U jeku svih drama oko kojekakvih umjetničkih izričaja vrlo upitne kvalitete, istinski sam se počeo pitati kamo naš svijet to ide i što znači (meni) moj identitet. Ne kažem ja da svatko treba znati sastaviti i rastaviti pušku te iz nje pucati kako bi ubio neku divljač za prehraniti obitelj. Fakat, nije sve za svakoga. Pa ipak…
Moj prvi članak bio je o snažnim ženama pa opet odrastao sam u svijetu koji mi je govorio: nemoj biti k’o curica, budi muško,… Uopće mi to baš nije skroz jasno kako su i kad to curice bile nježniji spol. Ako si muško, prilično je jasno da sa ženskama nema zajebancije. Te “curice” su prilično nemilosrdne kad to odluče biti, odjebu te bez pol pardona, a ako se zainate to ćeš dugo osjećati. Tako daaaa… žene nisu nimalo slabiji spol, osim što u nekoj generalnoj formi imaju manje mišićne mase. To pak isto u ovom pretilom društvu i nešto čemu bismo trebali pripisivati puno značaja jer malo je fit ljudi, a razlike u tome koliko je tko fit su zapravo nijanse u usporedbi sa svim onima koji nemaju taj fizički izričaj jasno razvijen.
Intelektualno s druge strane, žene su potpuno ravnopravne muškarcima pa ne kužim ni taj dio da mi netko kaže da ne budem “kao curica”. Ali danas je to fakat drama. Em ne smiješ uopće pomisliti ni zajebavati se na taj način kako ne bi uvrijedio lijepši spol (bar meni), a s druge strane nemaš pojma s kim imaš posla pa ideja biti kavalir, gentleman ili nešto slično čemu ja moja majka težila u svom odgoje mene i brata, postaje čak i zabrinjavajuća jer gle čuda, od kud meni ideja da pridržim vrata jednoj emancipiranoj, snažnoj ženi? Pa od jedne snažne, emancipirane žene koja me odgojila da je to red, ispravno i dobro. Jer time se ne omalovažava žena i njena ravnopravnost već se potiče pristojnost, empatija i ljubaznost, koja se sigurno ne naziva “politička korektnost”. Pristojnost je nešto što su ti roditelji ugradili u tebe ili nisu. Eventualno to može žena (ono, kao partnerica) jednog dana, ako te majka nije naučila. I iskreno, j…š takvu ženu koja ti ne kaže da si kreten, kad se tako ponašaš! Jer onda će se čuditi što si kreten, a propustila je reći ti da si kreten! To treba biti i obostrano… samo na znanje.
I kad toga nestane, onda ćemo mi muškarci postati (u cijelosti) “kastrati”. Mi nismo novčanici ni banka spermija, kao što žene nisu “cice i guzica”. Danas fakat nije jednostavno biti muškarac kad žena “može sve bez muškarca”. Uvijek je mogla. Ako je morala. Ali ne mora. Priroda se pobrinula da postoji muški i ženski primjerak čovjeka (da sad u to ne miješamo Boga nepotrebno). I to nije neki seksistički, anti-tko-zna-što istup. To je jednostavno tako i tu nema govora o seksualnosti već reprodukciji. Tko sam ja da govorim o seksualnosti? Ja sam bijelac, muškarac, heteroseksualac, roditelj, educiran i odrastao u velegradu (Zagreb to jest, bar meni) i kao taka u trenutnoj konstalaciji bolje bi mi bilo da šutim jer i uz pretpostavku da sam u pravu, mogao bih najebati samo zato što sam sve ovo što sam naveo i ni po čemu nisam poseban. Ja sam lik koji pošteno radi svoj posao, brine se o svojem djetetu, pomažem i svojoj bivšoj ženi kad joj treba, ne šaram sa strane i odan sam partner, ne kockam, ne ločem, ne drogiram se, ne pušim, plaćam račune uredno, ne kršim zakon, brinem se o domu i načelno sam “outstanding citizen”… čak se bavim i sportovima, držim do svog zdravlja, zdravo se hranim i trudim se vratiti dug društvu kroz svoje neke aktivnosti kad mi to vrijeme i novac dozvoli. Ja sam kao muškarac, koji može čitati knjigu, tipkati s deset prstiju, pucati iz puške i pištolja, voziti bicikl, motor i auto,… ja sam endemična vrsta na rubu izumiranja! Rekli bi da sam mastodont.
I ako me pitate po čemu razlikujem ljude, onda je to načelno po onome što čine. Jesu li njihove namjere dobre ili loše, jesu li oni dobri ili manje dobri. Jedino mjerilo koje imam je ono što mi je usađeno od strane roditelja, ponajviše majke. Emancipirane. Za mene ne postoji drugo mjerilo nego dobro i loše u duši. Bar ne za ljude. Niti edukacija niti bilo koja druga potencijalna podjela mi ne može to narušiti. No kao endemična vrsta, čak i anomalija (kako bi me Zvonko Čubrić nazvao) iskreno se pitam mogu li slijedeće ganeracije nastaviti boriti se za ovaj planet ili će ih boliti briga. Jer kad na njih gledam pitam se jesu li sposobni preživjeti apokalipsu za koju vjerujem da je moja generacija posljednja koja bi to mogla. To je moje mjerilo sposobnosti današnjih ljudi: bi li preživjeli apokalipsu. Za sebe nekako želim vjerovati bih imao šanse. Puno sam uložio u to. Moja je generacija mogla učiti za faks i nositi pušku. I sve ono između jer mi se čini da su to prilične krajnosti. Ali ja sam otac pa me sve tjera biti optimističan za svog sina kojem se trudim objasniti što znači biti muškarac i da to nema veze s mišićima, koje je dobro imati, niti puškama, kojom nije loše znati rukovati, već činjenicom da se želiš brinuti za ljude koji te okružuju i biti ispravan u životu, konstantno željeti učiti i čuti druge ljude, a svoje pogreške priznati i željeti ih ispraviti, sve kako bi bio na veselje, ponos i poticaj sljedećoj generaciji. Nitko nije rekao da je lako, ali vrijedno je!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!