožnja je spora i kilometri se polako nižu, a ulazak u Crnu Goru ne donosi niti osvježenje u temperaturi niti pogledima na nestvarne scenarije kakve gledamo pred Podgoricom. Dakle, ovo je prekrasna zemlja, dragih ljudi, prilično sam siguran i nevjerojatne prirode, no vidjeti na napuštenoj benzinskog postaji pred predstolnicom CG kako u šahtu stoji smeće koje pasu koze je zastrašujuće. Pomišljamo si koji klinac mi pazimo hoćemo li smanjiti svoj footprint otpada i razvrstavati isti, kad tu u susjedstvu stoka ne pase travu već jede najlonske vrećice. Naravno, kako je stoka uz cestu, jasno je da na strvine roadkillova nailazimo na svakom koraku. Da smo krenuli morskim putem, vozili bismo se tri dana duže zbog gužve, sve bi bilo pitomije i civiliziranije, no eto nismo. Najkraća i najbrža ruta je bila prioritet, a poruka od prijatelja Dragana iz Podgorice na vodi prema graničnom prelazu s Albanijom gdje bismo trebali skratiti put nekih 30-50 km no prije toga moramo proći kroz vjerojatno najupečatljiviji dio Podgorice kakav se ne viđa u Hrvatskoj – Romski teritorij, kako bih ga ja nazvao.
To je dakle područje koje dolazi iza novogradnje, stambenih blokova koji kao da su zid civilizacije nakon čega slijedi savana i smetlište, a između toga jedan neobičan miks zgrada nakon kojeg izlazite na ulicu Španskih boraca i krećete se u smjeru Albanije. To je nestvarna kombinacija obiteljskih kuća u malim ulicama, s novogradnjom na dve etaže uglavnom u kojima žive i Romi. Ne, nisam ni rasist niti išta slično, ali taj način života meni ne odgovara. Sve je prepuno smeća i fakat djeluje ofucano. Malo dalje su neke potleušice koje to još sve više “osiromašuju”, a sve se naslanja na gradski deponij, iza kojeg bi trebale biti poljoprivredne površine (sve pogledajte na googleu pa će vam biti jasno). Nedvojbeno je kako tamo ne želim biti usred noći. Niti ikad. Nije moja furka. Nastavljamo dalje, ali jurnjave nema jer sve je prepuno uspornika ilitiga ležečih policajaca. Vrlo brzo dolazimo do rijeke Cijevne koja je zapravo pravo izletište za ljude iz te regije, a jasno nam je i zašto. Prekrasna rijeka (u Albaniji se zove Cemi) kristalno čiste vode. Tako nam se čini bar dok se vozimo uz nju, a svoj najljepši dio zapravo ima u Albaniji.
Dolazimo do graničnog prijelaza gdje doznajemo da smijemo osobnim iskaznicama u Albaniju i u čudu gledamo kad nas pitaju imamo li “zelenu kartu” od auta. To me nitko nikad nije pitao, a nije mi prvi prelaza preko granice. Mislim si, a kako bismo imali registrirani auto i žig u prometnoj (koju smo isto predali uz osobne). I naravno, to nas ne pitaju Crnogorski policijaci, već Albanski. Jasno mi je da je krijumčarenje svime i svačime pa i autima tamo ozbiljan problem (ako ne i posao) no meni europejcu iz uređenog zapadnog svijeta nikako nije jasno da to tamo nije normalno. No to sam si vjerojatno sam kriv. Malo nas je frka jer pojma nemamo gdje idemo, a naša ovisnost o internetima (iako sam imao omogućen roaming za izvan EU) je kriva za naše pomanjkanje hrabrosti za avanturom. Uglavnom puštaju nas u Albaniju te po novo izgrađenoj cesti krećemo put mjesta Tamare i od tuda ima samo jedno raskršće na koje treba obratiti pozornost (fulao ga malo u povratku) do Crne Gore. Naravno, u Albaniji se sve ručno piše, na granici nema skeniranja ničega pa je ulazak i izlaza potrajao kojih 10 minuta iako nema gotovo nikakvog prometa. Cesta je vijugava i ide kroz čudesno lijep klanac naspram kojeg se naša Paklenica čini kao patuljak. Rijeka Cemi koja ispod teče čudesno privlači, no mi se žurimo stići što prije jer nam je već puna kapa vožnje.
