Sanja Marton – Sanja Marton Kezele – Sanja Marton Styler – Sanja Styler Ećimović… ovo je za tebe!
Znate li tko je Alexis? Ako ne znate, onda ste ili premladi ili nikad niste gledali Dinastiju, seriju iz 80-ih. Alexis Carrington Colby Dexter (navodno ima još pokoje prezime) je lik u seriji koji je glumila Joan Collins, britanska glumica koja se udavala jednako puta kao i lik koji je potretirala. No zašto sad Alexis? Alexis je zapravo moja mama Sanja, mnogima poznatija kao teta Sanja, bar u onoj zajebanciji kojoj sam ja sklon. Zbog toga, sad ponajviše, ću biti na meti kritike, ali ruku na srce, moja mama, moje pravo. Dakle, mamu sam znao zezati da je Alexis Carrington Colby Dexter jer se tri puta udavala, a osim osebujnog karatkera, tvrdoglavosti i fokusa na estetiku, moja mama nije bila zločesta kao Alexis, zapravo nije bila uopće zločesta.
Ali bila je zajebantica i bila je prilično zajebana. Brutalno se lako uvrijedila, forma je bila bitnija od sadržaja, a unatoč činjenici da nije bila neki “role model” ili prototip majke, očekivala je da ju se tretira kao kraljicu! Ona nikad nije bila jedna “tipična” mama. Uvijek je bila drugačija od drugih mama (možda jedino od Neneka, mama Gabi je bila također drugačija). Nije mi to odgovaralo uvijek, a vjerojatno ni Luka ni ja nismo ispali “tipični” sinovi. Ali kojem djetetu roditelj može uvijek odgovarati? Djeca uglavnom vole svoje roditelje kad im idu niz dlaku, kad im olakšavaju, no zapravo, kroz roditeljstvo shvaćam kako većinu stvari koje sam svojoj mami znao zamjerati zapravo nema smisla, jer većina (normalnih) roditelja uči kroz pokušaje i pogreške te se trude što ispravnije postupati prema onom kakva su im životna iskustva. S vremenom sam shvatio, a danas mi je to puno jasnije, da zamjeranje nije korisno, potpuno kontraproduktivno i vrlo se lako vrati kao boomerang. Najčešće kao udarac u jaja, podmukao i bolan, a ne šamarčina od koje ostane samo crvenilo i nestane kroz dve minute. Mama je imala svoju ideju o roditeljstvu, a borila se sa samoćom. No imala je dva fakina koji zapravo i nisu bili tako loši, mene i gnjavatora od mog brata.
Tjerala me da vježbam klavir i sa mnom sjedila i vježbala takt po takt sileći me da idem polako, da ne brljam, plaćala mi instrukcije iz matematike kako bih se izvukao iz nećega u što sam se sam stavio. Slala me u francuski vrtić jer je studirala u Belgiji i Francuskoj i bila istinska frankofonka. Po svemu se može srati, ali ne po Francuskoj. Oni su sveti. Željela je odgojiti intelektualca-umjetnika. Ali ja sam želio raditi totalno druge stvari nego ona. Ona je željela da odem na Glazbenu akademiju, a ja sam završio u konačnici na “policijskoj”. Uz oca glazbenika (čitaj “cugoša”) i moje okušavanje u glazbi kroz bend u srednjoj školi, glazba mi se kroz ratne godine počela činiti kao nešto što mi neće staviti kruh na stol svaki mjesec. Ipak je dobila “akademiju”, a ja našao posao od kojeg sam mogao živjeti i koji mi je imao smisla, smatrao sam sam kao “murjak” mogu “spašavati svijet”. Za glazbu mi je nedostajalo nešto talenta i puuuuuuno puuuuuno želje za radom. To su nedvojbeno imali moji vršnjaci Ante Gelo i Branimir Mihaljević, a teško da bih našao nišu za sebe pored njihovog pokrivanja većine glazbenog spektra. Odabrao sam najbolje što sam mogao. I ona je to prihvatila, ali se nikad nije s tim pomirila. Za nju je to bilo “čemu sam ja plaćala sve te škole?”… a možda griješim.
