Pa što mi je ostalo, pitate se? E pa ima jedan ogromni dio koji je vrlo čest u većini trailova, a ako odete u Dalmaciju ili na otoke, ovo bi vam mogla biti skoro jedina opcija. Malo je vjerojatno da ćete se naći okruženi samo kamenjem ili samo makadamom, odnosno sitnim kamenjem u mješanoj podlozi, no mogući su dijelovi koji bi vas mogli natjerati u neki osobnim avanturama da trčite podlogom koja je jedinstvena, posebno ako krenete u visine!
… po makadamu, šodru i siparu!
Sipar je ubojica pluća! Uzbrdo bi vam se moglo činiti kako je lakše ići pokretnim stepenicama u suprotnom smjeru jer vaše noge konstantno propadaju. Nešto nalik trčanja po snijegu, ali osobno, sipar mi je još gori. Tko je išao na Grintovec (Kamniško-Savinjske Alpe ilitiga KSA) bit će mu/joj sve jasno. Poput moonwalka! To je igra detalja. Ako postoji zemljana podloga na kojoj ste punim stopalom gazili po “otočićima” od kamenja i korijenja, ovdje ćete to pokušavati filigranskom preciznošću izvesti jer velikog kamenja koje je stabilno često nema. Ako ga i bude, imajte na umu da se svaki takav kamen može pretvoriti u nešto kotrljajuće, a ispod vas gotovo da uvijek, makar po Murphyjevom zakonu, ima netko koga bi taj kamen mogao ozlijediti. Vjerojatnije je da ćete uzbrdo, osim ako niste zaista u vrhunskom treningu, hodati, pokušavajući držati kadencu. Sipari su mahom strmi i u nekom klancu, užljebljenju kroz koje se treba uspeti ili spustiti. Spuštanje nije ništa jednostavnije i troši priličnu količinu koncentracije, pogotovo ako se trči jer je svaki kamen izazov koji može prouzročiti iskretanje zgloba, a to zasigurno ne želite jer sipari se uglavnom nalaze na višim nadmorskim predjelima pa je do vaše destinacije uvijek nešto duža ruta. Dakle, ako nemate vještine, polako, pokušavajući pronaći onaj najtanji dio sipara, odnosno najhorizontalniji dio na koji je moguće stati punim stopalom. Tu nema rješenja što se tiće tenisica, ali s druge strane, mokar ili suh sipar po mojem iskustvu ne čini razliku. To je masa koja se kreće kako god bilo, a poroznost podloge je dobra pa nema previše vjerojatnosti da će voda prouzrokovati dodatne probleme.
… kamenju i betonu!
Kamena podloga može biti plosnata i špičasta, stabilna ili vrlo nestabilna. Može biti pod nagibom ili ravna, a njena tekstura površine, posebno ovisno o vremenski uvjetima, može biti hrapava da tenisica prijanja kao da se lijepi to toga da je nemoguće uopće se odraziti, kao da ste na ledu. Kamen je izazovan. Nije isto trčimo li na kontinentu ili uz more. Također, kamen može djelovati kao stepenice, a planinarske staze kojima se često trči znaju biti i napravljene ljudskom rukom da imaju naslagano kamenje u formi stepeništa (poput Horvatovih stuba na Medvednici). Što je kamen veći, to je vjerojatnije da će biti stabilan, a ako je ukopan u zemlju, odlično je uporište. Krški kamen, pogotovo onaj po otocima često je grub i oštar, što je odlično ako dobro stanete, no zapnete li na njega vrlo je vjerojatno da će doći do ozlijede bilo da je riječ o udarcu prstom u podlogu ili zapinjanju koje ima pad kao svoj rezultat pa tu može doći do posjekotina i oguljotina.
Ako ste ikad išli prema Dušicama sa Svetog Brda, onda biste se mogli sjetiti onih kamenih ploča u travi koje samo na prvu djeluju stabilno dok prilično strmo silazite. Kad idete uzbrdo sve je uvijek lakše u smislu stabilnosti, no kad sa 30+ cm zagazite nizbrdo dodajete još sile na podlogu, a podloga koja se klima dodatno će istrošiti vaše kvadricepse, što je najmanji problem ukoliko uspijete održati stabilnosti. Šiljci po raznim škrapinzima su posebna priča, a to svako tko je kao dijete trčao za oblačnih dana kad si na moru, zna da je gušt, sve do trenutka kad ne zvekneš i razbiješ koljena… ili glavu! Samo neki zaista znaju kako trčati tom podlogom, a svi ostali trebali bi dobro promisliti o prilagođavanju tempa. Kamena podloga uzbrdo u kombinaciji s travom ili zemljom, nudi dodatnu potporu, a isto je i nizbrdo. Predlažem petom se osloniti na kamen (jer tako najsnažnije gurate tijelo od podloge) dok prednji dio stopala ipak gazi zemljom. To je neka moja navika, pogotovo kad je kamenje glatko.
