Za vikend sam pogledao film Don’t Die: The Man Who Wants to Live Forever u kojem Bryan Johnson prezentira svoju filozofiju života. Preporučam li pogledati? Iskreno, ne znam točno što bih rekao, no eto nekih promišljanja o samom filmu pa tako i o tome što mislim o ideji dugog života, ne dugovječnosti!
ŠTO JE DOBRO U TOME:
Ono što će ljudi teško vidjeti, jer film je dosta suprotan uobičajenom načinu života prosječnog Zemljanina, da je čovjek odlučan u svojoj nakani, a istovremeno da je sve svoje fiziološke podatke, kao i ono što “konzumira” (kozmetiku, uređaje, hranu ili trening) u toj svojoj nakani da uspori starenje učinio javnim. Netko će reći kako ti podaci nisu relevantni jer se ne radi o ispravnom uzorku, odnosno on je jedan jedini pa ipak podaci postoje. Svijet takve podatke nema jer se sve testira na miševima i štakorima ili čak još manjim vinskim mušicama. Mi smo ljudi pa nam trebaju podaci koji se mogu staviti u korelaciju s ljudima, a miševi i ljudi nekako mi se čine različitim. Da, uzorak je premalen, ali nije beznačajan. Čovjek ima novaca i sebe je stavio u eksperiment. Nije platio drugima da to čine. Čini to sebi i nikoga ne dovodi u opasnost. Naravno, ima sljedbenike koje je potaknuo da “ne umru” pa su se pokrenuli, a uzimanje ulja s imenom njegovog projekta nedvojbeno neće dovesti do istih rezultata no tu je odgovoronost na svakom od nas, biti odgovoran za sebe i svoj život. Ako nemamo dovoljno znanja, to smo si sami krivi. Ne dovodi nas on u zabludu što bismo mi tražili shortcute. Dakle, plus je to što donosi podatke koji mogu koristiti znanosti. Minimalno, no i to je puno više nego što bismo zbog mnogih etičkih razloga mogli dobiti drugim istraživanjem.
ŠTO NIJE DOBRO U TOME:
Snimljeno je pristrano pa kao i u mnogim drugim sličnim dokumentarcima, usporedba je obično drastična. Recimo kad uspoređujete debelog i fit čovjeka. Ili kao u filmu The Game Changers kad uspoređuju sportaše koji jedu junkfood i one koji jedu clean vegan diet. Ono što je izuzetno bitno je da bazna linija podataka s kojima se uspoređuje Bryan prilično loša, jer nam je vrsta u prilično lošem stanju. Žderemo, ločemo, sjedimo, ležimo, samo bi uživali bez stresa,… to nedvojbeno nisu podaci s kojima bismo se mogli uspoređivati. Vjerujem kako svi ti podaci koje Bryan dobiva ne bi imali tolikog značaja kada bi bili uspoređivani s nekim tko pazi na svoje životne rutine, a opet ne pretjeruje kao Bryan. Vrlo vjerojatno bi ta razlika u podacima bila statistički neinteresantna, u najmanju ruku. Dakle, pitanje je s kojim se podacima uspoređuje.
Ideja da čovjek treba živjeti vječno mi je iskreno besmislena. Mi se ne možemo dogovoriti što bismo napravili pametno ni u ovih 70-80 godina života koliko nam prosječno je dano, a kamoli da bismo znali što sa 100 ili više. Mi jednostavno niti nemamo taj nivo svijesti, a još manje smo civilizacijski na tom nivou da bismo mogli bezbrižno živjeti nakon radnog vijeka čak i kad bismo imali života u sebi. To jednostavno ne funkcionira u ovim uvjetima. Ne postoji država koja bi mogla podnijeti penzionere koji su u penziji 25+ godina u toj količini koja se prikazuje pa je ideja poticanja na vječni život malo sumanuta. Istovremeno, pomalo neutralno (niti dobro niti loše), je činjenica da Bryan očigledno ima fokusiranost i odlučnost u svom nastojanju da bude pokusni kunić u vlastitom eksperimentu. Ljudi ne mogu ni dokučiti kolika je to žrtva, a u njegovoj glavi očigledno postoji pomak koji (bez obzira na razlog koji ga pogoni) ga drži čvrsto uz algoritam života kakav mu je zapisan od strane znanosti (njegova interpretacija) te se odlučio lišiti tereta uma i emocija. Stava sam da je taj dio loš jer to je ono najljudskije u nama i po tome se razlikujemo od ostalih vrsti.
