Moj dragi prijatelj Bojan Karabaić šalje mi link na podcast DOAC s Rich Rollom i kaže, obrati pozornost na onaj dio iza 86. minute. Rich Roll se smekšao? Čovjek koji je napravio karijeru na premisi “najfit na svijetu”, koji se pronašao u ultraštvu sad govori o nekom umjerenom putu? Koji klinac se događa? E pa, ako znate išta o RR, onda vam je jasno da je njemu biti umjeren vjerojatno nešto najteže što si može dati u zadatak jer mu nije u prirodi. On ne govori o odustajanju od ciljeva već o jednom sasvim drugom putu u kojem dokazivanje i traženje odobravanja zajednice nema težinu. Iscrpljivanje nije održivo, kaže on i ja se slažem. To je kao da želiš stalno imati trbušnjake. Ne kažem da nije izvedivo, ali je pitanje koliko te odvraća od svih stvari koje bismo željeli napraviti uz redovne obveze. Je li održivo uz sve obveze i želje da ideš za jednim posebnim ciljem koji u stvarnosti i nema neki posebni benefit osim pukog izgleda i kratkoročnog odobravanja pojedinaca na društvenim mrežama? Uostalom koji će ti krc trbušnjaci, ako više provodiš vremena u teretani nego sa vlasititim djetetom? A svi koji nemate bar jednog potomka, uopće nemojte ni pomišljati stavljati se u bilo kakav ozbiljan razgovor jer jebeno nemate pojma koliko djeca oduzimaju vremena i energije. Jednostavno nemojte. Niste ništa manje vrijedni od nas roditelja (FAKAT NISTE), ali nemate pojma. To je kao da ja pilotu objašnjavam kako voziti avion, a nemam ni iskustva ni znanja.
S godinama shvaćam da je transformacija sastavni dio života. Evolucija i transformacija su nešto čemu ljudska vrsta teži. Tako za sve u životu dođe neko vrijeme. Neki “pravi trenutak” za ludovanja, za poslovne uspjehe i vrhunce, za roditeljstvo, za putovanja, za sportske ili kakve druge izazove, za umjetnost, za čitanje knjiga ili čak pisanje knjiga,… trenutno sam u poziciji u kojoj želim živjeti. Izazovi koji me dovode do fizičkom ili mentalnog iscrpljivanja me ne privlače. Ne da me ne privlače već me odbijaju. To ne znači da ne želim postavljati izazove u svoj život i truditi se da to ispunim, da uspijem, već da moram shvatiti kako to ne smije imati za svrhu skupljanje nekih jeftinih bodova kod “zahvalne publike”. Penjanje na planinu nema za svrhu objavu na društvenim mrežama. Ne bi smjelo imati. Naravno, ne želim demonizirati društvene mreže jer one mogu imati sasvim dobru svrhu. Objava penjanja na planinu može imati jedan sasvim drugi poriv, a to je inspiriranje drugih i davanje ideja. Opet, to ovisi i o osobi koja to čita ili gleda.
Voditelj DOAC podcasta Steven Bartlett postavlja izuzetno pitanje o kojem do sada nisam razmišljao: are we driven or we’re dragged? Slobodnim prijevodom upućuje na promišljanje jesmo li mi ti koji sami sebe tjeramo jer smo takvi iznutra, ili smo uvučeni u taj žrvanj ega u koji nas stavlja zajednica jer “nećemo biti dovoljno dobri ako se ne pokrenemo”. Možemo li živjeti bez konstantne potrebe za potvrdom društva? Jesmo li i dalje egomanijaci kojima je medijski prostor postao bitniji od stvari koje nas istinski okružuju. I dokle ćemo se uspoređivati s neusporedivim stvarima, situacijama i ljudima? Koliko je stvarno bitno biti najbolji? Jer povijest je dokazala da kad tad dođe netko tko je brži, bolji, jači, pametniji, sposobniji,… netko tko je vašu vještinu, sposobnost ili znanje doveo na viši nivo. I što onda? Jeste li bili sretni kad ste “pobijedili” nekog ili ste bili tužni što se “pobjeđeni”? Ali nije problem u toj kratkoj emociji sreće, već u opsesiji da morate biti bolji. Zašto? Biti dobar nije više dovoljno? I tko je taj koji postavlja ljestvicu za vas? Kome morate biti “dovoljno dobri”? I koji je to uspjeh s kojim ćemo reći: e to je to, sad mogu normalno živjeti i primjećivati život oko sebe. Pod uvjetom da ćete imati vremena prije no što svemir pošalje onaj posljednji trenutak u kojem napuštamo ovaj svijet.
Uspoređujemo se s uspješnim sportašima (samo primjera radi) i guramo raditi stvari koje su i njima naporne, a oni godinama treniraju za tu jednu stvar. Bi li me činjenica da skijam natjerala da nakon što sam odgledao slalomsku utrku največeg od najvećih, Ivice Kostelića, odem na start utrke? Mislim, kao klinci smo svi mahali rukama i nogama i bili nabrijani nakon gledanja filma s Bruce Leeom ili Jean-Claude van Dammeom iako nismo uložili niti dijelić njihovog vremena ni truda u sličnu vještinu. Ja sam ponosni otac jednog čudesnog mladića, vlasnik hiperaktivnog psa, poslovni čovjek s uspješnom karijerom gdje mi posao oduzima cca 9.5 sati dnevno. Partner sam jednoj izuzetnoj ženi koja također ima uspješnu poslovnu karijeru, dvoje krasnih mladića koji kao i moj sin, imaju svaki svoj životni ritam i želje. A nas dvoje imamo svoje potrebe. I imamo i još jednog psa. I imamo prijatelje koji nisu nužno sportski nastrojeni kao mi pa da bismo ih vidjeli, kao i obitelj, trebamo odvojiti vrijeme i za to, a ne samo “vidimo se na Sljemenu” jer time nismo kompletne osobe. I onda mi netko kaže “kako ne stigneš” i tjera me u “giltripanje” i aludira na moje egomanijaštvo jer ja, majstor rasporeda moram naći vremena za osvajanje vrhunaca kao i moji imaginarni prijatelji i idoli s društvenih mreža. Da stvar bude zabavnija, ja zaista stižem izuzetno puno stvari no povremeno se nađem pred burn out-om, a ova je godina pokazala dovoljno puta da je svemir imao drugačije planove od mene, a na meni je da se prilagodim situaciji. Sve sam sigurniji da je “srednji prst” odličan odgovor na mnoge stvari, a posebno one u kojima mi netko sugerira što bih ja trebao. Ja sam sebi stavljam dovoljno želja da me ne treba motivirati, ali mi je lijepo kad me ljudi pozovu da im se pridružim. To nije “povlačenje”, “drag” o kojem Bartlett govori, to je nešto drugo. To je druženje i to mi uvijek nedostaje. Iskreno volim činjenicu što nisam jednoznačan. Što me ne definira samo jedna stvar već čitav niz osobnosti, vještina, znanja i interesa. I što mi je popiti kavu s dragom ujutro ili smazati palačinke sa sinom jedna od navjećih radosti, iako sam možda mogao u šorcu trčati omiljenim mi brdom. Naravno, radite što želite i kako se osjećate, ali promislite radite li to da biste bili “bolji od drugih” jer ti drugi vas uopće ne stavljaju u istu kategoriju sa sobom pa je cijela ideja o “natjecanju” potpuno promašena. Život nije niz tjeranja u crveno, već ples između patnje i gušta u raznim nijansama.
Ovaj članak ima i prethodnika!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!