Davno sam odustao od ideje da ne smijem razočarati svoje roditelje svojim odabirima. Otac (teško mi ide preko usta “tata” od kad sam roditelj… to treba zaslužiti) je napravio toliko krivih koraka, toliko štete da je nedvojbeno u meni zacrtao što ne želim biti u životu, kakav muškarac ne želim postati, a na mami je ostavio teret roditeljstva kakav nedvojbeno nije željela niti je maštala da bi tako to sve skupa trebalo izgledati. A ni njeni roditelji nisu bili idealan primjer toga, no pomagali su. Moj “stari” je umro, a mama je ostala s nas dvojicom pubertetlija. Blago njoj. No zajebana Alexis, točnije Sanja, shvatila je da život nikad nije bio ozbiljniji. Imala je 36 godina, jednog pokopanog muža, dvoje klinaca i posao turističkog vodiča koji je kroz 2 godine ispario jer je krenula “balvan revolucija” i u konačnici Domovinski rat. Ja stvarno ne znam, što je njoj sve skupa prolazilo kroz glavu, ali znam da je kao djetetu centra Zagreba to sve skupa bilo jebeno naporno. Za nju je Zagreb završavao na Kvatriću na istoku, u Frankopanskoj na zapadu, a krajnji jug je bio Glavni kolodvor. Sjever uopće nije postojao jer je živjela na sjeveru, na Šalati. Dalje nema. O proširenju margina smo mogli promišljati eventualno kao Maksimir ili Britanac, ali čak kad sam se preselio na Svetice me pitala zašto sam se preselio u Dubravu. Šutio sam da su Svetice zapravo Peščenica jer bi to u njoj vjerojatno stvaralo dodatan otpor. O Luki (burazu) i razočaranju prelaska Save uopće da ne govorim. Ona je bila “europejka” i balkanizam u bilo kojem obliku, glazbenom, ekonomskom, geopolitičkom, umjetničkom ili bilo kojem drugom izričaju jednostavno nije bio prihvatljiv u našem domu. Nije to imalo nikakve veze s nacionalizmom ili nečim sličnim jer iako smo imali metalni hrvatski grb s dvije helebarde (ja stalno kao klinac gledao kako da odvarim ili odvalim to za tomahawk), busanje u prsa hrvatstvom nije nikad bila opcija. Čemu uopće? A čemu ja uopće nju opisujem ovakvu kakvu sam je ja vidio? Moja mama bila je sve što je mogla biti kako bi bila suprotnost običnom. Farbala bi zidove u crveno i zlatno, za Uskrs i Božić nije bilo tradicionalnih jela već ukusnih kerefeka koji se nisu mogli okusiti ni kod koga drugoga. Nije se molilo za stolom prije jela, ali se zato palila pljuga između dva slijeda. I moji frendovi su je obožavali. Mogli su doći kod nas na Badnjak i nablejati se do mile volje, dok bih ja otišao spavati jer mi to nije bilo napeto. To ti je ono kad ti je tvoja mama fornija svima osim tebi. I bolje ti je da hvališ njenu hranu! Nije da nije bilo ukusno, bilo je! Ali slučajno da nisi to propustio!
I koji je sad moj problem? Pa moj je problem što sam se godinama trudio objasniti joj kako postoje bolji načini, a za nju sam i dalje bio prebalav da bi me išta poslušala. Moj je problem što me strah da se neću pretvoriti u nju i propustiti poslušati svojeg sina. Moj je problem da me strah da sam previše sličan mami karakterom, samo su nam interesi bili dijametralno suprotni. No ja sam istinski zahvalan svojoj mami na svemu što sam naučio u životu. Od nje, zbog nje ili uz nju. Naučio sam biti samostalan. Naučio sam što su mi prioriteti u životu, što želim i što nikako ne želim. Nije mi stavila sve “na tanjur” ispred mene. Naučila me i peglati i prati i čistiti i upotrebljavati kućanske uređaje, kuhati i biti sposoban samostalno živjeti. Vjerojatno joj se nije to u potpunosti svidjelo kad sam konačno odlučio živjeti samostalno, a kako love nije bilo apsolutno je normalno bilo da sam radio kojekakve poslove kojima bih si priskrbio džeparac. Luki nije bilo ništa bolje. Niti smo imali onaj idilični odnos mame i sina u kojem ju svaki dan pitam kako je. Nismo. Mislim da je to ludost. Pa nije da svaki dan otkriva nešto čudesno pa da mi ima što posebno za ispričati. Uopće ne razumijem taj način funkcioniranja djece i roditelja nakon što djeca napuste “obiteljsko gnijezdo”. Ne kažem da je moj način dobar ili bolji. Samo kažem da ne razumijem. Meni to svakako nije trebalo, a uz činjenicu da bi svaki naš razgovor ili druženje nakon 30 minuta mogao otići krivim putem u svađu i prepucavanje zbog naših očiglednih različitosti interesa, ideja da to imam svaki dan mi se čini potpuno apsurdnom. Obiteljska druženja bi bila uvijek na rubu eskalacije sukoba oko apsolutno nebitnih stvari, a moja nezainteresiranost za društveno-političko-umjetničke sadržaje uvijek je negativno doprinosila razvoju situacije jer “kako je moguće da ne vidim?”. Uvijek kontra! Ali se sad pomalo pitam, jesam li ja kontra ili ona?
