Koliko puta ste čuli ili sami to odlučili napraviti – rješiti se stresa nagomilanog tijekom dana nekom tjelesnom aktivnošću? Imali ste brutalan dan na poslu pa ste odlučili u crossfitu dignuti “sve utege”. Posvadili ste se sa ženom pa ste odlučili istrčati svoju najdužu rutu ikad. Imate osjećaj da vam je dijete krenulo krivim putem pa ste umjesto razgovora s njim ipak odlučili kako će vas nogomet, tenis ili neki drugi sport rješiti problema. I onda to ipak tako napravite, dođete doma, ne osjećate ništa, odete spavati i sutra je novi dan. Čini se kao odlična ideja po sistemu “prespavaj, jutro je pametnije”, zar ne? Paaa… nije da jutro ponekad ispadne pametnije, no ovdje ne govorim o tome da “stanemo na loptu” na trenutak, već o rješavanju nagomilanog stresa.
Dakle, stres je dobar za nas. Nedvojbeno je nužan, no naše tijelo je zamišljeno da stres traje relativno kratko. Taj fight-or-flight mod bi trebao trajati razmjerno kratko. Tijelo je zamišljeno da nas nabuba šečerima u situaciji kad smo napadnuti, kako bismo se ili borili ili pobjedli od opasnosti. I onda se gušterača pobrine da inzulinom pospremi te viškove šečera kad opasnost prođe. To je najjednostavniji opis, u rangu objašnjavanja zlatnom retriveru od 3 mjeseca (kakav opis meni najviše odgovara) za ono što u slučaju konstantnog stresa može rezultirati i inzulinskom rezistencijom, ako sam dobro pročitao. Uglavnom, dugotrajan stres je inicijator vjerojatno svih boleština kojima “ne znamo uzrok”. To je moj stav. Nije utemeljen na znanosti već je izveden iz svega što sam pročitao, čuo i razgovarao s ljudima koji o tome znaju puno više od mene. Ne mora biti istina, ali bar promislite, možda će vam imati neke logike. Vaš tijelo se u tom stanju bori za život iako se vama to tako ne čini, no svi procesi u tijelu bi mogli upućivati na to kad bi vas netko prikopčao na uređaje koji mjere fiziološke parametre (koji bi uključivali puls, disanje, znojenje, razinu šečera,… ne mora biti nešto spektakularno). Dakle, vaše tijelo žudi za balansom, za smirenjem, za prestankom “opasnosti”.
Recimo da je tako, bar zbog mene i ovog članka, a vi slobodno komentirajte kako vas je volja. Kako god, mislite li da se odlaskom u prirodu, odlaskom na trening, neku fizičku aktivnost, vaši problemi rješavaju? Ako pitate bilo kojeg psihologa ili psihijatra, prilično sam siguran kako će vam reći da se niti jedan problem tako ne rješava. Ono što će se dogoditi kad svoje izmučeno tijelo nagomilanim stresom dodatno opteretite fizičkom aktivnošću jer pregorijevanje ili burnout. Znate kako na autu ili motoru imate onu crvenu zonu na brojaču okretaja tzv. Turnceleru? Ona ima svrhu. To je uputa da tamo ne treba biti dugo. Izvedivo, ali ne dugo. Zato je drugačije boje, a istovremeno crveno je prilično upečatljivo. E to je zona stresa. Bar zamislite da je. To ste vi koji ste već danima u problemu zbog posla, obiteljski okolnosti, ljubomore, nepovjerenja, nerješenih problmea ukratko. Iako ne pomišljate da u svemu tome ne postoji fizički dio, već samo psihološki, sve se to odražava na tijelo jer je nedjeljivo. Mislite li da je onda najbolje otići na iscrpljujući trening u kojem vaše tijelo, već u crvenom, treba ići još dalje? Gdje točno? U crno? Mogli biste zaviti u crno ljude oko sebe na taj način… #samokažem
Postoji li onda benefiti tjelesne aktivnosti u tim nekim stresnim situacijama? Apsolutno. Predlažem hodanje. Hoće li to biti šetnja ili brži tempo koji koketira s brzinom popularne zone 2, to je vaš odabir. Mislim da ljudi podcjenjuju hodanje kao tjelesnu aktivnost. Sve mora biti nabrijano, mora imati brutalne rezultate, morate nepredovati. O tom napredovanju sam već pisao. Svi imamo svoje limite. Ima ih i Usain Bolt, a kamoli nekto tako smrtan poput tebe, dragi čitaoče. Hodanje će vas staviti u neki kontekst zadovoljavanja dnevne doze fizičke aktivnosti, a istovremeno dat će vam mogućnost analiziranja problema u miru, kako biste mogli prvom mogućom prilikom navedeni problem riješiti jer to je jedini ispravni put. Prvo riješite problem, a onda se bavite sportom. Sport ne rješava problem, samo vas fizički toliko izmori da vas zapravo eutanazira, a vaši problemi će biti s vama sutra ujutro kad se probudite iz te eutanazije inicirane zahtjevnom tjelesnom aktivnošću. Trčanje, pogotovo ono prirodom zahtjeva vaš fokus na podlogu, grane, prepreke,… ako to ne radite, vjerojatno ćete pasti i ozlijediti se. Ako ste u teretani, na nekom funkcionalnom fitnessu i radite s velikim brojem repeticija teških tereta, da ne kažem i olimpijskih dizanja, potrebna vam je sva koncentracija ovog svijeta da se ne ozlijedite, a čak i onda nema garancija. Probleme rješavajte kao prioritetne, kako biste rasterećeni i sigurno mogli raditi ono što volite, što uključuje i bavljenje sportom. Sve ostalo, takvog sam uvjerenja, je pogrešno.
PS – hvala prijatelju Miri s kojim sa vodio ovaj razgovor pa ga pretočio u ovaj članak!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!