Moram biti bolji je zajebano promišljanje jednako, ako ne i gore od onog u kojem smatramo kako baš ništa mi ne moramo. To vjerojatno ne misli ni onaj koji je osigurao finacijski pet generacija, a vrlo je izvjesno da takav ne bi nikad mogao to učiniti da je promišljao da ništa ne mora. Naravno, veliki sam pobornik načina razmišljanja u kojem “ništa ne moramo, a sve možemo”. Tko god razmišlja na taj način, sigurno stvarno ne promišlja da “ništa ne mora”. Jednostavno je nemoguće očekivati od života da baš ništa ne moraš. No koliko toga stvarno trebamo i “moramo”? Gdje je ta crta koju povlačimo i koji su to kriteriji koji utjeću na naše odluke?
Eto ja se na godišnjem dižem gotovo svako jutro u 6. Ne moram to, a sigurno se ne budim svako jutro i sav cvrkutav uskačem u tenisice kako bih istrčao Vitu (belgijsku ovčarku za one koji prvi put čitaju ovaj blog). Niti jedna konstatacija vezano za to ne donosi potpunu “točnost”. Naravno ja biram dignuti se ranije jer mom psu treba trčanje, a sigurno ju ne želim istrčavati na 30+ stupnjeva i po vrućem asfaltu! To se zove odgovornost. To znači bio odrastao i brinuti se za one koji to trebaju od vas. To je kao i kad svojem djetetu odlučite promijeniti pelene kad se pokakalo. Vjerojatno biste mogli i kasnije, no odlučili ste to napraviti onda kad je potrebno. Dakle, biti odgovorni. Ako želite neke rezultate, trebate uzeti u obzir da neke stvari “morate” napraviti. Naravno da “ne morate”, ali osim što morate umrijeti, vjerojatno ništa drugo ne morate (osim platiti porez ako živite u SAD). Iluzorno je očekivati bilo kakve rezultate u životu, ako ništa ne uložite. I sad, netko bi rekao da sam rob takvom načinu života, a ne jednom sam čuo kako kroz život idem poput kakvog robota ne dozvoljavajući si ni predaha ni emocija. Glupost! Ako ćemo iskreno, jučer ujutro sam išao trčati s psom, odradio malo vježbi snage, trenirao psa, doručkovao i kad se sin probudio (srednjoškolac na praznicima koji izlazi…sve jasno) otišli smo na košarku na kojoj sam 35 minuta ginuo na zvizdanu… i izgubio. Jesam li to trebao? Da, trebao sam jer je to mojem adolescentu bilo jedino vrijeme “za oca” pa sam iskroristio priliku sa zadovoljstvom. I onda? Došao sam doma, pregoren, otvorio pivu koja je prošla kroz mene i nakon toga sam odspavao do ručka, kojeg sam ja slagao, a slijedilo je i gledanje filma, jer je vani bilo prevruće za bilo što. Pouka? Ja nisam manijak koji stalno negdje juri, već si dozvoljavam promjenu tempa (jer ne vjerujem u pauze) i umjesto “vitaminsko-proteinskog soka koji bi me oporavio i detoksicirao” (još jedan bullshit u koji ne vjerujem) maznuo sam pivu! To je meni taj 80:20. Kad mi netko pokuša objasniti “što ta piva čini mom organizmu”, reći ću samo da sam se onesvijetio i probudio odmoran, a gušt ispijanja te JEDNE pive svakako pridonosi mom antistresiranju. Što vam je bitnije? Nitko ne može biti 100%! I ne bismo trebali biti. Ja ne želim biti u društvu “savršenih”. Naporni su. Jednako kao i oni koji maznu pet, deset piva da se “opuste”! To nije opuštanje, to je “mentalna eutanazija”!
Naravno da puno ovisi kakvi smo po svojoj prirodi. Čitam jednu interesantnu knjigu koja prilično korelira s mojom prirodom, “Praktični optimizam” u kojoj autorica, dr. Sue Varma spominje dvije skupine ljudi, maksimizatore i zadovoljavatelje (rekao bih da prijevodi nisu baš idealni), ali ideja je da je maksimizatorima potrebna poduža analiza kako bi donijeli zadovoljavajuću odluku, dok zadovoljavatelji donose najbolju moguću odluku u relativno kratkom roku s obzirom na uvjete. Problem je što maksimizatori mogu zanemariti dobro ili dovoljno dobro kao opcije, u potrazi za savršenstvom. Ja osobno ne vjerujem u pojam savršenstva (kao i pojam ljubav života o čemu imam namjeru pisati nekom drugom prilikom), jer vjerujem da taj neki sud možemo donijeti na samom kraju svog života kad zapravo ne postoji opcija da “bude bolje”. Dakle, ako pitate maksimizatora vjerojatno će ići što bliže 110%. Da, nije tipfeler.
Pojam životnog balansa u nekom imaginarnom odnosu 80:20 nije i ne može biti savršeno precizan niti ga se tako treba tumačiti. Ako većinu vremena živite disciplinirano, morate imati nešto što će vas udaljiti od te discipline i “režima”. Iako se načelno jako dobro osjećam kad sam “unutar rasporeda”, treba mi da me boli briga za taj isti raspored i da budem spontano “neraspoređen”. Jer fakat, jebeš život u kojem ne može popiti tu drugu pivu, a ponekad i treću (makar bila i mala) jer se onda možda dogode one najbolje stvari kojima se nisi ni nadao. Ja sam veliki pobornik discipline, bez bismo sigurno stalno bili u zaostatku, koji donosi nepotreban stres, no svi moramo moći imati cheat day ili trenutak kad je “dobro” sasvim dobro, ako ne i odlično! Stres koji si namećemo je vjerojatno onaj koji će nas stajati glave. Ne postoji ta zdrava hrana, ti zdravi treninzi, kojekakvi idiotski ili možda čudotvorni detoxi, suplementi “bez kojih ne možemo”… koji će nas spasiti od stresa koji si namećemo kako bismo bili “super”. Ovo naravno ne vrijedi ako imate neki određeni i posebni cilj poput završetka studija, pobjedu na kakvom natjecanju za koje se spremate ili obvezu o kojoj vam ovisi poslovna budućnost (ili što god ozbiljnije projektirate) jer onda cilj opravdava sredstvo, no to je samo privremeno i naše tijelo to može podnijeti, dok god se to ne pretvori u naš modus oprerandi. To, uvjeren sam, ne može donijeti dugoročno dobro. Pa ipak, činite što vas je volja! Pirodna selekcija je nužna! A ja ću pojest tu čokoladu kad mi se baš bude jelo… ili drugu pivu! Jer sam siguran da sam ju zaslužio! Dakle da sumiram. Većinu vremena bismo trebali imati neku strukturu, ako ne želimo da nam zaostaci stvaraju stres. Svatko to na svoj način doživlava, ovisno kakva je osoba. Ne postoji “savršeni omjer”, a što manje pretjerujete, manje ćete imati potrebe za spontanim bijegom. Istovremeno, što ste bolji u planiranju i kvalitetnoj realizaciji koja dolazi s iskustvom, to ćete više imati osjećaj da je onaj dio discipline (80) sasvim ugodan, a ne toliko stresan pa će vam onih spontanih “zaboli me” (20) biti manje dramatično, a više ugodno jer ako pretjerate u tih “20”, teži je povratak u normalu. A to je opet stres, zar ne? Živite… stalno! I ne propuštajte prilike!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!