Puna nam je kapa i roadkillova gdje smo u konačnici uspjeli nanizati (nismo skrivili smrt već samo vidjeli mrtve životinje) priličan broj životnjskih vrsta: jazavac, pas, lisica, jezevi (uhhh… bilo ih je), mačke, a skoro je najebala i jedna čančara. Na povratku smo svjedočili i jedno prometnoj nesreći u kojoj je život izgubio i jedan biciklist. Ljudi tamo voze sporo jer je sve zavojito i prepuno ležečih policajaca, no podsjeća na divlji zapad, a neke horizontalne oznake na cesti iznad Podgorice su toliko sulude (poput dozvoljenog preticanja po vanjskoj strani na zavoju ispred tunela s dvosmjernim prometom!! Koji krc?!) da jednostavno pozivaju na povećani oprez. Uglavnom, javlja nam se Danijela i javlja da su u Gusinju na tehničkom brifingu pa da dođemo tamo po Martinin startni paket, pozdravimo se s ekipom i odemo do smještaja. Gusinje je maleni gradić u kojem iskreno ne znam da postoji nešto fantastično osim pogleda na čudesne planine u okruženju, a nalazi se samo nekih 15 minuta vožnje autom od graničnog prijelaza. I tu smo već puno opušteniji. Odmah po ulazu u Kulturni centar, gdje je stožer utrke, nailazimo na štand Absolute Biokovo Challenga i s Markom Hermanom ispijamo piće. Dolaze i ostali hrvatski sudionici utrke (slobodno zavirite u fotke i prepoznat ćete ih) te nakon grupnog fotkanja odlazimo do starta u centru na zasluženo piće. Upoznajem neke ljude za koje sam samo čuo na društvenim stranicama i zapravo vjerujem da je tu počelo jedno sasvim frendovstvo. Ljudi su krasni. Priroda je čudesna. Mala Nikšićka piva (ekvivalent Žuji recimo) je u 2 eura… ha?! I nemaju veliku pivu! Ok, ljudi su krasni, priroda je krasna. Ima i grljenja, zajebancije, Ante Pešić Golub dogovara taktiku oko okrepa, tko će kada i što dobiti u zadatak, svi fokusirano slušaju i prate legendu, ali se svačija sugestija, prijedlog, ideja sluša jer nitko tamo nije početnik. To su sve etablirani ultraši i brdski trkači. Utrke će biti tri dana: petak je Vertikal od skoro 4km i 1000m visinske, subota je Ultra sa 50km i 4.500m visinske te u nedjelju Martinina utrka od 30km i 2.500 m visinske. Veselo je. Fakat je i lagano me popušta cijeli onaj stres od putovanja. Centar je razrovan i prašnjav za popizdit, ali kako smo usred ničega, na granici Crne Gore s Albanijom i Kosovom, zapravo ni ne čudi. No ljudi obnavljaju. Treba se naviknuti. Ili bar probati.
Završavam ovaj socijalni dio u Centru i Danijela nas vodi u smještaj u Dedinu kuću u mjestu Plav gdje smo smješteni. Opet razrovane ceste, ogromne kučerine, krave na cesti, auti bez registracija ili sa SAD registracijskim tablicama. HA?! Koji klinac? Treba naglasiti da ako ste se pitali gdje su nestale sve Golf dvojke, tu su u Plavu i Gusinju. I Passati isto. A onda nasuprot toga u dvorištu stoji neka grdosija od terenca s američkim regama. Smještamo se u skromnom smještaju, no nedvojbeno urednom i čistom, a komunikacija s vlasnicima i ljudima koji su nas dočekali je odlična. Ljudi su ljubazni i uslužni. Ako nečega nema, a trebalo bi biti, donose što prije mogu. Možda najbolji dio smještaja je pogled na jezero Plav do kojeg smo se prošetali nakon cijelog dana u autu. Izabrali smo dva dana kad imaju praznike i ništa ne radi osim benzinskih postaja i kafića. Plav je također raskopan. Prašnjav. Uređuju glavnu gradsku ulicu i vjerujem da će kroz koji mjesec ili do slijedeće godine to sve skupa izgledati odlično, no sada se čini kao selo koje želi postati gradom, a arhitektura je da ne povjeruješ. Od majušnih kućica, klasičnih ciglenih befasadnih kuća do viletina kojih se ne bi zapadni svijet posramio. I onda opet možete naići na neregistrirani auto i krave na cesti. I tko zna tko bi bio kriv i kako biste naplatili tu štetu za slučaj da se netko zaleti u vas. Jasno nam je da je ovo mjesto na kojem se sukobljavaju svjetovi, a planine uranjaju u jezero, a mi smo iza kuće imali upravo taj pogled na planine i jezero. Strgani, od umora, odlazimo na počinak jer sutra krećemo na planine put Tromeđe, vrha na kojem se spajaju granice Crne Gore, Albanije i Kosova.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!