I onda, prije otprilike pet tjedana, nakon višemjesečnog tumačenja moga brata i mene da ode na hitnu i napravi sve moguće pretrage jer je očigledno da “lječenje alergije” pa potom “upale pluća” kroz doktora obiteljske prakse i razne domove zdravlja u Zagrebu i Novom Vinodolskom (jer otišla je na more da joj bude bolje) nije dalo rezultate, konačnim povratkom u Zagreb dobije CT nalaz u privatnoj poliklinici da ima četvrti stadij karcinoma pluća, sa zahvaćenim limfnim čvorovima i metastazama na jetri,…T4N3M1. Mislim, nalaz je pokazao još svašta drugo, ali ovo je da se jebeno zamisliš. No ni tada nitko ne sjedne s tobom i objasni ti da ovom nema lijeka, bez obzira koliko se svi skupa nadali, a ona ponajviše da je ovo samo privremeno. Zapravo jedino tko se iskreno nadao više od nje je njen muž Mladen. Dakle treći, jer imala je i drugog, Roberta, engleza zbog kojeg Luka i ja imamo još četvero “braće i sestara” koje volim. I zato je Alexis. Meni je bilo prilično jasno kako su šanse očajno male, ali dok nisam prošli ponedjeljak od doktorice u Nemetovoj (gdje je otišla na boostanje organizma prije početka imunoterapije) čuo kako je ona zapravo jako loše i da čak i da krene s imunoterapijom, stanje se neće popraviti već se može samo održati ovakvim kakvo jest, nisam zapravo shvaćao koliko je teško bolesna. Da mi je netko rekao da se karcinom vrlo vjerojatno proširio na kuk zbog čega osjeća očajne bolove i ne hoda (dakle, kateter je nužnost), vrlo je izvjesno kako bih prestao tražiti sva “logička” i “racionalna” rješenja koja sam gotovo svakodnevno nametao kao temu razgovora poput traženja stacionara, forsiranja “moraš jesti mama”, “zašto si tako tvrdoglava”,… naravno, ne kažem da su doktori krivi. Ja sam kriv. Ja sam forsirao jer mi je stalo da moja mama ima najbolju moguću njegu. I to pravovremeno. Ali Alexis, moja tvrdoglava mama je odlučila drugačije, a ja nikako da shvatim čak i u tom trenutku da me pripremala mojih 50 godina za ovu situaciju – živjela sam kako sam mislila da treba, pusti me na miru… iako ja ne idem nikamo ili mi se ne ide! I tako se dan po dan pozdravila sa svima nama, ne govoreći nam ništa spektakularno. Ostavila je neke upute oko glazbenih želja na sprovodu, naravno francuskih izvođača Charelsa Aznavoura i Edit Piaf, a sve ostalo smo morali poslušati kako je rekla. Roditelji su zajebana sorta. I ja sam roditelj i želio bih reći da sam naučio nešto iz odnosa sa svojom mamom pa da ću ja biti racionalniji jednom kad dođem u te godine. I sve smo se lijepo dogovorili u srijedu kad smo se čuli, dan prije njenog vraćanja u bolnicu na Jordanovcu zbog početka primanja imunoterapije: “Mama vidimo se sutra nakon mog posla!”. No čini se da je bila zadovoljna sa svime što je napravila ili pak “nezadovoljna uslugom” pa je u svojem stilu otišla kad se njoj činilo da je najprikladnije jer to je bilo uvijek nepredvidivo. Čak je i na svojem ispračaju, kišovitom i tmurnom ponedjeljku (sasvim prikladno) odlučila u cijelom onom miru auditorija i slušanju Edit Piaf, kao posljednje pjesme ispračaja, uz kovitlanje vjetra i lišća kroz malu dvoranu Krematorija reći svima kako ne žali ni za čim i to je da još malo napravi pomutnju vrtlogom. A way to go, mum! Valjda je to posljednja lekcija koju si nas odlučila naučiti. Počivala u miru Božjem pa se nadam se vidimo. Tvoj sin
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!