Kod oštrijeg kamenja gotovo da je svejedno kako ćete stati jer će se tenisica ljepiti za tu podlogu no to prilično skraćuje vijek tenisice. Ako ste u stanju trčkarati po vrhovima šiljaka biti ćete prilično brzi no koncentracija mora biti na maksimumu. Često bi se moglo dogoditi da vaše trčanje po kamenoj podlozi koja je mješana sa zemljom nalikuje na trčanje kroz automobilske gume, poput vojnih drilova pa preporučam dobro dizanje nogu. U suprotnom usporite.
Manje kamenje, poput ovog dolje na lijevoj fotografiji treba dobro odmjeriti, naravno ako stignete. Češće ćete stići uzbrdo jer se sporije krećete, pa preporučam izbjeći sve ono koje bi se moglo izvrnuti. Ideja je dakle naučiti mozak da kroz osjetilo vida automatski traži rutu koja je s minimalnim opcijama izvrtanja zgloba, a kamenje koje je nešto veće od vaše tenisice to nedvojbeno zahtjeva. Izbjegavajte kamenje, ako niste sigurni da je fiksno ili je bar vrlo vjetojatno da je fiksno! To uključuje i manje kamnčiće veličine teniske loptice. Tražite što stabilniju podlogu!
Uvijek postoji debata koja tenisica valja za mokar kamen, mokru stijenu, a moj je stav da takva zapravo ne postoji. Nema te tenisice koja bi spriječila klizanje, iako se neki kunu da ih imaju (Scottove tenisice navodno) no to prilično ovisi o tome koliko dobro balansirate po kamenju. Naravno da neke tenisice drže bolje, ali to su zapravo nijanse, no dozvoljavam kako mogu biti u krivu oko toga pa slobodno spomenite koje su vama tenisice pomogle oko tog segmenta.
Što se tiće aftalta i betona, tu će svaka tenisica držati dok nije mokro i sklisko. Trail tenisice imaju manju površinu prijanjanja na takvoj podlozi pa nije izvjesno očekivati da toliko manja površina (vidljiva razlika dolje na fotografiji) drži podlogu jednako. To je čista fizika. Površina potplata koja pokriva površinu podloge nije ista kod cestovne i trail tenisice. To posebno dolazi do izražaja kad je podloga mokra, a na Dugi Otok Trailu imali smo prilike vidjeti da ulazak u cilj između kuća može biti prilično opasan kad je Nataša pala i slomila ruku. Trail tenisica je zamišljena za trail i na potpuno ravnoj pa onda i mokroj, sklizavoj podlozi nedvojbeno daje manje dobre rezultate, a nizbrdo može biti i prilično opasno.
Nisam želio pisati o tome posebno pa ću samo naglasiti kako kod trail trčanja često trčimo lateralnim nagibima, kosinama koji prilično testiraju snagu naših zglobova pa smatram izuzetno bitnim tražiti pravocrtno kretanje s najmanjim lateralnim silama na zglobove. Možda je koji puta bolje popesti se na vrh kakvog kanala, umjesto skakutati s jedne na drugu stranu tog jarka. To može biti posebno naporno pri trčanju nizbrdo i onda još blatom ili snijegom. Medvednica trail je u svom posljenjem izdanju (o tome u slijedećem blogu) ponudila pregršt blata i sklizavog terena pa je svaki jarak, kanal, gater bio pravi izazov. Nije loše prebacivati se s jedne na drugu stranu, ako će vam to omogućiti bolji grip na podlozi koja je manje nakošena od one s druge strane, a koji put je to baš upravo sredinom gdje zna biti manje blata, nešto više kamenja pa treba odvagati. Eto, samo na razmišljanje.
(Salomon: SLAB Phantasm, Spectur, Sonic 4 Accelerate, SLAB Ultra 3, SLAB Pulsar 2, Sense Ride 4 i Pulsar Trail Pro)
I na kraju pokoja riječ o tenisicama za trail. Moj je osobni stav da ako nije beton, asfalt ili tartan, da se radi o trail podlozi. To uključuje i trčanja po šetnicama kakve imamo u parkovima (mahom šljunak) ili nasipima rijeka, ako nije popločeno, kao što to imamo na nasipu uz rijeku Savu u Zagrebu. Stoga bi tako trebalo razmišljati i o korištenju tenisica jer potplat nije isti za umjetnu, tvrdu podlogu ili onu prirodnu. Trail tenisice osiguravaju svojom strukturom potplata maksimalno prijanjanje zahvaljujući čepovima koji služe kako bi se stvorilo što veće trenje na prirodnu podlogu, koja prije svega nije ravna, a često i vrlo “pomična”. Osim ako želite u nekom oštrom zavoju odsklizati zahvaljujući cestovnim tenisicama koje ste odlučili staviti na noge, makar zato što su vam to omiljene trčalice. I eto, to bi bilo to za sada, a ako ispadne da sam propustio koju podlogu, slobodno komentirajte! Nadam se da vam je ova serija članaka makar malo približila promišljanje o trčanju po različitim podlogama. I na kraju, još jednom, uvijek tražite najefikasniju rutu. Naviknite svoj mozak da tako razmišlja, da traži ekonomičnost!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!