Razmišljam si koliko puta sam ljudima pokušao objasniti da ja nisam protiv njih. Da moja kritika ne ide kontra njih, već “za” njih. Ja nemam ništa od ideje da priželjkujem kraće limite na dužim (!!!) utrkama. Ne kraćim “masovkama” koje više imaju za ideju popularizaciju trčanja kao tjelesne aktivnosti. Pa na Zagreb Advent Run-u je bilo 5.000 ljudi, u dvije utrke na 5 i 10km. Imao sam privilegiju biti jedan od ambasadora utrke i unatoč određenim problemima s koljenom, sasvim uspješno i bez bolova istrčao 5km (skratio nakon uputa ortopeda). Teško da će mi jedno trčanje na 5km ozbiljno sjebati koljeno, a kako stvari stoje, trčanje bi se trebalo vratiti na repertoar nakon operacije. No, o tome kad bude vrijeme za to. Sada ću raditi nešto drugo umjesto trčanja. I svaka kritika na mene da propovjedam jedno, a onda odem trčati 5km je nepotrebna. Ja nisam otišao na Blatersu, nego na supersporih 5km koje sam trčao u ogromnoj masi, trčeći sa psom zbog kojeg sam morao startati s kraja reda. Preporuka je bila “ne trčati”, ne zabrana! Ali jasno, lakše je mene kritizirati koji baš ništa ne dobija od toga održavala se utrka ili ne, trčali li ljudi ili ne, jer pazi čuda, imam blog i podcast koji su neprofitabilni! Ja nisam organizator utrke koji živi od manijaka koji su željni samouništenja koje nazivaju “punjenje”, “probijanje barijera”,… ja imam posao od kojeg živim koji nema nikakve veze s blogom, podcastom, sportom,… a ovo činim isključivo iz želje da možda pomaknem nekog s mjesta ili da nekog drugo vratim koji korak nazad iz ludila zvanog pretjerivanje.
Ali biti “big bad wolf”, “babaroga” trkačkoj zajednici jer ja nekome nešto kako branim, je u najmanju ruku nepotrebno. Moja ideja nikad nije bila nekome nešto braniti jer, ajmo biti potpuno iskreni, niti je to moja želja niti sam ja neki faktor, no ono što mi nitko ne može zabraniti (osim pokušaja nekih administratora trkačkih grupa na društvenim mrežama kojima sam pasao kad je njima odgovaralo za popularizaciju njihovih utrka i grupa), jest govoriti iskreno i temeljeno na razgovorima sa stručnjacima (!!!!), odnosno trenerima i liječnicima. Jer kad razgovarate s rekreativnim sportašima, a hvala Bogu i to sam imao prilike, onda vrlo često slušate prilično iskrivljene i vrlo romantizirane priče o vrlo nepotrebnoj ljudskoj patnji koja za zdravlje ne čini apsolutno ništa dobroga. Baš ništa dobroga. Ljudi pomišljaju da će ih to učiniti sretnijima, ali zaboravljaju koliko vremena izgube na nešto što bi im moglo narušiti, ako ne i naštetiti zdravlje, a još više staviti druge u situaciju da su primorani brinuti o njima. Pa nije to rat pa da moramo ginuti, a ruku na srce ni rata baš ne bi trebalo biti.
Uglavnom, ništa se ne bi dogodilo kada bi pola utrka propalo u Hrvatskoj. Baš ništa osim što ti organizatori ne bi mogli “biti na nuli” vrlo vjerojatno jer zarađuju samo oni najuporniji i u većim gradovima. Ne govorim o malim ligama i tral utrkicama do 15km. To su druženja. Ne miješajte kruške i jabuke. Da propadnu manje utrke baš se ništa značajno za zdravlje ljudi ne bi dogodilo. I zdravlje ljudi ne može ovisiti o broju utrka. Ljudi bi trebali trčati jer je to zdravo, ali trčati umjereno, a ne kao da se spremaju za Olimpijadu na koju nikad, baš nikad neće otići. Ali, kako sam naslov kaže, ma pusti djecu neka se vesele. Radite što vas je volja. Radio sam i ja. Krpao se između ozljeda da budem što funkcionalniji. Umjerenost je dolazila u valovima, uz poneke šize u kojima sam želio napraviti nešto “posebno”. Posebno je biti funkcionalan do pred samu smrt! Uživati s obitelji i biti im podrška, poticaj i uzor. Opirati se zubu vremena što je duže moguće, ne zanemarujući prije svega ljude koji nas okružuju kroz druženje s njima, rastu u unutarnjem miru, znanju i vještini koja nas ispunjava. Trčite dok vam noge ne puknu, ako je to jedini način na koji se osjećate ostvarenima. To je tužno, ali valjda treba pogoditi dno, kako bismo shvatili put kojim možemo rasti. Trčanje može biti stvarno ili metafora. Ono je “ono jedino” što mislimo da imamo u sebi i za sebe. Mi smo osmišljeni da budemo dobri (ne izvrsni) u mnogočemu, a izvrsnosti od nas zahtjevaju da ne budemo prisutni u mnogočemu. Dobro pogledajte što vas okružuje pa odlučite kojim putem želite ići i imate li sve što treba da budete izvrsni, jer izrstan u selu ne znači baš ništa za stvarno. Takvih ima u svakom selu. Budite mi dobro!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!