Zamalo sam upao u zamku egomanije pomislivši kako bih sa sjebanim ramenom ipak mogao otići na Mega verziju utrke Zagrepčanka 512 stepenica, što bi značilo četiri penjanja na vrh. Ali koji će mi klinac rame? E pa rame je ionako sjebano, ali pad na lijevi bok dan prije utrke i pogoršanje inicijalne ozlijede (koja ionako nije obećavajućeg ishoda) stavilo me u poziciju da svakim korakom tresem tijelo od čega rame šalje nedvojbene signale: Koji ti je kurac?! Boli!! Smiri se. I da, za one koji se pitaju, lijevo rame je itekako bitno kad vam je gelender stepenica s lijeve strane, a imate se pravo pomagati rukom pri usponu. I tako sam poslušao svoje tijelo te napravio sasvim mali kompromis otišavši bar zabilježiti jedan uspon. Da ostvarim pravo na četvrtu medalju iz kupa. Razočaran? I da i ne. Da, razočaran jer koji mi je … sve to skupa trebalo da padnem, a s druge strane to je život. Istovremeno nisam razočaran jer sam ipak shvatio da to je život i da uzmeš ono što se nudi, a to je bio polagani uspon jednom. I što sad što to nije ono što sam mislio da će biti. Valjda će biti prilike. No četiri medaljice su ipak tu.
Za vikend sam imao priliku pogledati i film “Napoleon”, meni vrlo dragog Ridley Scotta. Kad uspoređujem s “Gladijatorom”, film se čini kao nepotreban. Taj čovječuljak, na čijem grobu u Parizu sam bio, odlučio je pokoriti ljude i pritom je izginulo 3.000.000 ljudi. Francuske vojske. Ostaje ogromno pitanje: zašto? No povijest, a pogotovo to radoblje, prepuno je sličnih “priča” pa ipak iako je “povijest učiteljica”, čini se kako nismo puno naučili jer i danas neki čovječuljci nakon svih onih u 19. i 20. stoljeću, rade iste stvari. Činjenica da su mnogi bili niskog rasta, zapravo je manje bitna od činjenice da su bili strašni egomanijaci, zaljubljeni u svoju bitnost, povrh opčeg dobra što ih u mojim očima čini izuzetno malenima, manjim od patuljaka iz crtića. Izašao sam iz kina pitajući se, zašto je ovaj film snimljen, ali kroz koju minutu sam sam si dao odgovor: zato da gledamo to i shvatimo da takvi ne smijemo postati. Svojevrsna regulativa. Ne znam je li se g. Scott navodio tom mišlju, ali zapravo sam bio ljut koliko nesreće dođe samo od jednog egomanijaka, a svijet ih je prepun.
Svi smo mi egomanijaci. Bar mali. Nekoliko posljednjih tjedana me u to čak i nešto više uvjerilo nego inače. Vrlo često progovaramo iako svi znamo da je šutnja zlato. Ok, nije uvijek, ali često se dogodi da progovaramo na guzicu jer mislimo da imamo pravo. Svi imaju mišljenje, kao što imaju i šupak. Ali ono što zaboravljamo je da kad izrazimo neko svoj mišljenje da bismo mogli dobiti “demantij” kad svoje mišljenje javno izrazimo. Ne slažu se svi s našim mišljenjem, koliko god bezazleno ono bilo. Istovremeno, razmišljam si koja je korist od toga da izrazimo svoje mišljenje, ako ono donosi više štete nego koristi. To sam baš objašnjavao sinu koji je profi iz Vjeronauka u školi rekao kako se hostije mogu kupiti u dućanu. Naravno da je ova pobenavila iako, ne biste vjerovali, hostija se može kupiti u dućanu zapakirana i ima svoju cijenu. Moj sin nije rekao neistinu, no njegov “fun fact” nije imao nekog benefita u stvarnom svijetu. Vjerojatno jabuka ne pada daleko od stabla. Siroto dijete, ni ne zna što ga čeka.
Kako god bilo, izricanje svojeg mišljenja samo da bismo pokazali da ga imamo nije najbolja opcija, jer gle čuda, nismo uvijek u pravu. To naš ego govori iz nas. Ne onaj koji nas tjera na izvrsnost, već onaj koji govori “ja znam bolje od tebe”, “moje je mišljenje bolje”, “ja sam bolji od tebe”. Ali posebno je veselo kad se djeca posvade pa ono koje je doma viče “kod mene smo doma, ja sam u pravu”. Naravno da to završi tako da se druga djeca pokupe jer im nije jasno u čemu je problem. Ali to je tako kad si gost kod nekog. Onda moraš biti svjestan da za neke vrijede drugačija pravila. Ja radim na toj vještini “biranja riječi”. Nije da sam naročitu uspješan, ali sam sve uspješniji i uspješniji s godinama. Neki će reći da nisam jako uspješan kad ovo sad pišem, ali ovo je moj dnevnik misli i želio bih ostaviti trag te misli da me podsjeti za neki drugi put. Do tada, razmislite s kim se želite igrati i tko je otvoren za “igre u pješčaniku”, a tko prekida igru kad mu nije po volji. Naravno, svi imaju pravo. Svatko od nas ima prava. Nitko nije u krivu i svi su u pravu, zar ne? Paaaa… kad nešto postane javno, na društvenim mrežama, onda je fakat zajebano misliti da baš svi moraju šutiti i klimati glavom, samo zato što je pješčanik vaš, jer moguće je da će pješčanik ostati vaš, ali se nećete imati s kim više igrati. A ja… ja se volim igrati s onima koji su iskreni, dragi i otvoreni za drugačije misli od njihovih. I da se ne ljute na mene što ne mislim kao oni, jer jedini način da napredujemo je da učimo, a koji put je to tako da čujemo što drugi govore, jer možda nešto i naučimo pa čak i kada je istina neugodna.
Ovaj članak ima i nasljednika, podjednako kratkog i britkog!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!