E sad još malo mojih misli, a krenut ću od sebe jer je plastičnije i možda će biti bliže vašem promišljanju (jer Bryan je u nekom drugom paralelnom svemiru). Prije svega, mene ljudi gledaju kao anomaliju. Netko tko pazi svakodnevno se baviti nekom tjelesnom aktivnošću, a na hranu prije svega gleda kao izvor nutrijenata za normalno funkcioniranje tijela, jednostavno ne može biti u gabaritima “normalnog čovjeka”. A ja, ta anomalija, za sebe ne mislim da sam poseban ni po čemu. Alkohol nije dobar, ali popijem pivu ili rakiju. Koji puta dvije, no ne satirem se, bar ne već 15 godina. Trčim, ali ne trčim 100 km, jer to istinski nikome ne treba niti će vam ikad trebati u životu. Jednostavno neće i nepotrebno je. Ne postoji stvarna vrijednost u tome. No trčim, a istovremeno vrlo malo trkača je u stanju penjati se stijenu poput mene. Penjem se, ali ne penjem poput naprednih penjača, koji vrlo vjerojatno u većini nisu u mogućnosti pretrčati 20-30km koliko ja mogu. Niti mogu dignuti jednako u čučanj ili bench kao ja, a moji rezultati nisu ni po čemu značajni. Vozi li taj što diže od mene više u čučnju motor? Vrlo vjerojatno ne, kao što ja ne vozim motor da bih se mogao utrkivati kao Valentino Rossi, kao što Vale vjerojatno skija poput mene (to ne znam). Ja istovremeno tipkam s deset prstiju jer i to je vještina, a nisam daktilograf….. itd, itd, itd. Ja se ne hvalim nikako, a ako ste jedino to ubrali, onda se ne razumijemo. Ja želim reći kako je svijet toliko u lošem stanju da moji podaci govore da odskačem, dok ja vjerujem kako bih u nekim normalnim okolnostima ja bio ono od čega bismo tek kretali. Ne kao benchmark, već kao neka sredina. Ideja da živimo vječno ili 100 godina je toliko nestvarna i suluda u ovim uvjetima da se morate pitati kako bismo uopće to izveli. Bismo li se ženili ponovno nakon što nam partneri preminu? Bismo li djecu imali s 50 pod normalno? Tražili novi posao u 65?
Je li uopće potrebno TOLIKO se odricati? Čovjek je društveno biće i treba se družiti! Ja jako navijam za to! Obožavam ljude! OK, ne sve baš i ne uvijek, ali načelno da. Volim život, no ne želim živjeti vječno. Da mi danas netko kaže bih li potpisao do 85, pitao bih samo “gdje potpisujem”. Kratko i jasno, a ne vjerujem da ću i toliko. Iskreno, nema ni potrebe. Potrebno je odricati se. Ne treba žderati, ne treba lokati, ne treba danima ne izaći iz stana,… treba živjeti. Svatko prema svojim mogućnostima, uglavnom platežnim. Život nije žderi, loči i spavaj. Naše su društvene postavke takve. Izlasci u 23 sata i do jutra deri po alkoholu i prasetini kao da sutra ne postoji. Neumjerenost je jedina stvar koju mi razumijemo, a te krajnosti su obično on čemu se okrećemo – iz jedne u drugu. Iz sjedalačkog života u pokušaj spašavanja žive glave tako što deremo bez adekvatne pripreme stomajlerice i onda se dičimo kako ne možemo hodati danima, tjednima ili čak mjesecima nakon toga. Maratonac nije onaj koji je jednom istrčao maraton (po tom bih i ja bio maratonac), već onaj koji ga može sutradan ponoviti. Živite i ulažite u sebe. Hedonizam je loš za vas, a vaš um neće nikad doći do potpunog izražaja, ako vaše tijelo umre jer niste pazili na njega. Dakle um vam treba i kad se bavite tijelom. Tijelo treba slušati, a um se treba pobrinuti da sve funkcionira u što je moguće boljem balansu. Neumjerenost je skupa, često preskupa, a intervencije vas neće spasiti već samo konzistentnost i ustrajnost u želji da živite kvalitetnije. Za to treba biti dosljedan, uporan, ponizan i voljeti život.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!